Izdanje:
f: Jeste li se pomirili s tim da će parlamentarni izbori biti 4. prosinca? Izbori će očito biti u prvoj polovici prosinca. Vladajuća koalicija je predložila 4. prosinca i to se čini realnim datumom. Ali, kada se Sabor raspusti provest ću konzultacije sa svim strankama o datumu izbora.
f: Po nekima izbori dolaze prekasno. Kako ocjenjujete situaciju u Hrvatskoj?
– Ljudi teško žive, postoji nedostatak investicija i novih gospodarskih projekata, imamo sustav koji ne potiče investicije, probleme koji niču kada nemate kruha za sve. Uz to postoje i ozbiljni politički izazovi: daljnja izgradnja demokracije, profiliranje unutarnjih političkih odnosa, pitanje lokalne samouprave, odnos prema povijesti, razvoj nacionalnog identiteta u EU. Vrlo je važna uspješnost referenduma o ulasku u EU. Želio sam da ne bude utjecaja izborne kampanje na referendum i da građani na njega ne idu opterećeni nužnim političkim rivalitetom u doba izbora. Želio bih i da referendum uspije preko 70 posto. To se sada čini nedostižno, ali mislim da je kapacitet stranaka koje okupiraju najveći dio izbornog tijela takav da, ako se zajedno založe, mogu motivirati svoje glasače i do željenih 70 posto. Nakon izbora moguće je da stranke otklone, po meni, najvažniji najveći razlog euroskepticizma, a to je strah od nepoznatog, koji je s ovom krizom u EU možda i dublji nego što bi se moglo očekivati.
f: Vjerujete li da će u slučaju promjene vlasti HDZ jednako prilježno agitirati za EU? – Očekujem da će sve stranke koje su svoj politički kapital gradile na članstvu Hrvatske u EU ostati poštene i prema sebi i prema građanima i da će sve učiniti da referendum uspije. Ne očekujem da se šef ili šefica vlade sa šefom ili šeficom oporbe drže za ruku i hodaju po Hrvatskoj, ali svatko kod svog biračkog tijela može napraviti, i u koordiniranom nastupu, motivirati na pozitivan glas za EU.
f: Tijekom vaše kampanje ste izjavili da bi voljeli da Hrvatska pocrveni i premijerka je to iskoristila u svom napadu da ste u kampanji pristrani. – Moje, odnosno SDP-ove rezultate, jer ja sam bio kandidat SDP-a, mediji su na karti Hrvatske bojali u crveno, a mog protukandidata u plavo. Ta je izjava bila iskaz kako glasači reagiraju na mene i stranku kojoj sam pripadao i u tom je kontekstu bila legitimna. Kasnije se to željelo politički zlouporabiti. Vremena kada je zastrašivanje crvenim u ideološko-marketinškom smislu moglo možda upaliti su daleko iza nas. Ali svatko ima pravo izabrati strategiju kampanje kakvu želi i vidjet ćemo kako će građani na to reagirati.
f: Izjavili ste da ćete podržati program onih koji ne barataju prošlošću. – O prošlosti se može i mora govoriti, teško dogovoriti. Prošlost je važna, ali ne mislim da će ona odlučiti izbore. Njih će presuditi to kako pojedine opcije vide budućnost i koliko im ljudi vjeruju da svoju viziju mogu ostvariti. Vjerodostojnost će biti vrlo važna.
f: Pojavila se ponovo i inicijativa, ovoga puta, HHO-a da se promijeni ime Trgu maršala Tita, jedna od uobičajenih tema i prije i između izbora. – S nostalgijom se sjećam HHO-a iz devedesetih. Danas je to bitno drugačija organizacija koja se ne ustručava uključivati u dnevnu politiku i u predizborne aktivnosti. Ali da, gospoda koja danas vode HHO osobno su dosljedna u odnosu na Tita. Ja se s njima, naravno, ne slažem da treba mijenjati ime Trgu maršala Tita, jer je riječ o našem odnosu prema povijesti, u prvom redu prema antifašizmu i antifašističkom pokretu u Hrvatskoj i cijeloj bivšoj Jugoslaviji. A o slabostima režima koji je vodio Tito, naravno, ne treba šutjeti.
f: Jeste li se uskladili s premijerkom oko diplomacije ili je to ostavljeno za poslije izbora? – Da pitanje imenovanja veleposlanika nije uklopljeno u strategiju koju sam nazvao ‘Udri po predsjedniku’ vjerojatno bismo imali barem neke nove veleposlanike. Ovako je u tom iznuđenom sukobu imenovanje svedeno na strogo poštivanje procedure, bez prethodnog političkog dogovora. Drago mi je da je, čini se, došlo do promjene izborne strategije HDZ-a i da su napustili ideju o permanentnom sukobu s predsjednikom. Očito, nije dala rezultat koji su njezini kreatori željeli i mislim da je dobro za Hrvatsku da je ta kampanja napuštena. Ali, veleposlanici nisu ostali bez imenovanja samo radi naših čarki. Kasnilo se s prijedlozima i samim postupkom zato što se išlo kroz konflikt. Stvar se svela na formalni postupak kojeg nije uvijek lako i brzo provesti. Šteta, sve se moglo napraviti elegantnije i bez sukoba. No, mandat Sabora još uvijek traje i ako se ispune preduvjeti mogu se još donositi odluke. Naravno, predizborno vrijeme je uvijek osjetljivo i za one koji donose odluke i za one koji ih provode. To se posebno odnosi na važnije financijske i kadrovske odluke.
f: Što znače “preduvjeti”? Promjena nekih od predloženih ambasadora. – Procedura je jasna. Vlada daje svoj prijedlog, on ide na mišljenje odboru za vanjsku politiku u Sabor i onda odlazi na stol predsjedniku i on može reći da ili ne.
f: Pitanja oko diplomacije se često svode na sukob između Banskih dvora i Pantovčaka, odnosno na to da svatko gura svoje ljude. – Ni u prvoj rundi ni sada nisam gurao nikoga svoga. Iako je, s obzirom da sam po Ustavu sukreator vanjske politike, a i donosim konačnu odluku o imenovanju veleposlanika, potpuno legitimno da ističem svoje kandidate. Točno je da u mom uredu ima ljudi koji apsolutno mogu biti odlični ambasadori i ja bih njihovo imenovanje mirne duše potpisao i po cijenu da me netko kritizira da guram nekog svog. Ako neka vlada nekad bude predložila neke od tih ljudi prihvatit ću. Bit će mi jedino žao što ću u Uredu ostati bez njih.
f: Eto rješenja. Vlada vas može ‘kupiti’. Stavit će dva-tri vaša da pustite njihove? – A ne. Mogu vam reći da je na listi MVP-a, doduše ne za veleposlaničko mjesto već za unapređenje u status veleposlanika, jedna osoba iz moga ureda, ali ja to nisam potpisao.
f: Stalno se priča o nepolitičkom kriteriju za ambasadore. – Ambasadorski posao je i politički posao. Visokoprofesionalna diplomacija može u svakom slučaju otrpjeti promjene vlasti i može biti dobra i za lijevu i za desnu vladu, ali kod nas je sasvim sigurno da vlada u nekim ključnim metropolama želi imati ljude koji mogu provoditi njezinu vanjsku politiku. Legitimno je da tako što hoće i predsjednik kao sukreator vanjske politike. Zato i postoji ovakav sustav suimenovanja. Najbolje je kada se kriteriji i Vlade i predsjednika preklapaju. Ali, moram reći, kada se već vraćamo na ovaj predizborni dramolet, da smo imali i dobrih trenutaka suradnje koji su za mene dragocjeni, jer smo radili zajedno i uspješno. Bilo je naravno i onih drugih. Neću ulaziti u to tko je kriv. To je podložno političkim interpretacijama, ali mislim da je vrlo važno da smo i kroz političku praksu razvili kohabitaciju između institucije predsjednika države i Vlade. Ima nekih koji kažu da bi trebalo promijeniti ustavni položaj predsjednika i da bude biran u parlamentu. Samim tim on bi bio posve ovisan o vladajućoj koaliciji i time marginaliziran. To ne bi bilo dobro. Mislim da je ovih mojih godinu i pol pokazalo kako je potrebno da postoji korektiv i partner vladi. Očito je da i narod očekuje da postoji glas, koji se ne svađa i ne vodi neku drugu državnu politiku, ali koji može dobrom suradnjom, pa i kritikom, otvarati novi politički prostor i poticati drugačija rješenja problema.
f: Zanimljivo je da su se uoči zadnjih predsjedničkih izbora i iz SDP-a i iz HDZ-a čuli snažni zagovornici ideje izbora predsjednika u parlamentu? – U našoj, još ne sasvim izgrađenoj strukturi demokracije, zaista mislim da je potrebna kontrolna i koordinativna funkcija predsjednika i možda bi je ipak trebalo ojačati. Pogrešno je predsjedniku jačati izvršne funkcije, ali mislim da ima mjesta razmišljanju kako ojačati neke mehanizme, kojima predsjednik u moralnom i političkom smislu, može utjecati da bi se mogli osnažiti demokratski procesi. Uostalom, predsjednik, i kada se ne slaže s vladom o nekom pitanju može i mora djelovati nadstranački i kohezivno. Mislim da podrška koju imam i u lijevom i u desnom spektru to potvrđuje.
f: Na koje mehanizme mislite? Promjenu Ustava ili posebni zakon? – Kada se mijenjao Ustav nudio sam prijedlog da se uvede načelna obveza da državna tijela razmotre inicijativu i upite koje šalje predsjednik. Dnevno primam između 200 i 300 mailova građana koji se žale na razne stvari u postupanju državne uprave ili nekih institucija vlasti. Formalno gledajući predsjednik tu ne može ništa, premda sam s nekim ministarstvima i državnim institucijama uspostavio dobru komunikaciju i suradnju, u pravilu su oni razmotrili moje prijedloge i popravljali neke stvari. To je moguće ako predsjednik ima nadstranački politički autoritet. Takav mehanizam se može ojačati na korist građana. Slično je i kod donošenja zakona. Neki od njih su problematični i s ustavnopravnog i s političkog stanovišta. Naravno da predsjednik ne može suspendirati parlament, najviše političko i zakonodavno tijelo, ali mnoge države imaju mehanizam kojim predsjednik može vratiti zakon na dodatnu raspravu. Moj prethodnik nije imao tu mogućnost, nemam je ni ja. Zato jedino mogu zakone koje smatram neustavnima poslati na Ustavni sud. Ali taj mehanizam nije uvijek dostatan pa ni primjeren. Dakle, dovoljna je jedna jasna odredba koja bi pred institucije stavila obvezu suradnje s predsjednikom države. Isto tako mislim da bi se na sličan način morala ojačati i uloga javnog pravobranitelja. Važno je imati institucije koje mogu potaknuti sustav da radi.
f: Informacija o srpskim optužnicama protiv četrdesetak hrvatskih građana došla je u javnost s dva mjeseca zakašnjenja i pala upravo u izborno vrijeme. – Sigurno je, način i okolnosti optuživanja izazivaju dvojbe, i s obzirom na sam nastanak optužbi i s obzirom na korektnost kada je riječ o proceduri koje je dogovorena između tužiteljstava Hrvatske i Srbije. Iako dogovor nema formu međunarodnog ugovora ili zakona smatram da ga se treba držati. Riječ u politici može i mora značiti obvezu. Točno je, međutim, i da su te optužnice neko vrijeme stajale u ministarstvu i onda su ‘nekontrolirano’ puštene van. Ali ne bih se usudio ustvrditi kako je to dio nekog predizbornog plana. Zakon o ništavosti srpskih optužnica je politička poruka s hrvatske strane koja kaže: nije dobro to što radite, i u tom smislu to možemo razumjeti. No taj zakon neće donijeti pravu zaštitu našim građanima, možda upravo suprotno. Pravni učinci gotovo da ne postoje, a političke poruke nisu jednoznačne i mogu proizvesti štetu. Moja bi preporuka bila da se ne donosi takav zakon nego da se odmah krene u zaključivanje ozbiljnog međunarodnog ugovora koji će onemogućiti zlouporabu progona za ratne zločine, ali i osigurati da niti jedan zločin ne ostane nekažnjen.
f: Kad tad ćete biti bivši predsjednik. Mislite li da treba postojati Ured bivšeg predsjednika? – Većina država ima neki oblik institucionalizacije funkcije bivšeg predsjednika, ovisno o tome što se od njega očekuje, ovisi i odgovor na koji se način to treba učiniti. S obzirom da imamo tek prvog bivšeg predsjednika mislim da tek uhodavamo tu instituciju. Svakako šteta je ne iskoristiti iskustvo i ugled bivšeg predsjednika. Naravno, pri tome on ne vodi svoju politiku već isključivo pomaže državnoj.
3 važna pitanja, 3 kratka odgovora
- Vi biste valcer sa Srbijom, a to je tango: korak naprijed-dva natrag.
Ne bih se složio. Usporedite samo odnose između Srbije i Hrvatske u zadnje tri godine. To je velika promjena na mnogim razinama: od gospodarstva i kulture do sporta i mogućeg zajedničkog nastupa na trećim tržištima. Problem je drugdje. Mi kao da imamo neki kompleks Srbije pa se stalno bojimo da ne napravimo korak previše. Što nas briga za to. Nama Srbija mora biti kao svaka druga susjedna zemlja. - Kakva će biti kohabitacija ako Kukuriku dobije izbore?
Mi smo imali jednu političku opciju na svim razinama vlasti više od desetljeća i ne vidim da je to bio tako veliki problem. Ne mislim da je loše to što ćemo se u nekim političkim pitanjima bolje slagati. To nas ne oslobađa obveze da jedni prema drugima budemo korektiv i kritičari. Slaganje se očekuje i kod premijera i predsjednika koji su iz različitih političkih opcija. Prema tome priča, “uh, sad će svi biti iz istog lonca”, samo je jedan od predizbornih spinova. - Kakav je Mesić kao bivši predsjednik?
Mislim da je imao nekoliko dobrih poteza, a neki, recimo oko Libije, i nisu bili najsretniji. Uostalom, naši stavovi pa i naše politike se u nekim stvarima bitno razlikuju. No sasvim sam siguran da ga i Vlada i ja možemo bolje iskoristiti. Od njega se može dosta tražiti, ima veliki ugled u nekim krugovima, a osobno ga doista cijenim. On je sigurno važna figura naše politike ovih dvadeset godina.