Glazba

Trijumf protivan svim izgledima

Četvrtak 15.Ožujak 2012.

Producent Reynolds nije išao za osuvremenjivanjem zvuka; Pjesme zvuče onako kako bi zvučale i ranih 90-ih

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Sinéad O’Connor je opet česta gošća trač-rubrika: od još jednog razvoda, preko potrage za idućim mužem preko Twittera (kvalifikacije: “seksualna izgladnjelost“, “sljepoća ili ludilo da misli kako sam prekrasna“, “po mogućnosti neplodnost“...), pa do vrlo kratkog braka s pobjednikom natječaja – za kojeg je tek prve bračne noći, kad je išla kupiti paketić trave, saznala da je savjetnik za borbu protiv droge...

U međuvremenu su bili pokušaji samoubojstva, odvikavanje, javna pisma Bobu Dylanu i opisivanje seksualnog života do detalja kakve zaista ne želite znati... Ništa novo za ćelavu pjevačicu koja je uvijek izlazila u susret tabloidima i koju najviše pamte po plakanju u ikoničkom spotu za “Nothing Compares 2 U“ i deranju Papine slike. Međutim, rezultat tih novih emotivnih bura je “How About I Be Me (And You Be You)?“ – protivno svim izgledima, upravo odličan album. Producent John Reynolds, inače još jedan od bivših muževa, nije išao za time da osuvremeni zvuk; pjesme zvuče onako kako bi zvučale i ranih devedesetih, što u prvi plan izbacuje činjenicu koja bi možda ostala zanemarena – da je Sinéad od tada autorski izrazito napredovala.

Zanimljivo je i primijetiti da se ni u jednom trenutku ne razmeće svojim glasovnim mogućnostima, kao da se radi o nezreloj osobini koju je ostavila iza sebe. Unatoč životnim iskušenjima, njen nedvojbeno strašni vokal ostao je besprijekorno čist i izrazito ekspresivan, pa čak poželite da ga u nekom trenutku malo jače “pusti”... Još uvijek aktualni singl “The Wolf Is Getting Married“ divna je pop pjesma, jednostavna i neposredna; “Old Lady“ se iz laganice pretvara u ogledni primjer ženskog rockopisa, a humoristična i katarzična “Queen Of Denmark“ kultnog američkog kantautora Johna Granta zvuči kao da je stvorena za nju. Vrlo je dojmljiva i balada “Reason With Me“, ispjevana iz perspektive junkieja, a praktično a capella “V.I.P.“ govori o celebrity kulturi, materijalizmu i licemjerju – ne spominjući poimence, ali implicirajući najslavnijeg sunarodnjaka Bona.

Sinéad još pjeva o svojim demonima, ljubavi, nadi i majčinstvu, a sve to čini s humorom i posve neočekivanom lakoćom dostojnom najvećih autora. No središnja pjesma na albumu je sjajna “Take Off Your Shoes“, prosvjedni komad odapet prema pedofiliji u katoličkoj crkvi koji ledi krv u žilama. “I bleed the blood of Jesus over you and every fucking thing you do“, pjeva ona u stvari za koju kaže da je napisana iz kuta “Duha Svetog koji s puškom AK-47 kreće na Vatikan“... Takvu otrovnu, ogorčenu i neuvijenu kritiku u mainstreamu više ne možete čuti. Ali Sinéad se ne boji cinizma i u pravilu je posve izravna – možda je i to razlog zašto je često bila umjetnički podcijenjena. No u 46. godini života, poslije osam kvalitetom vrlo različitih uradaka iza sebe i hrpetinom osobnih problema pred sobom, majka četvero djece je snimila najbolji album u cijeloj svojoj karijeri i valja joj to priznati.