Što mi smeta...

Tržište knjiga nije u fazi “ni naprijed, ni nazad”, već - “pravocrtno dolje”!

Četvrtak 19.Travanj 2012.

Krajnje je vrijeme da država dionike u lancu knjige počne doživljavati i kao značajnu proizvodnu granu, bez koje nema normalnog društva

Više iz izdanja

Social

Nešto se čudno događa u Hrvatskoj kada u razmaku od samo par mjeseci dvije “knjiške“ teme zaokupe pažnju šire medijske scene. Prvi put se to dogodilo početkom veljače kada su s naslovnica i tabloidnih i manje tabloidnih medija vrištali naslovi “Hrvati ne čitaju”, “5 je do 12 za knjigu” i slični, a sve nakon što je udruga Knjižni blok javno prezentirala GfK-ove rezultate istraživanja koje je vrlo egzaktno pokazalo koliko se u Hrvatskoj (ne) kupuju odnosno nedovoljno čitaju knjige. A onda je nakon kratkog perioda zatišja i opet problem hrvatske knjige isplivao u prvi plan. Dvije velike hrvatske nakladničkoknjižarske kuće, Profil multimedija i Mozaik knjiga, objavile su javno da spajaju svoju maloprodajnu mrežu u novi mega-lanac od 29 knjižara Profil Mozaik. Pitat će me sada netko – pa što te tu ima smetati, na što odgovaram - načelno ništa, ali...

Naravno da poslovnim subjektima nitko ne smije ograničavati njihov rast, okrupnjivanje, međusobna spajanja i slično. No, u praksi se prilikom tih procesa mogu pojaviti barem dva problema: način na koji se to okrupnjivanje izvodi, pogotovo u smislu odnosa prema dosadašnjim poslovnim partnerima (u konkretnom slučaju prema nakladnicima koji su već od prije imali svoje knjige na policama knjižara bilo Profila bilo Mozaika), te da li se predmnijevani poslovni cilj takvog ujedinjenja (biti prvi, biti najveći...) namjerava doseći poštujući fair play na tržištu ili po već godinama uvriježenom receptu “veliki tlači malog”. Ono što je brojne nakladnike, i srednje i manje ali i ponekog većeg, zasmetalo kod prvih koraka Profil Mozaika bila je neodmjerena žurba koja je graničila s bahatošću s kojom su se predstavnici nove tvrtke obratili svojim starim partnerima (suočeni s neočekivanom reakcijom kasnije su se i ispričali), od kojih su praktično zahtjevali da preko noći sklope nove ugovore s novonastalom firmom, bez da je ikome bilo do kraja razjašnjeno kako će se cjelokupni proces tranzicije provesti. Neki od nakladnika dobili su i prijedloge novih uvjeta poslovanja, nerijetko i nepovoljnijih od prethodnih (takvi stižu i danas). To je očito bila kap koja je prelila čašu jer se skoro pa četrdesetak renomiranih hrvatskih nakladnika po prvi put organizirano odlučilo oduprijeti takvom ponašanju.

Iz perspektive većine velikih nakladnika, dok je cvjetao biznis s udžbenicima sve je izgledalo i previše ružičasto, u jednom trenutku krenuli su si međusobno pokazivati mišiće i otvarati knjižare na do tada nezamislivom broju kvadrata, a uglavnom su ih otvarali u vrlo skupim kvadratima, najčešće po velikim šoping centrima, i očito da su se svi nekako ufali i u neizmjernu ljubav širokih narodnih masa prema knjizi (sic!) A kada je još pukla ljubav između Ministarstva znanosti i izdavača školskih udžbenika, uz znatnu pomoć globalne krize, Agrokora & Znanja (dumping cijene “Knjiga za svaki dom”) i recesije koja je zakucala i na hrvatska vrata, počeo je ubrzani raspad sistema. I zanimljivo, niti takav rasplet nije bio dovoljno motivirajući da se Zajednica nakladnika i knjižara počne baviti poslom zbog kojeg je i sredinom 90-ih i osnovana – da uređuje odnose svojih članova. Danas umjesto još jučer obećavane “win-win” situacije imamo najčešći slučaj da koristeći se s argumentom veličine oni najveći uvjeravaju one manje da su zapravo sretni da im makar i po nepovoljnim uvjetima prodaju svoje knjige, dok su ti mali u nedostatku vlastitog argumenta moći, neorganizirani i razjedinjeni, do jučer pristajali praktično na sve.

No izgleda da smo ipak, hvala Bogu, došli do situacije kada daljnje cijeđenje više nije moguće jer s drastičnim padom naklada malima ostaju nedostatna sredstva za preživljanje i produkciju novih naslova, a veliki knjižari praktično ne mogu održavati svoje glomazne i preskupe knjižarske mreže, i sve više tonu u dug. Tipična pat pozicija, a malo drugačije opisano - ni naprijed, ni nazad, nego pravocrtno dolje! I tako se mantra po kojoj je “jedino veličina važna” s godinama pokazala potpuno krivom, pokušaj nekih da se hrvatsko tržište knjiga ustroji nalik liberalnim modelima u SAD-u ili Velikoj Britaniji je propao jer veličina našeg tržišta ne može pratiti takve modele (dapače, oni su pogubni za opstanak hrvatskog tržišta knjiga). S druge strane, konkretnija saznanja s organiziranim knjiškim tržištima u Europi, poput njemačkog ili francuskog, presporo dopiru do nas, već su i neka rješenja naših susjeda Slovenaca naprednija od naših, a štošta bi se dalo naučiti i od pojedinih sjevernoeuropskih zemalja koje su nam po broju stanovnika sličnija.

I što nam je sada činiti? Naravno da nikome nije stalo da bilo koji knjižarski lanac propadne i povuče sa sobom i ostale na dno, i ovih je dana Knjižni blok poslao novu jasnu poruku hrvatskoj javnosti da knjiški ceh samostalno nije u stanju riješiti probleme koji su se godinama gomilali i da je vrijeme da se ufanje hrvatske knjiške branše izmjesti od decenijske isključive fiksacije na Ministarstvo kulture (jer se posljednjih godina Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta na svoju ruku “izmaknulo”), te da se problem adresira i Ministarstvu rada, gospodarstva i poduzetništva. Naime, krajnje je vrijeme da država dionike u lancu knjige počne doživljavati i kao značajnu proizvodnu granu, bez koje nijedno normalno društvo ne može prosperirati, pa da se i knjiškom cehu osiguraju npr. povoljniji krediti od HBOR-a, potiče otvaranje manjih obiteljskih knjižara i druge mjere koje istovremeno utječu i na bolji položaj pisaca, prevoditelja...

Bit će zanimljivo pratiti hoće li se Sabor, Vlada i resorna ministarstva te lokalne uprave uopće očitovati o zahtjevu Knjižnog bloka odnosno supotpisanih tridesetak nakladnika i knjižara, te da li će do kraja travnja (kako je izričito zatraženo) sinergijom stvoriti radnu grupu koja bi se zajedno s predstavnicima branše napokon trebala prihvatiti posla i pod hitno osmisliti konkretne i brzoučinkovite poteze neophodne za početak saniranja neodrživog stanja. Nekako se ipak nadam da Hrvatskoj kao društvu spektakla ipak nije prvo potrebno i kakvo spektakularno potonuće knjiške branše da bi se tek onda počelo spašavati barem rijetke preživjele. A možda je baš to paklenski plan.