Izdanje:
Ovih su me dana nazvala dva prijatelja. Jedan živi u New Yorku, drugi u Seattleu. Jedan je iz Hrvatske otišao prije desetak godina, drugi nedavno. Obojica su dali sve od sebe da si radom osiguraju budućnost u domovini. Nije išlo. Otišli su pomalo ogorčeni, ali potpuno riješeni ne prepustiti se hrvatskom fatalizmu. Sada su ponosni članovi hrvatske dijaspore, bez ikakve stvarne želje da se uključe u njezine klubove. Nastoje što više biti okruženi ljudima koji s ovim podnebljem ovdje nemaju nikakve veze. Razgovaraju, polemiziraju i svađaju se, ako treba, i sve to bez Hrvata i Srba, crvenih i crnih, Boljkovca i Pavelića, Sanadera i njegove Prve Pratilje. Pitao sam ih kako se može razgovor voditi bez svega toga. Jedan od njih otkrio mi je zastrašujuću činjenicu: nitko u njegovom novom društvu nije znao da su u Hrvatskoj bili izbori. Ajde!? Još me više išokirala tema koju su mi obojica, svaki sa svoje američke obale, istakli kao gotovo nezaobilaznu u tim njihovim sjedeljkama. “Ovdje ti se, stari moj, sve više i sve ozbiljnije priča o Trećem svjetskom ratu. Ljudi jednostavno ne vide bilo kakav izlaz. Kao da se čeka početak pucnjave. Za svoj sam si život baš isplanirao samo jedan rat, a tog sam prevalio. Ispada da bi mi neko novo sranje došlo kao bonus”, ispričao mi je trudeći se navući neizvjesnu budućnost na smiješnu stranu povijesti. Premda je i mene spotaknuo depresijom, nisam mu htio to i pokazati pa sam odgovorio da smo mi u Hrvatskoj onda dosta sigurni, jer kod nas još nije završio niti Drugi svjetski rat, pa novi nećemo ni primijetiti. Time smo i prekinuli razgovor, svaki sa svojom slušalicom na uhu, pritisnutom poput cijevi neizvjesnosti na sljepoočnicu. Činilo mi se logičnim da ljudi razgovaraju o svjetskom sukobu. Svakom velikom prethodila je velika kriza. Kapitalizam kao sustav pokazuje se nemoćnim rješavati ekonomske probleme bez izvanrednih okolnosti. Gospodarstva se pokreću jedino ako se angažiraju za vojne potrebe ili poratnu obnovu. Krediti, banke, trgovački lanci, sport, turizam, zabava danas su osnovne privredne grane. Odustalo se od proizvodnje. Ona je preteška, predugo traje i ne nosi brzi novac. Oštrenje noževa već uvelike bjesni. Ne čujemo ga jer je zagušeno trivijalnostima POP kulture. Zato će nas iznova rat iznenaditi. Ako do njega doista i dođe, ono što me u vezi s njime najviše zanima, bit će povod, iskra koja bi ga trebala upaliti i opravdati. Bit će to opet jak razlog, bitka za pravdu, povijesni preskok u vlastita usta. Svijet je, htjeli to priznati ili ne, u terminalnoj fazi. Pretvaramo se da uzimamo lijekove, ali terapija zapravo ne postoji. Velike se istine zbog malih naroda uvijek otkrivaju u milijunima mrtvih. Zato nam povijest više liči na mrtvozornički izvještaj nego na grafikon rasta. Što i ne mora biti loše. Leševi bi mogli popraviti ionako ugrožene i iscrpljene naftne zalihe.