Hrvatske mitologije

Uvoz demokracije: I kad Amerikanci bacaju bombe čini se kao da bacaju humanitarnu pomoć

Četvrtak 01.Ožujak 2012.

Andrej Nikolaidis, koji je za ove prostore učinio više od angelinina filma, kaže da bi poetska pravda bila u tome da se shvati kako su vjerski i nacionalni antagonizmi samo maska za onaj jedini pravi – klasni

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Koliko su neki događaji medijski napuhani ne vidimo toliko u tijeku tih događaja, koliko kada se prašina konačno slegne. Prošli je tjedan Angelina Jolie doslovno okupirala pažnju svih hrvatskih medija, da bi sada, kada je konačno otišla gdje joj je i mjesto – na crveni tepih prilikom dodjele Oscara – u Hrvatskoj sve opet bilo po starom. Kao što se ovdje diskusija uglavnom svela na pitanja hoće li velika glumica na ljeto doći na more ili čak izgraditi vikendicu u Istri, tako se tamo povela dubokoumna diskusija o Angelininoj desnoj nozi koja je elegantno izvirila iz dugačke crne Versaceove haljine.

Nikakvo čudo za Hollywood, ali je u najmanju ruku čudno da se barem kod nas nije povela sadržajnija rasprava o samom filmu. Ukratko, radi se o ljubavnoj priči smještenoj u kontekst opsade Sarajeva, a sve se zakomplicira tako što je Muslimanka u vezi sa Srbinom koji pritom nadgleda koncentracijski logor. Ali nema tu nikakve drame ili dubljih moralnih dilema kao u nenadmašenom remek-djelu “Noćni portir” Liliana Cavani, 1974.), niti tu ima one ljubavi kakvu je nezaboravno opisao Nietzsche uvidom da se “ljubav uvijek odvija s onu stranu dobra i zla”. Drugim riječima, Muslimanka ostaje Muslimanka, Srbin ostaje Srbin, zlo je zlo, dobro je dobro: niti su oni kao Max i Lucia iz “Noćnog portira” pokušali pobjeći na neko osamljeno mjesto, niti je i jedan od njih pokušao shvatiti i razumjeti drugog, na način Michaela iz “Žene kojoj sam čitao” (još jedne priče koja ulazi u sav užas ljubavi koja nestaje u moralnom bezdanu): “Ako pokušam razumjeti tvoj zločin onda te prestajem osuđivati, a ako te osuđujem onda te prestajem razumjeti”.

Tu nitko nikoga ne razumije niti ima prave ljubavi. Sve što imamo je ping-pong prebacivanje jednog naivnog i jednostavnog “Izvini”, prvi puta kada Srbin osjeti grižnju savjesti jer ipak nadgleda logor u kojem se siluju žene, a drugi puta kada Muslimanka pokuša opravdati svoj čin izdaje (nakon što je mirno trpjela sve užase, pa i vlastito silovanje).

Originalni članak pronađite u tisku 

Povezani članci