Svijet

Sve što ste htjeli znati o Borislavu Škegri, a niste se usudili pitati Naomi Klein

fotografija

Pixsell
Petak 04.Studeni 2011.

U svakoj državi koja je primijenila programe Čikaške škole, došlo je do vladarskog saveza između nekoliko uistinu velikih korporacija i klase najbogatijih političara

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Hrvatskoj je potreban šok. Među građanima Hrvatske nije sazrelo uvjerenje o nužnosti radikalnog zaokreta od dosadašnjeg načina života i rada. “ Tako je prije dvije godine nitko drugi nego Ivo Sanader tumačio svoju ostavku.

I dok još uvijek čekamo da nam sam Sanader objasni vlastitu “doktrinu šoka”, prije dva tjedna je u svojoj kolumni simptomatičnog naslova “Ekonomija ekonomistima” prvoborac privatizacije i deregulacije u Hrvatskoj preduhitrio Sanadera i napisao hvalospjev doktoru šoka, Miltonu Friedmanu: “Ako je ikada postojao pojedinac čije je višedesetljetno uporno objašnjavanje prednosti društva, koje se bazira na slobodi pojedinca, slobodnog poduzetništva i kapitalizma, privatnog vlasništva, dovelo do pozitivnih promjena na svjetskoj sceni, onda je to upravo ovaj posljednji”.

Nekadašnji šef upravnog odbora Fonda za privatizaciju ovaj put nije otišao tako daleko, pa kao u onom epohalnom intervjuu nazvanom “Škegrin manifest za novu privatizaciju”, izjavio da je “privatizacija vrlo teška operacija, pri kojoj vam ne može ostati uredno odijelo. Morate izaći s nekim flekama. Ali netko je to morao obaviti”. Ovaj put nije eksplicitno pozvao na daljnje privatizacije po uzoru na HT i Inu, pri čemu bi se HEP, Hrvatske šume, Hrvatske vode, Hrvatske autoceste itd. tobože prodale “hrvatskim građanima” kao i te dvije velike tvrtke. Ovaj put se nije pozvao na Hegela i ustvrdio da je istina cjelina, pa je stoga i program cjelina. Ovaj put je – premda je to bilo poznato i prije – konačno objavio da mu je učitelj nitko drugi nego Milton Friedman.

Kakva je to točno cjelina o kojoj govori Škegro, odnedavno možemo vidjeti u dokumentarcu “Doktrina šoka” koji počinje igrati i u hrvatskim kinima. Zajedno s Matom Whitecrossom s kojim je napravio hvaljeni “Put u Guantanamo” (2006.), snimio ga je poznati redatelj Michael Winterbottom po uzoru na istoimenu knjigu Naomi Klein koja je još od 2008. godine dostupna i u hrvatskom prijevodu. Središnja je teza i filma i knjige da se različitim katastrofama – državni udar, slom tržišta, teroristički napad, slom tržišta, tsunami, uragan – čitavo stanovništvo neke države baca u stanje kolektivnog šoka, nakon kojeg je oslobođen teren za uvođenje “slobodnog tržišta”, odnosno privatizaciju i deregulaciju.

Kako je to točno izgledalo u “Doktrini šoka” možemo vidjeti na nizu primjera. Prvi su Sjedinjene Države nakon Velike depresije 1929., kada je Milton Friedman potpuno otvoreno pozivao na rušenje New Deala – krhkog primirja između države, korporacija i radničkog pokreta. Slično kao i Škegro danas, tako se Friedman još tada zalagao za privatizaciju zdravstva, pošte, obrazovanja, mirovinskih fondova, pa čak i nacionalnih parkova. Sve su to prijedlozi koje je Friedman jasno formulirao i u svom manifestu Kapitalizam i sloboda, prema kojemu su sveto trojstvo slobodnog tržišta: privatizacija, deregulacija i rezanje javne potrošnje.

Čileanski poučak
Jedan od najzornijih primjera, jer je u njemu Friedman direktno imao upletene svoje prste, svakako je Čile. Nakon što je 11. rujna 1973. uz nemalu pomoć CIA-e izvršen državni udar i svrgnut Salvador Allende, na vlast dolazi general Augusto Pinochet. Huntin tisak je Friedmana dočekao kao rock-zvijezdu, svaka njegova izjava završavala je kao naslov, a njegova akademska predavanja prenosila je i državna televizija. Pinochet je poslušno izvršavao glavne postulate čikaške škole, privatizirao je tvrtke u državnom vlasništvu (među njima i nekoliko banaka), za 10 posto je srezao državnu potrošnju, a čak je uveo i kontrolu cijena.

Koliko je taj Friedmanov državni udar bio uspješan pokazalo se već iduću godinu, 1974., kada je inflacija dosegla čak 375 posto, Čilenaci su ostali bez radnih mjesta jer je država bila preplavljena jeftinim uvozom, a jedini koji su izvlačili korist bile su strane kompanije i malobrojna skupina domaćih financijera. Tijekom prve godine Friedmanove šok-terapije čileanska ekonomija smanjila se za 15 posto, dok je nezaposlenost – sa samo 3 posto za vrijeme Allendea – porasla na 20 posto. Čitavo to vrijeme radilo se na demontaži socijalne države, pri čemu su najteže udarce pretrpjeli zdravstvo i obrazovanje.

Daljnji primjeri “doktrine šoka” su Velika Britanija u vrijeme Margaret Thatcher i Sjedinjene Države u vrijeme Ronalda Reagana. “Željezna dama” je Friedmana, slično kao i Škegro, proglasila “intelektualnim borcem za slobodu”, a “Veliki komunikator” je tijekom predsjedničke kampanje pod rukom nosio primjerak Friedmanovove knjige “Kapitalizam i sloboda”. Umjesto državnog udara, Thatcher se 1982. poslužila Falklandskim ratom, a neredi i nacionalistički ushit koji su proistekli iz njega omogućili su joj da brutalnom silom uguši veliki štrajk rudara, čime je otpočeo i prvi val privatizacija. U prodaju je krenula industrija čelika, voda, struja, plin, telekomunikacije, zračni prijevoz, nafta, javna stanogradnja itd.

Prije Margaret Thatcher menadžeri su u Velikoj Britaniji zarađivali u prosjeku 10 puta više od običnog radnika, 2007. zarađivali su 100 puta više. U Sjedinjenim Državama prije Ronalda Reagana, menadžeri su u prosjeku zarađivali 43 više od prosječnog radnika, 2005. zarađivali su čak 400 više. Premda je Milton Friedman kao glavni cilj svoje ideologije postavio pokušaj oslobađanja tržišta iz okova države (deregulacija), stvarnost je nerijetko bila drugačija. Kao što kaže Naomi Klein, “u svakoj državi koja je, u posljednjih trideset godina, primijenila programe Čikaške škole, došlo je do snažnog vladarskog saveza između nekoliko uistinu velikih korporacija i klase onih najbogatijih političara – koje dijele maglovite i vječno promjenjive granice”.

U Rusiji su to “oligarsi”, u Kini su to “kraljevići”, u Čileu “piraje”, dok su u Sjedinjenim Državama to “pioniri” Bushevih i Cheneyjevih pohoda. I dok još uvijek čekamo da netko napiše povijest raspada Jugoslavije kroz perspektivu “doktrine šoka”, zasad nam ostaje knjiga kanadskog ekonomista Michela Chossudovskog koji u knjizi “Globalizacija siromaštva i novi svjetski poredak” lijepo pokazuje da se početak kraja industrijskog rasta i razdoblja “blagostanja” Jugoslavije podudara s dolaskom MMF-a i Svjetske Banke. Chossudovsky dekonstruira stari mit po kojem se Jugoslavija raspala isključivo zbog nacionalističkih i etničkih tenzija, smještajući taj raspad u odgovarajući kontekst makroekonomskih restrukturiranja.

Prema podacima koje iznosi taj kanadski ekonomist, prva faza nametnutih reformi u Jugoslaviji počinje početkom 80-ih godina, neposredno poslije Titove smrti, a njezino je obilježje sporiji rast i povećanje vanjskoga druga. Drugi paket “stabilizacijskih reformi” pod neposrednom direktivom MMF-a sredinom 80-ih uzrokuje masovnu inflaciju koja, u kombinaciji s prijašnjim mjerama, dovodi do zamrznuća duga i obustave svih investicija.

“Šok terapija” u Jugoslaviji
Neposredno prije raspada Jugoslavije, na jesen 1989. Ante Marković odlazi u Washington gdje se susreće se Georgeom Bushom i finalizira pregovore o novom “paketu pomoći”, a Jugoslavija zauzvrat prihvaća još žešće reforme koje kao posljedicu imaju novu devalviranu valutu, ponovno zamrzavanje plaća, manja davanja od strane države i početak eliminacije državnog vlasništva.

“Šok terapija“ konačno počinje 1990. s ratom, a konačni je cilj masovna privatizacija i ukidanje javnog sektora. Prvo je na redu, dakako, industrija. Prema podacima Svjetske Banke likvidirano je čak 2,435 industrijskih poduzeća, dok je više od milijun radnika proglašeno kao “višak“. I dok je od 1966. do 1979. industriji rast Jugoslavije iznosio 7,9%, nakon prvih neoliberalnih reformi u periodu od 1980. do 1987. pada na 2,8%, da bi od 1987. do 1988. pao na nulu, a 1990. iznosio čak -10.6%. “Ja se osobno ponosim učincima privatizacije koju smo provodili u ‘90-ima, pogotovo u opsegu i u onim nepovoljnim okolnostima u kojima smo to morali raditi”, kazat će nekadašnji ministar financija.

Ono što je Škegro zaboravio spomenuti jest da su upravo te “nepovoljne okolnosti” (Domovinski rat) poslužile kao “šok terapija” i u tom smislu bile izuzetno povoljne okolnosti za njega i ostatak današnje financijske oligarhije, koja se 20 godina nakon rata – da bi ironija bila veća – otvoreno poziva na vlastitog učitelja Miltona Friedmana.