Skoči na glavni sadržaj

Unatoč elektropopu, Lynch ipak nije kralj plesnog podija

CD: David Lynch - “Crazy Clown Town”

Izdanje:

“Crazy Clown Time” nije baš pun pjesama koje mogu napuniti klupske podije

Kad se lani u bespućima interneta pojavila pjesma “Good Day Today“ s potpisom (i vokalom) Davida Lyncha, mnogi su posumnjali u njenu autentičnost. Ne zato što je bilo sumnjivo da bi se ekscentrični filmski redatelj duboko u sedmom desetljeću odjednom počeo baviti glazbom – bolji poznavatelji njegova lika i djela znaju da se već u nekoliko navrata okušao na tom teritoriju. Ono što jest bilo čudno su ugođaj i stil spomenute pjesme – sasvim prozračnog, optimističnog komadića electropopa. Posebno je zbunjujuća bila vijest da se radi o najavi njegovog prvog pravog solo albuma koji je imao biti “prevladavajuće plesan”. No “Crazy Clown Time” nije baš pun pjesama koje mogu napuniti klupske podije. Ostatak materijala, uključujući izvrsnu “Pinky’s Dream” s gostujućim vokalom Karen O iz grupe Yeah Yeah Yeahs, više je u skladu s onime što biste od Lyncha očekivali – ovo je mračna i zlokobna, a opet toplo melankolična glazba s natruhama bluesa, elektronike, psihodelije, hard rocka... Iako su stvari po zvuku mahom sasvim konvencionalne i gotovo pop, u pravilu ne djeluju kao zaokružene pjesme; više kao atmosferični isječci iz neke veće priče bez strogo definiranog početka i kraja. Zapravo, vrlo slično kao i kod njegovih filmova – samo što na filmu takav pristup ipak funkcionira bolje nego u glazbi.