Hrvatska a la carte

Tolika obala, a mi ljepotu uništavamo ćevapčićima i đuvečom iz konzerve

Četvrtak 28.Lipanj 2012.

Štandovi s kebabom, suveniri “Made ih China”...mediteran kakav je nekad bio?! Ma kakvi, utrka za profitom s “zimmer frei” znakom odnosi preveliku žrtvu

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Bijeg iz Zagreba gotovo je idealno riješenje za navijački post-traumatski poremećaj od kojeg ozbiljno bolujem nakon utakmice sa Španjolskom. Deranje na televizor u sobi prepunoj testosterona, uz zveket praznih kantica pive, prizor punih pepeljara i rasplinutih snova o plasmanu u četvrtfinale odlučio sam potisnuti odlaskom na plavi nam Jadran. Idealno je vrijeme za to, plavetnilo neba sa neumornim suncem, produženi vikend i koja kuna u džepu pomoći će mi u mojoj misiji, izbiti iz glave Modrićev centaršut, Rakitićev udarac glavom i Casillasovu obranu. Punim rezervoar, te sa stravom u očima gledam nemirni brojčanik, konačnu cifru, te fino mlaćenje novčanika kod uvijek ljubaznog osoblja na benzijskoj stanici. “Na akciji su nam i žvake...”. “Ne hvala..” Odlučih se za duži put, ali i za štednju. Neću juriti po autocesti k’o sumanut, stiščući papučicu gasa k’o sivonja da bi što brže došao do naplatnih kućica, gdje mi jednako ljubazni državni službenik izbije još par sto kuna uz “Hvala”. I “Hvala” je nešto. Evo me nekoliko sati kasnije, ležim zatvorenih očiju na plaži uz samplove cvrčaka, šum vala i zveket sitnih kamečića koji tvore idealnu play listu koja će mi sljedećih nekoliko dana svirati cijeli dan. Miris bora, draškanje povjetarca i toplina sunca, that is the way to go. Postoji, naime, tu jedan mali problem, ne možeš biti cijeli dan na plaži jer ćeš izgorjeti kao brancin u rukama kuhinjskog pripravnika. Sva mjesta u hladu su zauzeta ljudima tena boje ličkog škripavca koji ispijaju pive i napuhuju luftmadrace dok ja trošim zadnji squeeze kreme za sunčanje koja također ima stravičnu cijenu. Otvaram oči, sjedam u auto i krećem u istraživanje okolnih mjesta. Otvaram oči...kakva greška. Posljednjih nekoliko godina, jako puno sam se susreo sa riječima betonizacija i apartmanizacija obale, pojam sa kojim se vrlo inteligentno zabavio Saša Antić (aka. Alejuandro Buendija) u svojoj pjesmi Ziđam. Ako ste u zadnje vrijeme vozili magistralom, nekadašnjom žilom kucavicom turizma sigurno ste naišli na “zanimljive” bisere mediteranske arhitekture. Na najluđim mjestima niču nakaradne građevine koje kao da se međusobno natječu u ružnoći. “Urbane” apartmanske ville sa izbačenim balkonima koji sa ručnicima i gaćama koje se suše neodoljivo podsjećaju na komode sa otvorenim ladicama u studentskom stanu u kojem je ekipa zaboravila gdje je ostavila travu. Antički stupići i kojekakva gipsana stvorenja poput sova i surih orlova koja nas gledaju sa balkona savršeno se uklapaju u sliku tog Disneylanda iz noćne more.

Pomislio bi čovjek da su Hrvati ljubitelji drevnog Egipta zbog količina sfinga koje čuvaju ulaze u ta “velebna zdanja”. Lavovi, fontane, korintski stupovi, jebi ga, “Dinastija” je ipak bila popularna serija.”Tradicionalne” kombinacije boja uzobalja variraju od apricot-pistacio-bijele pa do žarko crvene stvarajući kaleidoskopski prizor LSD spotova šezdesetih. Gratefull dead turneja je, nekako, bez da smo primjetili, prošla i ovim prostorima. Nadogradnje kamenih kuća djedova u stilu “arhitektura janjetine sa ražnja” meets “kamen i sol” dominiraju duž cijele obale te me ostavljaju zbunjenog i pomalo tužnog. Pitam se, tko je sve to dopustio? Zemlja je nepobitno u vlasništvu tih ljudi, ali potpisi na građevinske dozvole ili drskost onih koji su gradili bez nje je problem sa kojim bi se netko trebao ozbiljno pozabaviti. Prodajemo se s pričom “Mediteran kakav je nekada bio”, da ga jebeš, ovakav bio nije. Trka za profitom s “zimmer frei” znakom odnosi veliku žrtvu, a ta žrtva je jedino što nemamo pravo uništiti, ljepota. U biti, mišljenja sam da nikada ne posjedujemo zemlju, već je čuvamo za sljedeću generaciju. Nekima bi uz potvrdu o posjedovanju dobro došlo i malo dinamita. Dobro i brzo trčimo, ali u krivom smjeru. Večer je, i stižem u mali primorski gradić sa živahnom rivom. Bacio sam se na lizanje korneta i šetnju, tipčna turistička zanimacija reklo bi se. Stapam se s masom. Restoran do restorana, kafić do kafića sa televizijama koje prenose utakmice Evropskog prvenstva koje otvaraju nedovoljno zaraslu ranu. Nad terasama se tuku sponzorski suncobrani, a treštanje glazbe u rasponu od meketanja novih “hitova” Magazina do “disko-dance-techno mazni me u primozak” i najnovijih ”turbo- folk” bljuvotina stvaraju kakofoniju. Obješeni svjetleći “copy paste” jelovnici s fotografijama užasno aranžiranih jela gdje je lajt motiv ćevap, miješano meso i pljeskavica s đuveč rižom i pomfritom. Tipična mediteranska hrana. Da se ne bi krivo razumijeli, i ja volim pojesti takvu hranu s vremena na vrijeme, ali glavninu ponude u ovoj zemlji nikako ne bi trebalo zasnivati na tome. Pored tolike obale, doline Neretve sa svim mogućim voćem i povrćem, odlučili smo se za mljeveno meso, đuveč iz konzerve i smrznuti pomfrit. Bit će da ne znamo bolje. Nastavljam svoju šetnju pored štandova sa kebabom, autohtonim “made in china” suvenirima i zidovima fake crocsica te dolazim do old school hotela iz doba socijalizma. Još jedna u nizu terasa ali ovaj put sa glazbom uživo.”Voooolareeee oooooo” grmi sa zvučnika, na tapeciranoj bini sjedi lik za sintisajzerom a iznad njega tri žarulje, plava, crvena i bijela koje se naizmjenično gase tvoreći light show koji je bio passe i osamdesetih. Sjedam na terasu, a do mene dolazi konobar koji upravo ispuhuje dim cigarete. Naručujem hladnu pivu uz koju dobijam račun koji demantira činjenicu da je cuga u Zagrebu skupa, novčanik mi je još jednom dobio šamar. Odjednom, iznad mene se upale prskalice sa sitnom prašinom vode koja bi me kao, trebala hladiti, a u biti se osjećam kao muha na koju netko šprica pesticide. Sjedim i gledam ljude kako prolaze i sjetim se vremena dok sam bio klinac koji je na ljetovanje išao sa roditeljima. Scenografija je ista, glumci različiti, al predstava je već odavno trebala biti poslana u penziju.

Riva sa mirisom Ralona, lokalni galebovi u potrazi za vrućom noći sa Čehinjom, i glazba uživo, su sjećanja koja imam na ta ljeta kada sam kao klinac bezbrižno šetao rivom i žicao za sladoled, a opet, čini mi se da se ništa nije promijenilo. Tapkamo, tapkamo u mjestu. Zanemarivši budžet brže bolje u društvu ispijam još nekoliko orošenih pivčina i situacija postaje kudikamo bolja. Budim se i trčim na plažu da ulovim hlad jer sam preveliki lihvar da dam pare za kremu, rađe piva. Na moje razočaranje, elitna mjesta opet su zauzeta. “Manje pive navečer” kažem sebi, rastegnem ručnik, legnem i opet glumim čvarak. Žmirim i gledam u pučinu...da, žmirim. Brijem da je žmirenje problem, jer se već godinama žmiri i progledava kroz prste svim sranjima koja se dešavaju, uključujući i ovo turističko-građevinsko. Kažu, Hrvatska bi trebala biti ekskluzivna destinacija. No shit? Trebala bi, to definitivno, ali već vidim jet-set kako liže sladoled i sluša Voooolareeee dok jede ćevape i kupuje fake crocsice za sina te nasmijano odlazi u apartman ladičar aprikot-pistacio-bijele boje gdje im vlasnik naplaćuje 100 eura na noć “jer su wc-i novi”. Lijepa naša, kako što već vrlo dobro znamo, nije baš naša, a ako nastavimo u ovom smijeru, izgubit ćemo i ono lijepa, a to je sve što imamo. Zatvaram oči, sunce me grije, a playlista svira...