3D televizori

U dnevnim sobama tek za desetak godina uživat ćemo u efektima Avatara

Petak 21.Listopad 2011.

Industrija potrošačke elektronike ostvarila je veliku zaradu na proboju LCD televizora. Brojke su bile zbilja impresivne – 105 milijuna jedinica 2008. godine, 146 milijuna 2009., 187,9 milijuna 2010. i to od ukupnih 247 milijuna prodanih televizora.

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Kolika je zarada, sam Bog zna, no takav trend će industrija željeti i zadržati novim inovacijama poput ponajprije LED televizora (prodano je nekih deset milijuna prošle godine), a onda i posljednjeg hypea u svijetu potrošačke elektronike, to su 3D televizori. Ti su modeli i tehnologija iznimno zanimljivi iz više razloga, ali treba odmah reći da se ne radi o ničemu novom – 3D filmove gledali smo i 70-tih i 80- tih. Ovdje je riječ o svojevrsnoj simbiozi Hollywooda i industrije gdje se ovi drugi nadaju da su u filmovima poput Avatara prepoznali novi trend koji će zahvatiti prvenstveno mlađu populaciju.

Rijetki programi
– Ipak, bez obzira na Avatare, prodaja 3D televizora ne ide tako dobro, računa se da će ih se ove godine prodati tek dva milijuna. Industrija za to ponajviše krivi Hollywood, koji osim tog Avatara nije proizveo niti jedan drugi blockbuster koji bi ljude privukao da takav film pogledaju i u udobnosti vlastitog doma. Štoviše, zarada od 3D-a na filmovima pala je sa 71% koliko je 3D donio Avataru, na ispod 50% na Kako je Gru ukrao mjesec. Televizijski programi koji emitiraju u 3D tehnologiji rijetki su, za Europu ima ih na satelitu Astra ali je većinom reprizni. Kad se filmovi snimaju u 3D-u ili prerađuju iz 2D u 3D, to se prvenstveno radi za kina – kaže Hrvoje Šarić, dugogodišnji IT novinar i urednik. Nije ipak sve tako crno jer na internetu se može pronaći doista pregršt 3D sadržaja, čak u tisućama ponajviše na YouTubeu. Ali, nije nedostatak sadržaja čak i najveći problem 3D televizora, daleko je veći problem nestandardiziranost formata.

Zbog toga, ističe Šarić, što proizvođači koriste različite formate, naprimjer, na Panasonicovom televizoru ne možete gledati film koji je snimio Sony, a naočale koje ste dobili s LG-jevim televizorom ne možete koristiti sa Samsungom. Ako doista želite gledati većinu filmova koji su na raspolaganju, poželjno bi bilo kupiti nekoliko pari naočala koje stoje oko 500 kuna, pa se tako iznos penje za cijenu još jednog televizora. Bitna je razlika između aktivnog i pasivnog 3D-a. Pasivni 3D koristi naočale kakve su se u nas dijelile čak i uz neke tiskane medije pa ih možete koristiti za bilo koji televizor koji koristi tu tehnologiju. – Kod aktivnih se radi o elektronici koja se sinkronizira sa televizorom. To industrija ne prepoznaje kao problem, kaže Šarić, pa sada sve češće ne možeš kupiti vrhunski LCD televizor bez 3D-a.

Ključ je u standardizaciji, standardizira se i Blu-Ray koji je potreban za gledanje 3D filma. Procjenjujem da će 3D zbog svega toga postati masovan tek za nekih desetak godina – kaže Šarić. Prilično se zanemaruje i činjenica da postoje i televizori koji pretvaraju 2D u 3D što bitno pojednostavljuje stvar. To nije ta kvaliteta prikaza, ali nije tako loše. Da je 3D tehnologija došla prerano slaže se i Darko Hlušička sa specijaliziranog portala hdtelevizija.com. – Proizvođači su također napravili jednu od većih grešaka u samom početku kada su izdavali 3D televizore bez 3D naočala, što je predstavljalo dodatnu investiciju za one koji su željeli vidjeti kako im 3D televizor u stvari radi, a i nakon toga bi se suočili s vrlo ograničenom količinom sadržaja, a koji je u velikoj mjeri bio animirane prirode namijenjen djeci.

Za razliku od HD-a koji je zainteresirao gledatelje da ponovno pogledaju filmove u još boljoj kvaliteti, 3D je više ili manje uspješan ovisno o sadržaju. Primjerice, dokumentarni filmovi ako su snimani 3D kamerama mogu biti interesantniji za pogledati u tri dimenzije zato što se kroz duže kadrove i sporije kretanje kamere može bolje promotriti snimljeni materijal i osjetiti prostor u kojem je snimak napravljen. S druge strane, teško je zamisliti gledati drame ili talk-show program u 3D-u jer se kroz treću dimenziju ne bi prenijela zanimljiva dodatne informacija, osim o tome da se osoba nalazi ispred pozadine što ionako mozak percipira i bez da mu se to umjetno naglašava – kaže Hlušička. Činjenica je i da 3D televizori u prosjeku na hrvatskom tržištu koštaju oko 25 % više od “normalnog” LCD-a. Ima naznaka da će se ubrzo to i promijeniti.

Poremećaji vida
Toshiba je otkupila pravo na procesor koji je Sony koristio u PlayStationu, a koji je toliko snažan da vam za 3D više nije potreban skupi hardver. Oni ga sada koriste za tehnologiju koja omogućuje 3D bez naočala čime se sve bitno pojeftinjuje. Također, naš poznati oftalmolog dr. doc. Mladen Bušić kaže da je nedavno provedeno istraživanje u Velikoj Britaniji pokazalo da oko 10 % osoba ima neki poremećaj vida zbog čega ne mogu gledati 3D filmove. Ako osoba ne vidi trodimenzionalni film ili ima glavobolju, to je znak da postoji neki poremećaj vida koji onemogućava istovremenu percepciju dvije jasne slike.

U slučaju normalno razvijenog steroskopskog vida, osoba ne bi trebala imati poteškoća pri gledanju 3D filmova, međutim glavobolja i mučnina mogu se javiti zbog drugih problema. Prilikom gledanja 3D filma fokus je uvijek tamo gdje redatelj želi, odnosno nije moguće izoštriti predmete u pozadini koja je snimljena izvan fokusa. Isto tako, u stvarnom životu prilikom promjene fokusa na predmete koji su različito udaljeni u prostoru dolazi i do promjene konvergencije (oči se približavaju nosu kako se smanjuje udaljenost predmeta kojeg promatramo).

Pri gledanju 3D filma, fokus je uvijek na ravnini filmskog platna ili TV ekrana, a konvergencija varira jer se predmeti koji su oštri stalno približavaju i udaljavaju. Ovo je za mozak zbunjujuća situacija, jer su kovergencija i fokusiranje evolucijski povezane pa ovo može zadati glavobolju i u osoba s normalno razvijenim vidom. Stručnjaci koji se bave uređivanjem slike i zvuka ne predviđaju dobru budućnost 3D televizije i filmova i zbog već navedenih činjenica kao i činjenicom da mozak ne može dovoljno brzo spajati slike u kojima objekti imaju prebrz horizontalni pomak rubova. Zbog savršene percepcije 3D prostora kojoj je ljudski mozak prilagođen, kvaliteta 3D filmova nikad neće dostići kvalitetu percepcije prostora, a čak niti kvalitetu percepcije 2D filmova, kaže Bušić. Iako se radi o vjerojatnoj budućnosti televizijskih aparata, izgleda da treba pričekati da se 3D standardizira a onda da se industrija pozabavi i njegovim efektima na zdravlje.