Hrvatske mitologije

A tko će čuvati i nadzirati čuvare nadzornih kamera?

Petak 25.Studeni 2011.

Čitav projekt postavljanja 225 sigurnosnih kamera po Zagrebu, kupljenih za 21 milijun kuna, proveden je bez ikakve prethodne javne rasprave i otvara polje za niz manipulacija

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Jednog vedrog i sunčanog dana u studenom neki hrvatski par sleti na londonski aerodrom Heathrow. Dok se zrakoplov približava terminalu, uzbuđeno razgovaraju o tome koga bi mogli sresti navečer na otvaranju najnovije izložbe u Tate Modernu. Putem pokretnih stuba dolaze do prostora za preuzimanje prtljage i tada ih primjećuje službenik osiguranja u središnjoj sobi za video-nadzor, misleći da su zgodan obećavajući mladi par. To je prvi puta da su snimljeni, ali sigurno neće biti i posljednji. Kada preuzmu svoju prtljagu, prođu carinu i s aerodroma stignu do podzemne željeznice snimilo ih je čak 96 kamera. Dok čekaju vlak, snimaju ih kamere na platformi koje njihove slike ne šalju samo u središnju kontrolnu sobu, već i vozaču dolazećeg vlaka. Nakon što promjene vlak, snimljeni su kako prelaze s jedne platforme na drugu i kako stižu na East Putney, gdje ih je u kratkom hodu od platforme do izlaza snimilo 6 različitih kamera. Hod od 200 metara do Putney Castle Hotela prvi je puta da od dolaska u London nisu bili snimljeni, premda će uskoro biti kad stignu u lobi hotela. Nakon šalice kave, par naručuje taksi da bi na Oxford streetu kupili zimsku garderobu. Njihov put od osam kilometara snimljen je preobiljem kamera koje prate ceste. Došavši na Oxford Street, napuštaju taksi i odmah ih snima jedna od 35 kamera koje se nalaze na ulici. Bez iznimke, snimljeni su i svaki put kada posjećuju neki od dućana u sljedećih sat i pol. Sada je već 13.30 i spremni su za ručak, pa odlučuju otići u Soho u jedan mali restoran koji im je preporučio prijatelj. Konačno na mirnom mjestu, iscrpljeni od cijelog puta i napornog dana, par se odluči poljubiti, ali odjednom ne mogu prestati razmišljati nije li i ovaj trenutak intimnosti uhvaćen na kameri. Zapravo nije. Mala crna kutija koja je sa stropa usmjerena prema njima nije ništa drugo nego lažna kamera, koju je vlasnik instalirao za odvraćanje kradljivaca. Premda je izmišljeno da se radi o nekom hrvatskom paru, sve ostalo je dio scenarija posjetitelja Londona koji su 2002. u studiji „CCTV in London“, na osnovi detaljnog istraživanja i stanja na terenu, razradili Michael McCahill i Clive Norris, stručnjaci za kriminologiju s jednog britanskog sveučilišta. Prema posljednjim podacima broj nadzornih kamera u Londonu iznosi čak 500.000, dok ih u čitavoj Velikoj Britaniji ima oko 4,200,000, što znači da postoji po jedna kamera na četrnaest ljudi. Prosječna osoba, koja ide na posao, školu ili fakultet, ili je naprosto turist poput izmišljenog hrvatskog para, u prosjeku samo u jednom danu može biti snimljena čak 300 puta. I dok se posljednjih dana i na sudu vodi diskusija o snimci iz restorana gdje je snimljen bivši premijer kako s predsjednikom uprave MOL-a dogovara preuzimanje Ine, istovremeno gotovo da je šutke prošao jedan projekt koji bi Zagreb po svemu sudeći trebao približiti Londonu. Nije čudo da je još prije godinu dana, kada se po prvi puta počelo govoriti o ovom projektu, upravo Velika Britanija poslužila kao neposredna inspiracija. Još je tada grad kupio 225 kamera u vrijednosti od 21 milijun kuna, a projekt pod nazivom “Zagreb, još sigurniji grad” najprije je krenuo tako da je Zagrebparking za potrebe “automatske regulacije prometa” nabavio kamere, ali osim hvatanja prometnih prekršitelja sada se funkcija proširila pa se već govori o tome da će se snimke sa 75 lokacija u gradu koristiti i za druge svrhe. Na neki način projekt je najavio tadašnji zagrebački dogradonačelnik Ivo Jelušić još prije tri godine kada je ubijena Ivana Hodak i kada je izjavio da će gradska uprava postaviti nadzorne kamere na trgovima, u pješačkim zonama i frekventnim ulicama. No, kao lijep primjer koincidencije, iste je te godine šef nadzora iz Scotland Yarda izjavio da su milijarde funti za kamere diljem Velike Britanije bile “krajnji fijasko” jer nisu uspjele smanjiti kriminal. Prema njihovim podacima tek je 3% uličnih krađa riješeno uz pomoć snimki, a od pomoći je bila tek jedna od svakih 1000 kamera. Kako bilo, činjenica je da se već sada radi na umrežavanju koje bi trebalo doprinijeti boljoj razmjeni informacija između nadzornika prometa i policije, a onda i sigurnosnih i istražnih organa. Kao što je čitav ovaj projekt proveden bez ikakve prethodne javne rasprave, tako i sada otvara polje za niz manipulacija koje je najbolje u svom čuvenom pitanju “Quis custodiet ipsos custodes?” sažeo rimski pjesnik Juvenal, odnosno “Tko će čuvati čuvare?”. I na kraju poznatog holivudskog špijunskog filma “Državni neprijatelj” (1998.) koji se bavio upravo sličnom temom, mogućnošću donošenja novog zakona koji bi dopuštao nadgledanje i prisluškivanje osoba mimo svih zakonskih ovlasti, imamo varijaciju tog pitanja s logičnim dodatkom: “Well who’s gonna monitor the monitors of the monitors?” Da to prevedemo na hrvatski jezik i smjestimo u jednu mnogo važniju i dalekosežniju problematiku od samih kamera na ulicama, pitanje koje na tragu čitave priče valja postaviti je sljedeće: tko nadzire i tko će nadzirati trenutno najmoćniju osobu u državi – Mladena Bajića?

Povezani članci