Što mi smeta

Tabloidizacija medijskog prostora je ostvarena. To je bila i skrivena cenzura

Četvrtak 29.Ožujak 2012.

U bilo kakvom scenariju ozdravljenja medijske scene osnovno i prvo je da se medije treba vratiti medijskim djelatnicima, a ne da njima dominiraju “nosači kablova”

Izdanje

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Medijska scena u Hrvatskoj u svim je segmentima uzavrela i reklo bi se urušena. Počevši od profesionalne novinarske rabote, preko kvalitete pojedinih novinskih uradaka i medija (čast izuzecima), nedefiniranog novinskog i medijskog tržišta do socijalne ruiniranosti među novinarskim djelatnicima, koji se svakodnevno suočavaju s otkazima i sve ih je više na burzi rada nego u redakcijama. Kao i uvijek, HRT je u žiži javnosti, radio dakako u zapećku, Vjesnik propada, Novi list je u banani, Slobodna Dalmacija na sudu, za Večernji i Jutarnji se svako malo puštaju probni baloni da ih se prodaje, dok se internet portali snalaze i dovijaju na svoje načine i preživljavaju plaćajući novinare i urednike na ruke ili ih uopće ne plaćajući.

Ovo posljednje vrijedi i za neke tiskane medije koji na taj način, zapravo, čine nelojalnu konkurenciju novinama i izdavačima koji uredno izvršavaju svoje obaveze prema zaposlenima. Doduše, stanje u medijima u Hrvatskoj nikada i nije bilo bajno, ali je bilo dobrih trenutaka kao primjerice potkraj devedesetih i početkom dvijetisućitih. Medijima su dominirali doista oni koji ih rade: novinari, urednici, fotografi, grafičari... Nažalost, to vrijeme trajalo je kratko, jer veliki profit koji se ostvarivao na medijskoj sceni nije bio dostatan onima koji su držali ruku na kasi i htjelo se više. Pohlepa je prevladala i kola su krenula nizbrdo. Za sve, i za novinare, ali i za vlasnike i “stručnjake” koje su oni postavljali da vode pojedine medije. Korporacijski troškovi su se udvostručili, utrostručili i naravno da su prva žrtva bili novinari i ostali zaposlenici. Plaće su se rezale, ljude se otpuštalo, a unatoč svemu zarade i profit bili su sve manji i manji. Iracionalno ponašanje, naravno, dovelo je i do daljnjeg urušavanja same kvalitete novina i i ostalih medija.

Potpuna tabloidizacija medijskog prostora je ostvarena i to je na neki način bila svojevrsna sofisticirana cenzura. Politika i ozbiljna društvena zbivanja marginalizirani su u novinama, na radiju i televiziji ili su dobivali mali prostor, pa su tako bivši premijer i društvo bez nekih većih problema mogli raditi što hoće bez opasnosti od sustavne medijske kontrole. Novinari moraju biti svjesni da ih štiti jedino snažno cehovsko udruživanje bez međusobnih figa u džepu, ali i da se mediji i medijska scena neprestano mijenjaju i da se tome u određenoj mjeri treba prilagoditi; a vlasnici medija bilo privatnih ili javnih, da kvalitetne medije mogu raditi jedino situirani, dobri i pošteni novinari o čemu je, iz njemačkog iskustva, ovih dana gostujući na prvom skupu u organizaciji Hrvatskog vijeća za medije govorio i Manfred Protze, predsjednik Njemačkog vijeća za medije istaknuvši kako tamošnje novinarske kuće sve više zaziru od bilo kakve pogreške kako bi izbjegli demantije. – Vlasnici su shvatili da je javna sramota nedopustiva i da umanjuje uspješnost poslovanja.Nitko si to ne može dopustiti, zato je rad Vijeća time uspješan, a profesija očuvana – poručio je Protze.

Treba pritiskati političare da i oni preuzmu svoj dio odgovornosti za medije. Nikako, naravno, na način da se petljaju u uređivačku politiku, rade pritiske ili, što je sada češća, a i opasnija praksa, da s vlasnicima medija i oko njih okupljenih interesnih skupina vrše kojekakve dilove uvijek i redovito na štetu javnosti i zaposlenih u medijima. U bilo kakvom scenariju ozdravljenja naše medijske scene osnovno i prvo je da se medije treba vratiti medijskih djelatnicima, a ne da njima dominiraju kojekakvi “nosači kablova”, ljudi sa sumnjivim porijeklom novca i slični slučajevi kao da se vratilo vrijeme nesretnog i notornog Kutle, koji je postao sinonim za devastaciju medijskog prostora u Hrvatskoj. Dakle novine vratiti novinarima! U tom smislu važna je i uloga spomenutog Hrvatskog vijeća za medije koje ne bi smjelo zakazati i postati samo još jedno administrativno trulo tijelo, nego bi, kako je to primišto jetio predsjednik HND-a Zdenko Duka u posljednjem Novinaru “trebalo pomoći novinarskoj etici i profesionalnosti, ali i osmisliti budućnost medijske industrije u kojoj će se pošteno platiti kvalitetan novinarski rad da bi preživjelo novinarstvo i da bi opstali novinari”. I nova vlast konačno bi se morala trgnuti iz letargije i pronaći rješenje za Vjesnik, jer Vjesnik ne bi trebao propasti, bar ne na ovaj način.

Ne zato što ima “svijetlu” tradiciju, nego što su ovom prostoru potrebne jedne dnevne novine koje nude informativan, pametan i analitičan sadržaj. Za sve to je osnovni preduvjet da politika shvati da nema što tražiti u takvim novinama i da u trenutku kada urednička ekipa jednom preuzme novinu, ona za njih odgovara, pa, dakako, i za tržišni opstanak novine. Resorna medijska ministrica za kulturu Andrea Zlatar Violić najavila je potrebu stvaranja medijske politike u Hrvatskoj, ali se nažalost novinari još uvijek nemaju kome obratiti u ministarstvu tko bi bio zadužen za medije i mogao pružiti bilo kakav suvisao odgovor na mnogobrojna bremenita pitanja našeg novinarstva. Ipak, dobar dio krivnje snosimo i mi sami, jer primjerice kako objasniti da se novinari, premda se svojim pisanjem bore za svačija prava, nisu izborili i za svoja, primjerice u slučajevima kada završe na Zavodu za zapošljavanje.

Naime, Zavod u svrhu samozapošljavanja, u situacijama kada za to ima namjenskih sredstava, daje određenu svotu novaca za pokretanje vlastitog posla, ali to ne vrijedi i za slobodne novinare, jer na Zavodu ne znaju kako da tretiraju to zanimanje. I ta nesretna i troma birokracija snosi svoj dio krivnje, ali ako se nećemo sami izboriti za svoja prava, drugi sigurno neće. Najbolje o tome kako se ipak nešto može napraviti svjedoče i aktivnosti Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava, koje je kreiralo i izborilo se za plaćanje prenošenih novinarskih tekstova čija isplata kreće ovih dana. Neće puno pomoći, ali dobar je putokaz kako bi novinari postali manje ovisni o financijskim ucjenama od strane svojih poslodavaca, jer najlakše je manipulirati pauperiziranim čovjekom, a nažalost sve više je takvih i među novinarima.