Društvo

U Hrvatskoj još 126 naselja nema struju, a Čačić im želi ugasiti i sunce

fotografija

Dino Stanin i Marko Prp
Srijeda 20.Lipanj 2012.

Posjetili smo izolirano selo kod Srba, koje je projektom UNDP-a solarnim panelima elektrificirano četiri puta jeftinije nego što bi to učinio HEP. Imamo Mediteran i sunce, a na solarnom smo dnu EU. Mora li to biti tako?

Otprilike svaka druga zgrada u Srbu je nenastanjiva, ako ne i razrušena, fiksni telefon u mjestu od 450 stanovnika nema čak ni pošta, struje i TV signala ima samo do prve snježne oluje, a ako se namjeravaju razboljeti ili ozlijediti, građanima je najbolje da to planiraju za ponedjeljak ili utorak ujutro. To je dan tjednog posjeta liječnika iz Gračaca. Izgubljen između šumovitih brda uz granicu s BiH, Srb u 21. stoljeću, čak i po hrvatskim mjerilima, djeluje egzotično. A mi smo tog sunčanog, pustog petka namjerili posjetiti 5-kilovatnu solarnu minicentralu u Ajderovcu na obližnjem brdu. Zlosretnim malim peugeotom, naviklim na urbano, fotoreporter Dino je na petkilometarski makadam skrenuo pored napuštenog birca. Šuma, rječica s ribama, cvijeće po pašnjacima... – Ovo je čista terapija! – uzdahnuo je Dino, stiščući volan koji je poigravao i pri vožnji od 10 kilometara na sat. Uto smo prošli i posljednje kuće prije uspona na brijeg i primijetili pokidane kabele koji vise s posljednjeg stupa niskonaponske mreže. Električne energije dalje više nema. Svakako ne sve do visoravni na brijegu Ajderovačka Strana na 730 mnm i obiteljskog poljoprivredno gospodarskog imanja Mileve Desnice, koju smo povezli iz Donjeg Srba. A evo i zašto - na 33 ha imanja u posjedu nje i njenog supruga, UN-ov program za razvoj (UNDP) i tvrtka EnergyPLUS iz Ludbrega upravo su instalirali solarne panele i sve neophodno za prvu elektrifikaciju Ajderovca još od 1995. HEP-u je, naime, ponovna izgradnja elektrodistribucijske infrastrukture od skoro milijun kuna bila neisplativa za samo sedam stanovnika u opustjelom zaseoku, pa su EnergyPLUS i UNDP dogovorili donaciju opreme vrijedne 180.000 kuna, u čemu je UNDP sudjelovao sa 50.000 kuna, koliko je dobio od Kraljevine Nizozemske. Medvjedi i divlje Mačke UNDP-ov stručnjak za razvoj projekata Robert Pašičko ubacio nam je još jednu bubu u uho. Rekao nam je koji dan ranije da je na nekoć ratom pogođenim područjima 126 naselja još uvijek bez električne energije, odnosno oko 500 kućanstava. Ponovna elektrifikacija tih izoliranih mjesta koštala bi HEP 6,5 milijuna eura, dok bi se instaliranjem fotonaponskih panela potrošilo oko četiri puta manje, i to uz praktično besplatnu električnu energiju sljedećih desetljeća. A da bi se problem doista mogao riješiti po ajderovačkom modelu, čini se da se počelo razumijevati i u HEP-u te da se tu nešto počinje “kuhati”. Uz takva razmišljanja, u usponu na brijeg makadamskim serpentinama došli smo i do mjesta gdje smo morali ubaciti u prvu brzinu i usporiti na 5 km/h. S nešto veće visine primijetili smo da je, osim što je obraslo šumom, brdo s nekoliko strana okruženo kanjonom rječice Srebrenice. Pitanje M. Desnici nametnulo se samo od sebe: – Ima li ovde i divljih životinja? – Ima. Svako toliko nam dođu lovci – odgovorila je, po običaju uz smijeh. – Dobro, a osim njih? Tako smo doznali da njenu obitelj jutarnjim rikanjem budi jelen, da šljivike na napuštenim domaćinstvima ujesen obilazi medvjed, da imaju i divlje svinje, zečeve, divlje mačke, lisice i što li sve ne... – Kao u svakoj šumi – dodala je.

Počelo surfanjem internetom

U takvom svijetu njena obitelj danas na visoravni, zahvaljujućim malom pogonu za solarnu električnu energiju, ima imanje ograđeno elektrificiranom ogradom zbog konja, krava i stada od stotinjak ovaca koje se nisu dale istjerati iz duboke hladovine prastarih stabala samo zbog posjete tamo nekakvih stranaca. Dobrodošlicu su nam zaželjele dvije ozbiljno posvađane guske i četiri psa; jedan domaći vulgaris, jedan donirani tornjak i dva jednoipomjesečna štenca, 20-ak kilograma svaki. Nekoliko metara od nabrijanog tornjaka je gospodarska zgrada s fotonaponskim kolektorima, a unutra - glavni razlog našeg puta; pretvarač istosmjerne električne energije u izmjeničnu od 5 kW koji se može opteretiti do 8 kW i dvostruki inverter koji punii prazni baterije. Mileva je usput provjerila stanje baterija. – Sad su na 98 %, jer dan je sunčan, a ovako napunjene mogu izdržati dva dana kad bi, recimo, zaredali dani s gustom maglom. Naknadno nam je vlasnik EnergyPLUS- a Zvonko Magić, čiji su radnici to sve postavili, objasnio da se na ovakvo postrojenje mogu priključiti dvije prosječne obitelji. – Možemo dodavati elemente do 10, 15 ili 25 kW, koliko je već potrebno. A moduli se mogu dodavati i na krovovima – objasnio nam je. Ajderovački sustav preko ljeta proizvodi više od 25 kWh električne energije, a prosječna obitelj ne troši više od 10 kWh na dan. Ovakvi “otočni” sustavi mogu se usto pretvoriti u pravu malu lokalnu mrežu. A kako točno izgleda život sa solarima i bez HEP-a? Mileva nas je odvela u obnovljenu staru kamenu jednokatnicu s otprilike 100 metara četvornih stambenog prostora. Ulazimo u dnevni boravak i sjedamo. – Imamo frižider, TV, kompjuter s bežičnim internetom, mašinu za pranje rublja. Povremeno uključujemo mlin za žito, aparat za varenje, a uskoro ćemo priključiti i laktofriz od 1,5 kW i muzilicu od 0,7 kW – objašnjava Mileva. Selo je bez struje ostalo 1995. Uslijedilo je propadanje; istakanje ulja iz trafostanice, a potom i krađa metala. Od 2004. Milevina je obitelj za najnužnije koristila maleni agregat, a nakon što je postalo jasno da od HEP-a nema pomoći, Mileva se za pomoć obratila UNDP-u u Zadru koji je na svojim internetskim stranicama objavio da naveliko obrazuje instalatere solarnih sustava. UNDP se potom sjetio Magićevog EnergyPLUS-a, koji je pak odlučio da nema šanse da dopusti da Milevini klinci u Ajderovcu žive isključeni iz civilizacije i... tako je počelo. – Montaža je trajala samo jedan i pol dan – prisjeća se Mileva. A što je sedmogodišnjem klincu i petogodišnjoj klincezi bilo najvažnije kad je sve bilo gotovo? – Mali više voli prirodu i životinje, a ona, ha-ha, ona je više vezana za medije, crtiće i tako. Obitelj već godinu dana proizvodi ekološko meso, koliko god u Hrvatskoj za takav način proizvodnje još ne uspijeva postići višu cijenu. No, Mileva Desnica ne miruje. Preko interneta ne da mira ministarstvima i pokušava udariti temelje da njihovo imanje postane i izletište. Ideja itekako ima smisla. Samo na području Donjeg Srba postoje 244 izvora s prvoklasnom vodom, po kanjonima uokolo sve češće se veru razne varijante alpinista, a od prošle godine održavaju se ekstremne motoutrke Green Gate. Obitelj Mileve Desnice danas može razmišljati u tom smjeru u prvom redu zbog fotonaponskog sustava, kojim je UNDP pokazao da se elektrifikacija izoliranih područja u Hrvatskoj može provesti ekonomski vrlo isplativo te da se isti model može primijeniti i drugdje. Magić usto navodi da već surađuje s ljudima iz HEP-a koji imaju određene planove s prikazanim modelom. – Sustav jest inertan, uostalom i zato što je velik, no oni znaju za ta rješenja, znaju za te investicije i već nešto planiraju. Isto rješenje može se primijeniti na svjetionicima, parkovima prirode, planinarskim domovima. A gdje god imate struju, tu imate i sve ostalo; od vode do informatičke povezanosti sa svijetom – kaže on. I dok u maloj solarizaciji vidi ogromni potencijal, Magić s istim simpatijama ne gleda i na velike fotonaponske sustave, na prave solarne elektrane. Svakako ne na postojeći način.

Krupni kapital i lobisti

– Moramo razlikovati investitore i eksploatatore. Imate veliki pritisak od stranaca koji bi “investirali” u parkove, naplaćivali skupu struju, a ne bi zapošljavali. Dobrodošao je svaki stranac koji otvara radna mjesta, da otvara tvrtku koja nešto proizvodi, ali samo uz pogone na krovu tvrtke i ugovor s HEP-om - kaže Magić koji time daje podršku Vladinim nedavnim potezima oko smanjivanja otkupne cijene iz solarnih elektrana. Vladin potez je, međutim, prouzročio jako puno ogorčenosti, pa smo za pogled na drugu stranu medalje upitali Marka Nuića iz tvrtke Adria Sol, čovjeka koji je vodio izgradnju druge i treće najveće hrvatske solarne elektrane; SE Čaporice snage 315 kW i SE Kukuljanovo 283 kW. – Naša tvrtka već dvije godine razvija solarne elektrane. Naslušali smo se obećanja od bivše i nove vlasti o ubrzanju procedura i solarizaciji Hrvatske. Novi tarifni sustav je zaustavio sve prije nego li je i započela masovnija primjena fotonapona. Evidentan je slab utjecaj solarnog lobija, za razliku od lobija drugih oblika OIE koje gura krupni kapital. Solarne elektrane treba omogućiti svakom malom čovjeku, jer on i plaća naknadu za OIE svakim računom za električnu energiju iz koje se subvencionira svaki proizvedeni kWh – izjadao nam se Nuić. Prijedlog novog zakona o otkupnim tarifama za obnovljive izvore energije objasnio nam je apsolutni autoritet u solarnoj energiji dr. Ljubomir Majdandžić. – Novim tarifnim sustavom ionako složena procedura dodatno se zakomplicirala. Prvi potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva Radimir Čačić prvotno je izjavio da će se svim obnovljivim izvorima tarifa smanjiti 30 %. A ispalo je da je nekima tarifa čak i povećana, dok je električna energija iz fotonapona smanjena za između 30 i 35 %. Država je time u korijenu sasjekla solarnu evoluciju. Zašto je Čačić promijenio svoju prvotnu odluku? Zašto su neki obnovljivi izvori favorizirani u odnosu na druge? Zašto se neki čak i zabranjuju (elektrane na poljima, op. a.)? – pita se Majdandžić. A evo kako izgleda solarna stvarnost u Republici Hrvatskoj. Fotonaponskih pogona imamo instaliranih oko 1,5 MW, odnosno 0,27 W po stanovniku, po čemu smo na samom dnu u EU. Slovenija pak danas ima instaliranih čak 120 MW, bitno iznad prosjeka u Uniji od 102 MW, a nije da ta zemlja ima neku regiju koja je i izbliza tako osunčana kao što je, primjerice, naša Dalmacija. Istodobno, Njemačka iz solarnih elektrana dobiva čak 4 % ukupne proizvodnje električne energije. U tom dijelu prosjek u EU je oko 2 %, nasuprot Hrvatskoj kod koje je taj udio puki jedan promil.– Posljednjeg vikenda u svibnju u Njemačkoj je bilo toliko sunca da su oni u ta dva dana iz solarnih fotonaponskih elektrana proizvodili 50 posto svih svojih potreba za električnom energijom. To je bila snaga od 20 nuklearki – otkrio nam je Nuić.

Što radi 800.000 Nijemaca?

Uz ovakvu politiku, teško je uopće vjerovati da netko u Vladi iole ozbiljno razmišlja o obavezi Hrvatske da kao članica EU do 2020. godine 20 % sve svoje energije dobiva iz obnovljivih izvora i da smanji emisiju CO2 za isto toliko. Taj cilj Njemačka je već postigla. Berlin zato najavljuje već za 2020. ili 2030. čak 50 % svoje energije iz obnovljivih izvora, a za 2050. i punih 100%. U nekim članicama, poput Danske ili Škotske, najavljuju se i ambiciozniji planovi, ne bez veze s činjenicom da se ulaganjem u obnovljive izvore energije otvara mnoštvo radnih mjesta. Kada se u obzir uzmu i projekti s energetskim certificiranjem, energetskom učinkovitosti, zaštitom prirode i obnovljivim izvorima, u Njemačkoj je danas na svim tim poslovima zaposleno 800.000 građana, a – Posljednjeg vikenda u svibnju u Njemačkoj je bilo toliko sunca da su oni u ta dva dana iz solarnih fotonaponskih elektrana proizvodili 50 posto svih svojih potreba za električnom energijom. To je bila snaga od 20 nuklearki – otkrio nam je Nuić. Što radi 800.000 Nijemaca? Uz ovakvu politiku, teško je uopće vjerovati da netko u Vladi iole ozbiljno razmišlja o obavezi Hrvatske da kao članica EU do 2020. godine 20 % sve svoje energije dobiva iz obnovljivih izvora i da smanji emisiju CO2 za isto toliko. Taj cilj Njemačka je već postigla. Berlin zato najavljuje već za 2020. ili 2030. čak 50 % svoje energije iz obnovljivih izvora, a za 2050. i punih 100%. U nekim članicama, poput Danske ili Škotske, najavljuju se i ambiciozniji planovi, ne bez veze s činjenicom da se ulaganjem u obnovljive izvore energije otvara mnoštvo radnih mjesta. Kada se u obzir uzmu i projekti s energetskim certificiranjem, energetskom učinkovitosti, zaštitom prirode i obnovljivim izvorima, u Njemačkoj je danas na svim tim poslovima zaposleno 800.000 građana, a u solarnoj fotonaponskoj industriji zaposleno ih je isto onoliko koliko i u automobilskoj industriji, jednoj od glavnih industrijskih grana te svjetske ekonomske sile. Nuić je imao što za reći i o indirektnim koristima obnovljivih izvora. – Koliko god bili skuplji od konvencionalnih izvora, obnovljivi generiraju više radnih mjesta. Tko će se zaposliti na hidroelektrani? Neki građevinari na nekoliko mjeseci, jednu godinu, a što poslije!? A ovdje imamo priliku razviti novo tržište kojega prije nije bilo u Hrvatskoj. Bila oprema domaća ili strana, barem bi se nekoliko tisuća ljudi zaposlilo na instalaterskim radovima, na održavanju. Mi poslujemo i u Sloveniji, pa znamo koliko se tamo otvorilo tvrtki u tri ili četiri godine. Nuić ukazuje na još neke činjenice koje se u Hrvatskoj u prepirkama oko velikih energetskih projekata u pravilu sasvim prešućuju, bilo iz neznanja bilo zbog nekih zadnjih namjera. KoliKo Košta termoeleKtrana? – Solarnim elektranama je garancija 25 godina, a znamo primjere u Njemačkoj gdje i nakon 30 godina rade bez problema. Znači da one mogu raditi i 40 godina. Pa, ako bi se to uzelo u obzir, zatim troškovi održavanja, koji su u termoelektranama veliki u odnosu na solarne u kojima su mali, pa kad bi se u cijenu uračunala i cijena izgradnje pogona za skladištenje ugljičnog dioksida (CCS), što će se morati napraviti s Plominom 3, i cijenu koju će HEP morati plaćati EU zbog naknade za CO2, pa da vidimo kolika je onda prava cijena konvencionalnih, a kolika obnovljivih izvora energije – poentirao je Nuić, uz opasku o demokratizaciji proizvodnje električne energije, odnosno u slučaju solara, o mogućnosti da teoretski svaki građanin na taj način može postati proizvođač. Nuiću smeta i to što se prema novim tarifama različito tretiraju samostalni fotonaponski sustavi i oni koje proizvođač instalira skupa sa solarnim toplinskim sustavima, jer potonjima cijena bitno ne pada još od 80-ih godina, dok fotonaponskim panelima drastično pada s industrijskim razvojem. Iz UNDP-a, međutim, navode da je prosječna površina solarnih toplinskih panela po stanovniku u jednoj alpskoj Austriji čak 23 puta viša nego u Hrvatskoj koja je ipak na Mediteranu. Prema oglednom modelu peteročlane obitelji iz Zadra, nakon jednokratnog instaliranja toplinskog solarnog sustava za grijanje vode i prostora, vrijednog 25.000 kuna, obitelj je godišnje na električnoj energiji štedjela 47.800 kuna. To je očito vrlo isplativo, ali je pitanje koliko ima smisla višom otkupnom cijenom “prisiljavati” one korisnike, koji će na svoje krovove instalirati fotonaponske sustave, da instaliraju i toplinske. Jer jedni s drugima, osim sunca, nemaju nikakve veze. – 2007. godine otkupna cijena električne energije bila je jako niska. Kako je otkupna cijena vezana za indeks potrošačkih cijena, ona je rasla dva posto godišnje, pa se to za pet godina nešto i diglo. U međuvremenu je bio konstantan pad cijena fotonaponske opreme. Ali, kad se poklopilo da se te sustave napokon isplati graditi, država je srezala cijenu 1 kWh, uz opravdanje o nižoj cijeni opreme. Istodobno se procedura i dalje nije skratila – navodi Nuić. On ističe da uređene države, koje imaju nekakvu energetsku strategiju, otkupnu cijenu smanjuju jednom godišnje, te se uvijek zna kakva će ona biti za sljedeću godinu. Takav je slučaj bio i s Njemačkom koja je vremenom otkupnu cijenu električne energije počela smanjivati svakih pola godine, ali isključivo nakon što bi u obračunskom razdoblju dosegnula zacrtane planove o ukupnoj snazi određenih poticanih obnovljivih izvora energije. S te strane doista nema logike da se smanjuju cijene solarne energije u Hrvatskoj koja je dosegnula smiješnih 1,5 MW. – Problem je što je vlada glavninu energije usmjerila na HE Ombla, Plomin 3, energetsku učinkovitost u zgradarstvu i slično, čime se postiže samo privremena zaposlenost građevinske operative, i to uz nova zaduživanja.

Ulagači u OIE su građani i tvrtke koji proizvodnjom ostvaruju profit, ali i pridonose ekološki čistijoj zemlji i smanjuju energetsku ovisnost Hrvatske. Kad bi vlada slijedila EU, Čačić ne bi solarne elektrane nazivao kvaziinvesticijama. EU ulaže u OIE, a mi želimo uvoziti još više ugljena!? – ogorčen je Nuić. Problem je i to što se ne potiču solarni sustavi koje građani postavljaju isključivo za vlastite potrebe, jer se ne prepoznaje da i to ulazi u bilancu smanjenja CO2, koju ćemo skupo plaćati ako ne ispunimo dogovoreno s Bruxellesom. Bitan razlog zašto je Njemačka solarni šampion je je i to što se tamošnja procedura toliko pojednostavila da se može obaviti telefaksom. Unatoč svemu, prošli tjedan je otvorena do sada najveća hrvatska solarna elektrana, površine panela 3000 metara četvornih na krovu prodajnog kompleksa Petrokov u Novom Zagrebu. Projekt je koštao 9 milijuna kuna, povrat investicije je, po ovim cijenama, 9 i pol godina, a godišnje će proizvoditi 400.000 kWh električne energije i smanjiti emisiju CO2 za 232 tone. Na svečanom otvaranju je, međutim, uočen zanimljiv trenutak kada je predsjednik Ivo Josipović izjavio da pozdravlja obećanje nadležnog ministarstva, čitaj Čačića, da se broj potrebnih dozvola za takve projekte smanji sa 68 na 21. Do sada, naime, nisu primijećeni baš nikakvi pomaci u tom smjeru, a s posljednjim izmjenama o tarifama ostao je gorak dojam da se pogodovalo određenim krugovima krupnog kapitala, o čemu je povremeno govorio i Majdandžić. Hrvatskoj dugo neće svanuti On je inače bio voditelj projekta SE Petrokov 1 i 2 (elektranu su izvodile dvije tvrtke). I on, kao i Nuić, smatra da je ovako drastično smanjenje otkupne cijene električne energije iz solarnih elektrana bilo apsolutno preuranjeno jer “solarna Hrvatska” još uopće nije zaživjela. Da bi Hrvatska dosegnula prosjek EU, trebala bi imati 400 MW instalirane snage svojih solarnih električnih sustava, ili kao tisuću Petrokova. Majdandžić kaže i to da se nije vodilo računa ni o zaštiti domaćih tvornica fotonaponskih panela, Solarisa iz Novigrada i Solvisa iz Varaždina, koje bi mogle zapošljavati ukupno 500 radnika, pet puta više nego sada. I to unatoč tome što je jedan od Čačićevih prigovora velikim solarnim elektranama bio taj da se uvozom opreme i pukim instaliranjem panela ne potiče proizvodnja, pa odatle i ona (ne)slavna optužba o “kvaziinvesticijama”. EU se industrijski očito kreće u sasvim suprotnom smjeru od hrvatskog. Ono što danas vrijedi za Njemačku, da je u solarnoj industriji zaposleno isto toliko radnika koliko u automobilskoj industriji, predviđa se da će do 2020. godine vrijediti za cijeli EU. A Hrvatskoj prijeti da još godinama čeka da joj svane sunce te da trajno ostane najgori primjer u Europi.