New Deal

Tko će od države dobiti posao godine?

Četvrtak 24.Svibanj 2012.

Za obnovu dječjeg vrtića “Kapljica”, prve od 500 planiranih zgrada, zbog sukoba interesa ne smije se javiti osam tvrtki, od kojih su četiri povezane s Radimirom Čačićem

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Arhitektura s kraja 70-ih s velikim prozorima, razvedena prizemnica čiste, očuvane fasade, travnjak i stabla taman po guštu klinaca. Prilazeći dječjem vrtiću “Kapljica”, posjetitelj bi se mogao i začuditi da nekome može pasti na pamet takvu zgradu poslati na natječaj za generalnu obnovu, i to još vrijednu 1,2 milijuna kuna!? Lokalni raj za oko 150 klinaca iz Bistre nedavno je postao prvi u nizu od 500 predviđenih projekata Programa energetske obnove zgrada Ministarstva graditeljstva - mjesto na kojem bi, ako se do 30. svibnja javi pravi investitor, uskoro trebao početi hrvatski “zeleni new deal” obnove zgrada po modelu ESCo, ukupne vrijednosti oko 750 milijuna kuna. Dovoljno za pobudti znatiželju fotoreportersko- novinarskog dvojca koji je doslovno shvatio poziv s web stranice “Kapljice”: Ukoliko nas želite bolje upoznati, prošetajte do nas u Potočnu ulicu 4. Pa smo prošetali. A u jednom od hodnika ukrašenih crtežima bubamara, ježeva i šarenim obavijestima iz života u predškolskoj dobi, dočekala nas je ravnateljica koja je rekordno brzo reagirala na vijest iz dnevnika. - To je bila neka reportaža da će se provoditi projekt, da je vlada donijela odluku. Već sljedeći dan poslala sam u Ministarstvo graditeljstva mailove - kaže Vlasta Mešalić, žena koja “nije sklona gubiti vrijeme na čekanje”. Program energetske obnove zgrada bio je odgovor na točno one brige koje su je morile već nekoliko godina. Stolarija stara tri desetljeća toliko je propala da se na nekim mjestima odvaja od zidova, pa se pukotine široke i po nekoliko centimetara moraju zapušavati silikonom, a nakon što je zaprijetilo da neki prozori i padnu, ne daj Bože možda na neko dijete, domar je imao pune ruke posla sa šarafljenjem i zabijanjem čavala. Termoizolacije na krovnoj konstrukciji praktično i nema. Mjestimični zidni stakleni blokovi doduše gode oku, ali su zimi iste temperature kao i vanjski zrak. A ni sa zidovima stanje nije puno bolje. - Prije nego što smo uveli klima uređaje, temperatura nam je ljeti znala biti i 36°C - kaže ravnateljica koja je dugo gruntala o načinu da se godišnji račun od 130.000 kuna za plin, struju i vodu svede u razumne okvire. A kada je doznala za natječaj po modelu da sve radove plaća tvrtka izvođač, koja bi troškove i zaradu naplaćivala iz ušteda na energiji ostvarenih sljedećih 14 godina, a da vlasnik zgrade, u ovom slučaju Općina Bistra, ne mora platiti ni lipe, ravnateljica Mešalić dohvatila je telefon i uspjela dobiti “neku ministrovu pomoćnicu za energetsku učinkovitost”.

Na preliminarnim proračunima gubitaka energije u vrtiću angažirala je dobar dio osoblja, slijedila je upute, prikupila papirologiju i... za tjedan dana sve je bilo gotovo. Uskoro je i komisija Centra za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija (CEI) zaključila da bi neka ESCo tvrtka doista mogla zaraditi na energetskom spašavanju vrtića te je “Kapljica” dobila zeleno svjetlo za raspisivanje natječaja. O čemu je riječ? Već i (vrtićka) djeca znaju da na zgrade u Hrvatskoj otpada 40 % potrošnje energije te da 80 % njih kuburi s nepotrebnim energetskim gubicima od čak 60 %. Vrtić “Kapljica” tipičan je primjer takve zgrade, a istodobno i jedna od 11.000 javnih zgrada u vlasništvu države, gradova ili općina. Među njima su, usto, mnoge starije i od 50 godina te po četvornom metru troše i do osam puta više nego što bi smjele trošiti po standardima EU o energetskoj učinkovitosti. Računica je jasna; zemlja koja je na rubu bankrota razbacuje energiju, a graditeljstvo, koje bi oživljeno moglo predstavljati jedan od bitnijih gospodarskih zamašnjaka, sasvim je u komi. Da se i ne govori o zelenom preporodu Hrvatske te ispunjavanju obaveza prema EU o smanjenju emisije CO2 i manjoj potrošnji energije do 2020., sve po 20 %. Tako je vlada došla na ideju da pokrene na akciju tvrtke koje se bave pružanjem energetskih usluga, posebno zato što se procjenjuje da na području ESCo usluga, i to samo na obnovi javnih zgrada, u Hrvatskoj postoji potencijal od 300 milijuna eura investicija. Prema ESCo modelu, tvrtka izvođač je ta koja na sebe preuzima rizik samim time što se dogovara da vlasnik zgrade u roku otplate investicije mora plaćati samo dotadašnju potrošnju energije, a tvrtki izvođaču direktno na račun ide sva ušteda nakon obnove fasade, termoizolacije, sustava za racionalnije korištenje energenata ili vode, prozora, vrata pa čak i instaliranja izvora obnovljive energije i sličnog. Problem je, međutim, u tome što u našoj zemlji danas takvih tvrtki skoro pa nema, a vlada i nestašica novca kojim bi se financirao povrat uložene, iako sigurne, ali ipak dugoročne investicije. - Do sada se po ESCo modelu radilo jako malo, i ne baš na tržišnim osnovama. U svakom slučaju u malim razmjerima, i to skoro isključivo HEP ESCo d. o. o. - kaže Robert Pašičko iz UNovog programa za razvoj (UNDP). Njegov kolega Zoran Bogunović pojašnjava i posljednji udarac takvom načinu poslovanja. - ESCo model je kod nas zamro jer je Ministarstvo financija prije dvije godine odlučilo da gradovi i županije ne mogu sudjelovati u tome jer se to smatra kreditiranjem - opisuje on potez prošle vlade u potpunom raskoraku s razumom, jer vlasnik niti išta plaća, a kamoli da ikoga kreditira.

Kakav je to imalo utjecaj na HEP ESCo, koji je čak imao sredstva Svjetske banke, svjedoči direktorica Vlasta Zanki. - HEP ESCo d. o. o. s radom je počeo 2003. Do danas je odradio oko 40 projekata, ali to je bio tako težak put. Kod zgrada iz javnog sektora povrat uloženih sredstava i zarada tretirali su kao zaduženje, nije postojao način da se takav posao kroz knjige provede kao ikakva drugačija stavka - kaže ona.

Prolongirani natječaji

Tvrtka je, za razliku od manjih privatnih, nešto ipak uspjela provesti u djelo, pa danas zarađuje na uštedama od više od 50 % energije iz Osnovne škole Banija u Karlovcu, odnosno oko trećine energetskih ušteda Opće bolnice Varaždin. S programom ove Vlade stvari se bitno mijenjaju, ali uz taj problem što se Vladi žuri pokrenuti ciklus investicija, te nema vremena čekati primjerice godinu dana za detaljne pripreme. U hodu se mora rješavati niz problema koji iskrsavaju na sve strane. O tome svjedoči i to što su se natječaji, čiji je početak Čačić najavio za travanj, morali prolongirati za svibanj. Do sada su objavljena tri natječaja, uskoro će ih uslijediti još sedam, a u postupak je zasad pušteno još skoro sto projekata. Problem je prvenstveno to što bi tvrtke morale u rekordnom roku pronaći novac za investicije te stručnjake za energetsku procjenu zgrada i vođenje sanacije.

Rješenje je, objašnjava Ivan Šerić iz CEI , u HBOR-u koji je upravo za ovaj projekt najavio poseban program kreditiranja. - To bi trebalo poslužiti kao primjer u poslovanju drugim bankama, jer se na razvoju programa ne može raditi sa svih 30-ak banaka koliko ih je u Hrvatskoj - objašnjava Šerić. Što se ovlaštenih energetskih stručnjaka tiče, njih je u Hrvatskoj danas više od 150 - certificiranih arhitekata, elektrotehničara, strojara - pa ih samo valja zaposliti na, kako stižu signali iz Vlade, oko 500 projekata planiranih za ovu godinu, koliko je najavljivala i pomoćnica ministra Vrdoljaka Ana Pavičić Kaselj. Ako se uzme prosječna vrijednost projekta od 1,5 milijuna kuna, to bi značilo 750 milijuna kuna investicija. A ako se uzme u obzir njemački primjer, gdje se na programima energetske obnove zgrada pokreće u stvari 12 puta veći iznos investicija od osnovnog, to bi u Hrvatskoj značilo pokretanje vala od čak devet milijardi kuna investicija samo ove godine. No, ostaje vidjeti koliko će se toga uspjeti i završiti u sezoni građenja, jer ljeto je već blizu, a i ne mora značiti da će svaki od 500 projekata doći do natječaja, jer se neke zgrade mogu pokazati i kao neisplative za obnovu. U tom dijelu Šerić, inače savjetnik u CEI-ju za ESCo projekte, ističe ono najbitnije za izvođače: - Prvo jedinica lokalne samouprave ili ministarstvo procjenjuju koliko bi im se isplatilo pokrenuti neki projekt. Potom to procjenjuje i CEI, a iz izrađenog projektnog zadatka gleda se je li dotična zgrada pogodna za objavu natječaja. Kriterij je takav da se na natječaj šalju samo oni projekti koji su doista isplativi. Ako je dakle nešto na natječaju, to znači da se projekt sigurno isplativ - decidiran je Šerić.

Višegodišnji program

Sustav je, usto, postavljen tako da je ESCo tvrtki u interesu koristiti najbolje materijale i u skladu s projektom, jer ako na njima štedi danas, onda će zgrada imati manje uštede energije tijekom godina, pa riskira da zaradi manje ili čak i pretrpi štetu. Štoviše, pri slanju ponude na natječaj ESCo tvrtka mora slati i sve dokaze o stručnosti onih koji su radili projekt, jer nije nimalo jednostavno izračunati složene algoritme o energetskoj dinamici cijele jedne zgrade, kao i sve podatke o tome s kojim podizvođačima i nabavljačima opreme i materijala namjerava raditi, pa se logika o neisplativosti štednje na materijalu odnosi na sve uključene u posao. Program bi samo na zgradama iz javnog sektora mogao potrajati između četiri i pet godina, a povrh toga, prema nekim glasovima iz Vlade, za jesen se priprema i program energetske obnove zgrada iz privatnog sektora. O tome koliko je Vladi, a posebno Čačiću, stalo da Program energetske obnove zgrada uspije, pokazuje i način na koji je prvi potpredsjednik Milanovićeve administracije na prvom natječaju ostavio “svoje otiske prstiju”. Tako se za obnovu dječjeg vrtića “Kapljica” zbog sukoba interesa ne smije javiti osam tvrtki, od kojih su kao prve četiri navedeni Coning alfa, Coning ekogradnja, Croatia Airlines i Erste Adriatic Equity, sve povezane s Čačićem, a ostale su u vezi s ljudima iz CEI ili su na neki način dio priče o programu energetske obnove.

Čačić očito ne želi ostaviti ni milimetra prostora da ga se dovodi u sumnju da želi osobno profitirati. Zbog svega toga, kao i još niza drugih argumenata, doživjeli smo to da jedan Čačićev projekt nailazi na opće odobravanje, pa čak i sa zelene scene. Vjeran Piršić iz Eko Kvarnera uopće ne dvoji da je riječ o izvrsnoj ideji. - To apsolutno treba podržati - kaže on, ali i prigovara tome što se projekti obnove zgrada u većoj mjeri ne povezuju s uklanjanjem azbesta te instaliranjem obnovljivih izvora energije. Poseban problem je, smatra on, i to što se program, koliko god bio dobar, još uvijek vodi na način političkog PR-a, umjesto da ga se shvati kao širi društveni projekt i traži šira podrška. Inače dolazimo u opasnost da običan građanin, opterećen i kreditima i raznim nametima, o svemu dobije dojam kao o apstraktnoj priči koja s njime nema veze, iako zapravo i po njega može biti višestruko korisna.