Dosje Granić

Svjedok Granić morat će obraniti sebe

fotografija

Mario Jurjević
Petak 11.Studeni 2011.

Na vrhuncu moći bili su miljenici medija, pa Granićeva imovina nije istraživana ni kada se našao u središtu afere i pod teretom kredita za koji mu je jamac bio Sanader

Izdanje

Broj 9, 11.11.2011

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Obračun “Sanader - Granić kod Turudića” jedan je od najboljih koji se trenutno mogao upriličiti u sudskome ringu. Donedavno nezamisliv kao i boksački meč braće Kličko. Sraz dvojice “teškaša” koji još uvijek slove za najeuropskije, najinteligentnije i najlukavije političare koje smo imali, rizičan je za obojicu. Granićevo svjedočenje krunsko je za Sanadera, samim time izuzetno stresno. Stručnjaci su zaključili kako njegovu srcu ne prijeti izravna opasnost od infarkta, ali da se ona ne može niti posve otkloniti u okolnostima suđenja. Istodobno, zaboravljeno je da je i Mate Granić prije sedam i pol godina, također zbog priče o proviziji, uhićen u akciji USKOK-a, pa završio na koronarnom odjelu bolnice Rebro.

Tada 57-godišnjem Graniću ugrađena su tri stenta. Kad je prije osam mjeseci DORH otvorio istragu za Hypo, mediji su euforično govorili o “aferi svih afera” koja otvara Pandorinu kutiju sa najcrnjom kronikom hrvatske politike, financija i megalomanskih projekata. Nagađanja kome je regionalna banka iz Koruške mogla isplatiti proviziju od 3,6 milijuna kuna za privilegirani ulaz na hrvatsko tržište, nisu potpuno zaobilazila ni Matu Granića, kao tadašnjeg potpredsjednika Vlade i Sanaderova šefa u Ministarstvu vanjskih poslova. Za primanje provizije optužen je Sanader, čije se ime spominje u bilješci predstavnika Hypo banke Güntera Striedingera o dogovorenoj proviziji. Ali unatoč povjerenju koje USKOK sada uživa, u dijelu javnosti još nije posve ugasla sumnja koja tinja oko Granića.

Bivši ratni ministar vanjskih poslova, još uvijek najbolji kojeg smo imali, te aktualni predsjednik Hrvatskog društva lobista i dekan Visoke novinarske škole sigurno je toga svjestan. Njegovo će svjedočenje biti promatrano i kroz mistiku mirogojskih šaputanja koja su nagrdila njegovu impresivnu i do te 2004. besprijekornu biografiju liječnika (kao dekana Medicinskog fakulteta najmlađeg na Zagrebačkom sveučilištu), političara i diplomata i danas s najduljim, sedmogodišnjim ministarskim stažom. Tom je prigodom Granić izgovorio jednu od onih nezaboravnih rečenica koje svojom “logikom” trajno obilježe onoga tko ih izgovori, te se, na Granićevu žalost, uz podsmijeh ponavlja u adekvatnim prigodama. Njegovo “pola meni, pola tebi, pola Bagi” usjeklo se u pamćenje nacije kao kakva općepoznata misao grčkog filozofa. Iako u nedostatku dokaza niti istraga nije bila pokrenuta protiv njega, ta ga je rečenica kod nekih osudila kao da je riječ o pravomoćnoj sudskoj presudi.

Granić i njegov šogor Darinko Bago, veleposlanik u BiH i Bugarskoj u Granićevu mandatu, a tada predsjednik uprave Končara, bili su na mjerama prisluškivanja nakon što je Velimir Delonga, bivši direktor u Končar trgovini i zastupstvu prijavio Bagu da od njega traži mito za povlašteni otkup njegovih dionica, vrijednih 7,3 milijuna kuna. Granić je u dva snimljena razgovora za šetnje s Delongom po Mirogoju, s njim dogovarao isplatu provizije od 450 tisuća kuna, te mu je davao na znanje da govori i u ime Bage. Bago nije uhvaćen u kompromitirajućim okolnostima, akcija je “provaljena”, a Granić je promijenio priču. Vrhovni sud je odbivši istragu obrazložio kako je “i ona početna nesigurna vjerojatnost” kod prvih razgovora osumnjičenog Granića i pouzdanika Delonge o dogovornom postupanju Granića i Bage “u stvari potpuno neprovjerljiva”. To je bio debakl tadašnjeg šefa USKOK-a Željka Žganjera, a curenje informacija se nametnulo kao krupan državni problem. Da je Sanader svojim premijerskim utjecajem tada nešto poduzeo, možda sada ne bi morao plakati zbog curenja informacija iz vlastite istrage. On se tada distancirao i pozivajući se na trodiobu vlasti odbio je petljati u slučaj Granić.

Dok je Jadranka Kosor tada rekla kako, bez obzira na ishod, slučaj bivšeg predsjednika DC-a “baca sjenu na sve političare”. Zanimljivo je da se mediji, kojima je Granić i za afere zahvaljivao na korektnosti, tada nisu bavili njegovom imovinom, odnosno pitanjem kako je Jadranka Granić kao djelatnica HNB-a i bivša rizničarka HDZ-a uspjela u PBZ-u dići kredit od 312 tisuća njemačkih maraka, te još više kako je obitelj s troje malodobne djece sa svojim primanjima od 1997. svakog mjeseca otplaćivala 15 tisuća kuna. Kredit im je trebao za izgradnju “rezidencije” od 287 četvornih metara nedaleko od Krematorija, na mjestu nekoć popularnog restorana “Črleni lajbek”, a na naslijeđenom zemljištu njegove supruge. Sujamac za kredit bio im je Ivo Sanader, sve do unazad dvije godine, kada je kredit vraćen, kako je to u ožujku potvrdio Granić za Index.

Naslovnica, pa potom i optužba
Njihovo prijateljstvo “s figom u džepu” datira još od početka devedesetih. Sanaderov uspon u HDZ-u započeo je nakon što je u Austriji osnovao podružnicu stranke. Politički akteri toga vremena pričaju kako je predsjedniku Franji Tuđmanu Sanader, koji je vrlo brzo stigao do mjesta ministra znanosti, u to vrijeme bio drag te da ga je vidio kao idealnog ministra vanjskih poslova. Postojao je mali problem - Sanader nije pričao engleski jezik. Otišao je u inozemstvo naučiti jezik, a kada se nakon četiri mjeseca vratio, ministrom vanjskih poslova već je bio imenovan Mate Granić.

Sanader je imao osjećaj da mu je nešto ukradeno. Posebno je, kažu tadašnji zaposlenici MVP-a, uživao u trenucima kada je Granić bio na putu. Držao je tada duge kolegije na kojima se raspravljalo o smjerovima koje u vanjskoj politici treba zauzeti, a vodio je računa i o funkcioniranju same kuće. Granić je od 365 dana u godini, 200-tinjak bio na putu ili uključen u neke pregovore. Upućeni zato smatraju da je Sanader mogao biti i uključeniji u pregovore s Hypom. Granić je osjećao Sanaderovu ambiciju i nije mu nikada do kraja vjerovao, ali imali su korektan odnos koji su prema van pokušavali prikazati prijateljskim. Jedan su drugome kupovali skupe slike za rođendan (Granić je 2000. za predsjedničku kampanju prijavio obiteljsku zbirku od 60-ak slika autora hrvatske moderne umjetnosti), a često su viđani i kako zagrnuti balonerima i sa šeširima na glavama šeću Zrinjevcem i dogovaraju zajedničku politiku, u stalnom strahu od prislušnih uređaja u zgradi MVP-a.

Sretna je okolnost bila da su tada uglavnom dijelili iste, proeuropske političke stavove. Sanader je podržavao Granića, već i zbog ideje da bi Granića ambicija mogla dovesti do mjesta predsjednika vlade ili države, a tada bi on zasjeo u obećanu mu stolicu ministra. Granić ga je krajem 1995. godine predložio za predstojnika Ureda predsjednika, da bi ga 1997. godine, kada ga se druga struja HDZ-a - a s njima i Tuđman - odlučila riješiti i poslati ga u diplomaciju, prihvatio ponovno mjesto zamjenika ministra u MVP-u. Kada se Granića 2000. godine stranka odrekla bilo je zanimljivo vidjeti tko će od većih igrača doći u središnjicu HDZ-a na izbornu noć i tako podržati Granića za predsjednika. Sanader je ušao u prostorije na Trgu žrtava fašizma kada ga više nitko nije očekivao, ali nije se dugo zadržao u tom stožeru gubitnika. Bilo je to potpuno sanaderovski - moglo se tako tumačiti i da je bio i da nije bio. Sporni kredit u Hypo banci dogovorio je pokojni predsjednik Tuđman s Aloisom Mockom, a na Graniću kao ministru bilo je da ga tehnički provede.

Kredit je nakon izmjena prvobitne ponude dogovoren, a početkom 1995. potpisao ga je ministar Granić. Njime je kupljeno devet zgrada za veleposlanstva, a kredit je uredno vraćen. Za pritom isplaćenu proviziju, Sanaderu ili nekom drugom u našem državnom vrhu, saznali smo 15-ak godina kasnije. Dok je Sanader još bio u austrijskom pritvoru, Granić je taj kredit ocijenio kao iznimno dobar i čist posao na koji je ponosan. Ugovor je formalno on potpisao, dok je u svemu ostalom, kazao je, glavnu riječ imao Sanader. Granić nikada nije osporavao da je 12 godina nakon kredita o kojem se sada raspravlja sa svojom lobističkom tvrtkom Magra radio za zagrebački Hypo i Hypo International, kada je banku preuzimala Bayerische Landesbanka, a guverner Željko Rohatinski se postavio kao prepreka njihovu ulasku na naše tržište. Kako je svojedobno izjavio za Večernji list, Granić im je tada savjetovao da udovolje zahtjevima guvernera Rohatinskog i za to uzeo 200 000 eura. Granić je u samo jednom tjednu doživio dva vrlo teška udarca kojima se, kažu ljudi iz njegove blizine, nije nadao.

Prvi udarac zadala mu je naslovnica Nedjeljnog Jutarnjeg s intervjuom o Sanaderu kojeg formalno nije dao, već je on izveden iz neformalnog razgovora s rumunjskim novinarem koji mu je rekao da priprema knjigu o Sanaderu. Granić je s njim razgovarao prije sedam mjeseci (u vrijeme kada je Sanader još čamio u salzburškom zatvoru), a intervju je objavljen neposredno prije nego je Sanader pred Turudićem ustvrdio: “Nisam ja, Mate Granić je!”. Odvjetnik Veljko Miljević u Granićevo je ime oštro reagirao kako je riječ o falsifikatu punom grubih netočnosti koji predstavlja “pokušaj destabilizacije i diskreditacije dr. Granića kao svjedoka u slučaju Hypo banke”.

Da su tada bili lobisti...
Dok se Granić sprema na suđenju reći svoju punu istinu, mora računati i s tim da će njegovo svjedočenje Sanaderov tim pokušati prikazati kao obranu mogućeg krivca. Sudac Turudić je već u slučaju Petrač dokazao kako je sklon optuženiku dopustiti obranu u najširem obimu čak i kad ona prelazi u optužbu žrtve.Jedino bi nova zakonska pravila mogla biti prepreka da se takvo što ne ponovi i na suđenju za Hypo. Granić je medijima već najavio kako će se na suđenju osvrnuti i na “laži i spinove Ive Sanadera i njegovih odvjetnika”. Sanaderov tim tvrdi kako se on u pregovore s Hypom uključio na kraju samog procesa, kad je već sve bilo dogovoreno.

Nema, međutim, odgovora zašto se onda deset puta u MVP-u sastajao s Kultererom, od čega je tek jednom, i to pred kraj, bio nazočan i Granić - kako je svjedočio Sanaderov savjetnik Miroslav Kovačić koji je organizirao te sastanke. Za najavu dvoboja Sanader - Granić nije pitanje samo tko će i koliko drugome “natočiti” već i koliko će eruptirati ono što su godinama zatomljivali dok su bili u odnosu šefa i potčinjenog. Tko će bolje iskoristiti slabosti drugoga? Hoće li Sanaderova elokvencija i brzina razmišljanja, te do arogancije samouvjeren nastup, narušiti Granićevu svećeničku mirnoću i staloženost zbog koje je svojedobno od milja zvan i Očenašekom?

Konačno, unatoč najavi obrane da će dokazati kako je Granić u spornom odnosu sa Hypom vodio glavnu riječ, te da je bio njihov čovjek od povjerenja koji je za njih i kasnije odrađivao konzultantske poslove, moguće je i da će ih tijek svjedočenja i unakrsnog ispitivanja odvesti ka win-win situaciji. Je li moguće da usred prepirke shvate kako su posvađani jer je netko u upravi Hypo banke fingirao isplatu provizije, kako bi je, koristeći ime Eugena Laxe, isplatili za sebe, ili da je provizija isplaćena nekome moćnom izvan ondašnjeg MVP-a?

Objektivno, “izuzetno povoljan” kredit za kupnju veleposlanstava, kako je na svjedočenju ocijenio tadašnji premijer Nikica Valentić, s obzirom na ratne okolnosti, galopirajuću inflaciju i nepostojanje bankarskog tržišta, već je bio sam po sebi velika nagrada za Hrvatsku. Obrani bi važan mogao biti i podatak da je taj posao inicirao tadašnji austrijski ministar vanjskih poslova Alois Mock u dogovoru sa Franjom Tuđmanom, što govori da je riječ o poslu u kojem je bio angažiran sam hrvatski vrh, dok Sanader kao zamjenik ministra nije mogao obećati povlašteni status strane banke na hrvatskom tržištu.

Sanader ističe i da je istu dokumentaciju na temelju koje ga je naš USKOK optužio imalo i specijalno austrijsko tužiteljstvo oformljeno isključivo za slučaj Hypo, ali da su ga oni saslušali kao svjedoka. Čak i ako to jest tako, činjenica je da Hypo i Austrija od tog posla imaju koristi te za njih stoga on nije sporan. Kao što bi, uostalom, da je netko s hrvatske strane u tom poslu figurirao kao lobist, a ne kao dužnosnik, isplata provizije bila posve legalna.