Profil

U ovoj su zemlji Mamići zakon

Piše

Igor Flak
Petak 02.Prosinac 2011.

Ovo Mamić ne želi čuti: 1. Jesu li vaši osobni ugovori s Eduardom i drugim igračima vrijedili cijelo vrijeme vaše funkcije u Dinamu? 2. Imali ste ugovore sa šezdesetak igrača, jesu li ti ugovori raskinuti 2002. godine? 3. Tko je dobio proviziju od Modrićevog i Lovrenovog transfera? 4. Kako je moguće da su u ASA agenciji, gdje radi sin Mario, poduže liste Dinamovih igrača? 5. Da li sin Mario i dalje radi kao menadžer s NK Dinamom?

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Je li Eduardo da Silva, Brazilac s hrvatskim državljanstvom, strijelac mnogobrojnih važnih golova u dresovima Hrvatske nogometne reprezentacije i Dinama samo još jedan bahati nogometaš, koji kada je zaradio veliki novac brzopotezno zaboravio na svog mecenu. Mamić se pak posvuda hvali da je malog Dudua spasio od neimaštine i gladi, a koji je iskoristio formalno pravnu mogućnost prema zakonima RH da ga cijeli život guli do gole kože ili je zapravo samo utopist koji u jednom tmurnom, bezosjećajnom i zluradom vremenu traži pravdu i istinu? To si pitanje postavljaju i urednici svih hrvatskih dnevnih novina, javne osobe, nogometni i drugi menadžeri, tajkuni, smutljivci, varalice, ali i običan čovjek kojeg sukob Zdravka Mamića i Eduarda da Silve zbunjuje. Eduardo da Silva je 25. veljače 2001. godine na dan kada je napunio svoj 18 rođendan, dakle po hrvatskim zakonima postao je punoljetan te stekao pravo potpisa, stavio je paraf na, kako sada izgleda, “ugovor s vragom”. Zdravko Mamić je tada bio običan građanin, ali s vrlo jasnim i razrađenim planom, koji se odlučio baviti poslom ulaganja i savjetovanja mladih nogometaša. No, Eduardu je, prije ili kasnije i mnogim drugim nogometašima (Bošku Balabanu, Jerku Leki, Luki Modriću, Dariju Zahori, Ivanu Gondžiću, danas Šimi Vrsaljku, Mariju Šitumu) nudio ugovor po sljedećem obrascu: Mamić je tražio od igrača, sada u ovom slučaju govorimo o Eduardu da Silvi, naknadu od 50 posto svih primanja, koji se kasnije smanjio na 25 posto, da bi se zaključno stalo na 20 posto. Taj ugovor, kojeg se popularno naziva lihvarskim ili zelenaškim, potpisalo je mnogo nogometaša. Spominje se brojka od oko 50 njih kada je Zdravko Mamić imao svoju menadžersku agenciju sa sjedištem u Fijanovoj ulici, preko puta Mirnih krovova. Primjerice, Mariu Gondžiću koji je potpisao taj ugovor, a nije ostvario veliku nogometnu karijeru karijeru i zaradio milijunske iznose, Zdravko Mamić nije naplatio svoje ulaganje. Uza to, u tom istom ugovoru stoji da nogometaš pokrovitelju ustupa svoja prava iz police osiguranja, u slučaju nezgode ili smrti. Dakle ako se nogometašu nešto dogodi i on strada pokrovitelj odštetu uzima sebi. – U nogometnom svijetu koji ja poznajem ovakva praksa ne postoji. Možda je tako u Latinskoj Americi ili nekim manjim zemljama, možda toga još ima i na Balkanu, ali takvi se ugovori u nogometu ne potpisuju. Takav se ugovor potpisuje kada se nekom posuđuje novac ili kupuje neka nekretnina. Znam da se u Fifi dosta radi na čistoći tih ugovora, no ponavljam riječ je o građanskom ugovoru. Spominjali ste više ugovora, ja sam se zadržao na ovom iz 2001. godine, a o ovom iz 2007. godine vjerojatno bi Fifa imala više toga za reći – rekao nam je najugledniji menadžer s Fifinom licencijom Marko Naletilić.

‘Jebe mi se za zakone’

Takva je praksa nastavljena i u ugovoru o ustupanju kojeg su 2007. potpisali Eduardo da Silva i Mario Mamić, Zdravkov sin. Na osnovi tog ugovora posrednik Mario Mamić sada od igrača zahtijeva naplatu naknade (provizije). U tom istom ugovoru navodi se da “pokrovitelj” Zdravko Mamić ima pravo samostalno u ime i za račun nogometaša voditi pregovore i predlagati sklapanje ugovora. Posebno da ima pravo utvrditi sve relevantne elemente takvih ugovora (primjerice, visina transferne svote, plaćanje premija i nagrada, utvrđivanje prihoda od reklama i slično), kao i samostalno poduzimati sve druge radnje i potpisivati sve akte koji su potrebni za ostvarenje svrhe ovog ugovora. Naprotiv, nogometašu Da Silvi se zabranjuje pregovarati ili potpisati ugovor s bilo kojim nogometnim klubom u zemlji ili inozemstvu bez “pokrovitelja” Zdravka Mamića. Zašto je Eduardo za razliku od drugih svojih kolega, uglavnom reprezentativaca, javno istupio? Zbog toga što od transfera u Arsenal, osim na ime plaća koje mu je londonski klub odlučio plaćati, nije dobi niti jednu jedinu lipu. Na nagovor svoje supruge Andreje Eduardo je počeo ‘kopati po ugovorima’. Konzultirao je odvjetničko društvo Slaughter and May iz Londona. To Odvjetničko društvo u Eduardovo je ime 11. travnja 2008. poslalo pismo Mariju Mamiću i Zdravku Mamiću u kojem je navedeno da su ugovori iz svibnja 2004. i iz travnja 2007. godine, a koji su predmet spora, jasno protivni propisima o posrednicima (agentima) FIFA-e i pravilima Hrvatskog nogometnog saveza te su ti odvjetnici ocijenili da je ugovor, uključujući i način njegovog navodnog izvršenja, također protivan hrvatskom pravu i da je zbog toga nevaljan i nije ovršiv. Dudu je obavijestio i M. Mamića i Z. Mamića da te ugovore raskida. Mario Mamić pokrenuo je postupak ovrhe pred sudom u RH, a Zdravko Mamić potražuje 5.513.066 kuna. To je iznos iz spomenutog ugovora koji Dudu nije platio posljednje četiri godine. – Otkad sam došao u Dinamo više ne radim menadžerski posao, imao sam život prije Dinama i ne želim ga zbog bilo čega sad negirati i izbrisati. Otkad sam u Dinamu nisam napravio nijedan ugovor jer me ne zanima! Moj sin radi vani, neću mu zabraniti, a i da vam pravo kažem, jebe mi se za zakone. Stvorio sam mrežu kontakata, od kojih moj sin u poslu može imati koristi. Ali i vama napravim uslugu kada me zamolite. Arsenal je tražio da Mario bude menadžer – rekao je protekli tjedan Zdravko Mamić obraćajući se ritualno, kako samo on zna, mnogobrojnim predstavnicima medija. Zdravko Mamić je ‘ugasio’ svoju menadžersku agenciju 2006. godine, ali tek tada je zapravo razbuktao nogometnog menadžera u sebi. Eduardo bi trebao svoju priliku tražiti u eklatantnom sukobu interesa u ovoj priči. Jer Mamić je visoki predstavnik kluba i nema nikakve veze što je prava i obveze iz ugovora kasnije prebacio na svog sina. Dudu je odmah reagirao i rekao da Mamiću duguje 20.500 eura, tvrdeći da brojne nekretnine i darove on nikada nije vidio niti dobio, a Dinamov izvršni dopredsjednik tvrdi da je u centarfora reprezentacije uložio gotovo milijun eura. Vjerodostojnost svih tvrdnji bit će pred ljudima koji će presuđivati u ovom kompliciranom slučaju.

Što Mamić radi u svlačionici Kockastih?

Svi smo se zajedno nekako navikli živjeti u zemlji u kojoj je teško bilo koga ili bilo što poštovati. U ovih smo dvadeset godina nekako prestali vjerovati u političare, u stranke, kapital, u religiju, u sve moguće autoritete. – Pa, kaj je potpisival taj ugovor, tko ga je tjerao. Da li se to protivi zakonu? – nervozno me ispitivao jedan kolega.Ne, ali imao je osamnaest godina, živio je ovdje bez roditelja, a savjetovao ga je menadžer, izvjesni Brazilac Suzano koji je također u svemu vidio samo svoj interes, vidio je samo svoj profit, uzvratio sam. – Pa, što onda taj Dudu sad hoće – nije se prestajao žestiti kolega. U ovom našem pajzlu gotovo da više nema ljudi koji svojim životnim stavovima i principima mogu služiti kao primjer. Ne znam nakon svega je li to i sam Eduardo, ali njegov je pokušaj da svojim primjerom pokaže kako se radi u hrvatskom nogometu, pa ako želite i u hrvatskoj državi, neprijeporno hvale vrijedan. I ne bi se posebno iznenadio da Slaven Bilić u posljednjih nekoliko utakmica nije računao na usluge jednog od svojih ljubimaca Eduarda da Silve zbog toga što se Dudu nalazi u sukobu s velikim gazdom našeg nogometa. Posebno kada se zna u kakvim su dobrim i prisnim odnosima Dinamov izvršni dopredsjednik i aktualni izbornik nogometne reprezentacije. – Ako se još jednom Zdravko Mamić pojavi u svlačionici reprezentacije više neću dolaziti na reprezentativna okupljanja – ustvrdio je nedavno Eduardo. Zdravko Mamić već godinama, mrtav hladan, propagira tezu da je Dinamo simbol Hrvatske i kako je obaveza cijele Hrvatske pomagati Dinamu. Sve koji se usude reći ili napisati kako je Mamić gazda državnog kluba, Dinamov izvršni dopredsjednik naziva komunjarama, udbašima, džabalebarošima i sotonistima. Ta jeftina i lako zapaljiva retorika preuzeta je, dakako, iz devedesetih godina. Tuđman je sve one koji su željeli da se klub iz Maksimirske 128. zove Dinamo nazivao Soroševim plaćenicima, jugonostalgičarima, minerima svega hrvatskoga. Zdravko je nekadašnju Franjinu igračku za pokazivanje i razbibrigu uspješno transformirao u poligon za vrlo unosan biznis. I sve bi to bilo divno i krasno da je Dinamo njegov privatni klub i da dobro živi samo zahvaljujući umješnosti njegovih pulena što naganjaju loptu po travnjaku. Ali, budite uvjereni da taj Dinamo vrlo izdašno sufinancirate svi vi bez da vas se ikada išta pitalo. Samo u zadnje četiri godine, prema podacima objavljenima u medijima, iz zagrebačkog je proračuna na Dinamov konto uplaćeno 110 milijuna kuna. I nemojte misliti da je to isključivo novac Bandićevih glasača, kojeg je maksimirski gazda instalirao na mjesto počasnog predsjednika kluba. Taj novac gomilate svi vi svaki put kad platite račun HEP-u, Ini, Vip-u i ostalim gulikožama. Zbog toga, Mamićev Dinamo mogli bismo definirati kao projekt u kojem se uzima siromašnima da bi se, eto, davalo bogatima. Mamić, pak, nikad nije imao nikakvih dvojbi sa svim svojim sukobima interesa. Nije imamo problema ni s državnim institucijama, a Dinamo je apsolutno privatizirao. Njemu za tu vrlo složenu operaciju nije bio potreban ni nekakav Rimac, ni Andabak ni Primorac ni Zakon o sportu. On je imao i ima gradskopolitičko, interesno i zavičajno zaleđe u toj raboti. Prisjetio sam se, sada kada je aktualan slučaj s Eduardom i Mamićeve, izjave u trenucima kada je svoj bijes istresao na novinara Boruta Šipsa koji se usudio pitati po svršetku Dinamove skupštine nije li protivno Zakonu o sportu to što je on čelnik Dinama, a njegov sin vlasnik agencije koja zastupa igrače, a koje glasi: – Moj sin će raditi što ja hoću! E to je matrica po kojoj su funkcionirali svi naši dužnosnici, sve siledžije. Ja ću raditi što ja hoću mislio je i Franjo Tuđman, i Branimir Glavaš, i Vladimir Šeks, i Ivo Sanader, a tako misli i Zdravko Mamić. I to prolazi.

BBB i dalje traže ostavku

Dosad su se jedini pokušali suprotstaviti aktivisti iz Zajedno za Dinamo, dobrim dijelom Bad Blue Boysi. I danas, nakon svih ovih istupa oni se pitaju sljedeće: Je li ‘gazda’ ili u prijevodu Zdravko Mamić bio 2000. godine u Izvršnom odboru nogometnog kluba Dinamo? Jesu li njegovi osobni ugovori s Eduardom i drugim igračima, ako i jesu potpisani prije toga, ostali na snazi cijelo vrijeme njegove najviše funkcije u klubu i HNS-u? Kada kaže “imao sam ugovore sa šezdesetak igrača”, je li te ugovore raskinuo 2000. godine i kome ih je prebacio? Je li u istom vremenu kada i privatni ugovori postojala i menadžerska Mamić sport agencija koja je ugašena tek 2006. godine, kada je već debelo bio na funkciji u Dinamu? Jesu li igrači iz agencije, listom Dinamovi, prebačeni na sina Maria? Tko je bio menadžer Luki Modriću prilikom transfera u Tottenham, Dejanu Lovrenu kod transfera u Lyon? Što je sa dugačkom listom drugih Dinamovih igrača koji su u agenciji ASA sport javno bili izlistani ispod imena njegovog sina do ove godine? U Maksimiru već dugo nema nogometne radosti, struka i trener su irelevantni, a prvi klupski dužnosnik će se opravdati kako su modri godinama vladari nacionalnog prvenstva, a najvažnije je što je Dinamo izborio plasman u Ligu prvaka zbog novca. Kako tamo igra briga je samo Dinamove navijače. Dinamo to je Mamić! Da li postoji netko tko može zaustaviti Zdravka Mamića? Ne, zbog toga što su u ovoj zemlji Mamići zakon.