Izdanje:
Nakon sto dana na vlasti Kukuriku koalicija zaslužuje više dvojku nego trojku. Dobronamjerno i navučeno, to bi eventualno bilo plus dva. Složili su se tom ocjenom i Forumovi sugovornici, analitičari, poslodavci, sindikati, koji su u ocjenjivanju “šarali” od minus dva do tri, ali u prosjeku je to, što bi rekli profesori, dovoljno tek za prolaz. Riječju, nisu se snašli, nisu poslali poruke da su sposobni za veliki preokret koji se od njih očekivao, a u isto vrijeme su u percepciji javnosti nagomilali niz kadrovskih afera (Ferenčak, Koračević, Ferdelji), pokazali poreznu nemilosrdnost prema nižem srednjem sloju i izniman izostanak talenta za komunikaciju s narodom.
U svemu tome, premijer Milanović je ostao zaštićen i nedostupan. Nema ga tamo gdje je najteže i najproblematičnije, a njegova izlika da uglavnom nema vremena za one koji imaju problema, sve češće tjera ljude da se pitaju što uopće premijer radi. - Milanović, kojem smo predbacivali da je previše bahat, dok je bio u opoziciji, sada je postao previše koncilijantan. On bi htio biti Churchill, zapamćen u povijesti po velikim riječima, ali to ne ide baš tako. Ne vodi Vladu dovoljno energično - misli analitičar Žarko Puhovski. Manjak jedinstvene, zajedničke energije, prisutan je u Vladi gotovo od samog početka, a pokazale su to i loše pripremljene sjednice Vlade na kojima se prečesto događa da ministri i premijer sami sebe pitaju o čemu se to radi. Nakon prve euforije zbog pobjede na izborima, entuzijazam kao da je splasnuo, problemi su pokosili imunitet nekih ministara, koji su završili u bolnici, a Vlada se pretvorila u skup pojedinca od kojih svaki “dipli” po svome i svatko gura neku svoju ideju, ne obazirući se na to koliko je ona komplementarna s ostalima ili dobra za imidž Vlade u cjelini. Čak je i na samom početku mandata referendum o ulasku u EU od kojega su puno očekivali podbacio na izlaznosti građana i velikom broju euroskeptika, što je dokaz da nisu bili sposobni narod uvjeriti da je Vladina misija i njihova misija, iako su izbore dobili premoćno. A tako se nekako i nastavilo. Vlada građane uvjerava da sve radi najbolje, ali oni to na svojoj koži baš i ne osjećaju.
Nakon 100 dana Hrvatska i dalje tavori na korak od “smeća” i to se proglašava relativnim uspjehom, iako u Vladi znaju koliko je krhka ta granica koja Hrvatsku dijeli od pada rejtinga. Prvi prosvjedi su odrađeni, novi se spremaju, no komunikacijska razina Vlade u tim je situacijama bila ispod svakog nivoa. Vlada je pustila ministra poljoprivrede da se sam bakće s mljekarima, iz čega su seljaci izvukli pouku i sljedeći put će biti spremniji, a prema radnicima Diokija je pokazana politička svirepost, jer im se ni ono neminovno nije znalo reći na pristojan način. Clean start, koji su obećavali, nije ni započeo, pa je pitanje koliko će smisla imati ako i počne. Ključni ministri, Čačić i Linić, koji u početku nisu štedjeli međusobne komplimente, zbog premalo dogovorenih konkretnih poteza i predugog gomilanja neriješenih problema, gube strpljenje i sve češće među sobno kolidiraju. Pa će tako Linić biti za smrt Vjesnika, a Čačić spreman prodati ih i lažnim grofovima Frankopan samo da ih se riješi, pri čemu “vjesnikovci” ni nakon više od dva mjeseca ne znaju koji će od njih dvojice pobijediti. Linić će jasno dati do znanja da ga Danko Končar uopće ne zanima kao kupac škverova, a Čačić će svakog investitora proglasiti važnim. Iako je, recimo, Berkowitza, koji je želio uzeti Dalmacijavino, proglasio vrlo neprikladnim, mada upućeni tvrde da je jednako (ne)prikladan kao i Končar.
Posljedice Porezne Politike
No i ako se zanemare ti efekti na prvu loptu, uzme u obzir eventualna malicioznost ili neinformiranost o pozadinama slučajeva, i koncentrira na ono što će u konačnici biti presudno za konačnu ocjenu Vlade, rezultat je mršav i zbog toga im ni poduzetnici ni radnici ne daju ocjenu veću od dvojke. Za konačni stav građana prema Vladi presudne će biti posljedice porezne politike (ljudi vide samo poskupljenja, udar na plaće i pad kupovne moći), investicije (za sada je izvjesna samo Zračna luka Zagreb, a i oko toga se najavljuje tužba i osporavanje), decentralizacija zemlje (ništa od najavljenog ukidanja općina i podizanje lokalne samouprave na kvalitetniju razinu), pokretanje zapošljavanja (realizirano samo kroz zapošljavanje savjetnika, pomoćnika i smještanje podobnih stranačkih prijatelja u državni sustav), uvođenje reda u isplati plaća (doprinosi koji idu državi su postali važniji od plaća koje idu radnicima), borba protiv sive ekonomije i rada na crno (ne osjeća se da Vladu to uopće zanima). Za Vladimira Ferdeljija, predsjednika Udruge hrvatskih menadžera i pomoćnika ministra (Komadine) s valjda najkraćom karijerom, tek je jedan dio Vladinih aktivnosti išao u pravom smjeru (rasterećenje proizvodnje), dok je drugi dio bio u potpunoj suprotnosti s prvim, tako da su ukupni efekti neutralni. - Promjene moraju biti radikalnije i trebaju se provoditi brže. Nužno je da obuhvate monetarni sektor, pravni sustav i teritorijalni ustroj. S druge strane, Vlada je zatekla puno teže stanje od onoga što su očekivali tako da mi se sve više čini da ih je uhvatila panika.
Još je prerano da bismo znali donijeti konačnu ocjenu hoće li moći izići na kraj s krizom, ali, ako ćemo suditi po kadroviranju očekuje nas potpuni neuspjeh, jer se opet imenuju podobni stranački kadrovi, a ne stručnjaci u svom području - kaže Ferdelji. Upravo u najmanju ruku čudno kadroviranje dokazuje da Vlada nije pokazala svijest o vlastitoj odgovornosti, o činjenici da su povjerenje dobili više na moralnoj razni, nego na očekivanju da su znalci, i da je vrlo brzo ispalo da će na nezadovoljstvo građana zbog afera i aferica biti puno neosjetljivija, nego li bi se to od nje očekivalo. Veličina problema koje su zatekli ne može naime biti opravdanje za nepriznavanje vlastitih grešaka. Budu li ih nesposobni prepoznati, uvalit će se u još veće. Tim prije što je, praktično odmah nakon formiranja, Vlada krenula u nova zaduživanja tako da je do sada, različitim načinima, država zadužena za 13,4 milijardi kuna od čega se, istina, velik dio odnosi na refinanciranje dugova. Hrvatska je tako dosegla 155 milijardi kuna duga.
Nije se dogodio zaokret
Nezaposlenost, o kojoj su puno govorili i još više obećavali, i dalje ostaje najteži problem bez jasnih naznaka rješavanja, ali s jasnom porukom da će nezaposlenih, osobito dogodi li se val stečajeva, biti daleko više. Samo u odnosu na kraj prošle godine, do kraja veljače se broj nezaposlenih povećao za 27.513 radnika; sa 315.438 na 342.951, dok je, prema zadnjim podacima za siječanj, broj zaposlenih pao na 1,354.830 zaposlenih, što je za 13.042 osobe manje nego u prosincu prošle godine, čime je ostvarena najniža stopa zaposlenosti još od travnja 2003. godine. Upravo zbog nesnalaženja oko svijeta rada, ZOR-a, stečajeva, (ne)zapošljavanja, sindikati - koje Vlada izrazito ne trpi, ali ih ipak ne može ignorirati, jer, kakvi jesu da jesu, predstavljaju legitimne socijalne partnere - ne vide, kada se radi o koži onih koje predstavljaju, ništa dobro u prva tri Vladina mjeseca. Mladen Novosel, predsjednik SSSH, sindikalne središnjice koja okuplja radnike iz realnog sektora, nema puno razumijevanja za Vladine početke. Radnici su, na temelju predizbornih obećanja, očekivali “da će oživjeti gospodarstvo, otvoriti se nova radna mjesta, riješiti problemi radnika koji ne primaju plaće”, ali sada su razočarani. -Ne ispunjavaju ni očekivanja ni predizborni program. Ne znam je li to bilo previše očekivati za sto dana, možda će dalje ići u drugom smjeru, ali jasno je da ova Vlada ne može na duži rok zadržati povjerenje građana. Osobito uz povećanja cijena i činjenicu da ionako niski standard postaje sve niži, a vlast pokazuje bahatost i socijalnu neosjetljivost, koju su manifestiral i u slučaju prosvjeda mljekara i radnika Diokija - kaže Novosel.
I Krešimir Sever, koji predstavlja Nezavisne sindikate, kaže da su izuzetno nezadovoljni ponašanjem Vlade. - Nema pravog dijaloga. Kažu da rade što su i najavili, ali to nije istina. Krenuli su krivim smjerom, ali ne žele ni raspravljati kada im se na to ukaže. Uz ovako kilavu oporbu, otvara se prostor za djelovanje Vlade koja se ponaša neoliberalno, iako bi joj temelj trebao biti socijaldemokratski. Zaokret se nije dogodio, puno toga će eskalirati, a ono dobro što su napravili će ostati u sjeni onoga što krivo rade. Problem je što su ljude natjerali da povjeruju u nešto, a onda ih dodatno razočarali. Ljudi su htjeli promjene, a umjesto toga se dogodilo produbljivanje rezignacije - kritičan je Sever. Zbog zbrke koju izaziva svojim nedorečenim potezima i neimanjem odgovora na pitanja koja muče građane, analitičar Žarko Puhovski Vladu naziva “dobrim dečkom koji si puca u noge”. -Neke bitne stvari su pokrenuli, a “nebitne” su redom učinili pogrešno. No upravo to gdje su pogriješili će postati bitno i doći na naplatu. Nije im, recimo, trebalo ukidanje institucije javnog natječaja i familijarna namještanja kadrova. Ostavljaju HDZ-ove kadrove po ministarstvima, ali po javnim poduzećima žele svoje ljude. Tako Pičuljan, koji je pomoćnik ministra u Ministarstvu uprave, čovjek s dna Tuđmanove kace, ostaje u sustavu, a Šterna miču iz INA-e. Isto to je radio i Račan. Maknuo je Šterna iz INA-e da namjesti Dragičevića, a nije se htio baviti šefovima tajnih službi. Ministar Jovanović se bavi Mamićem, jer je i sam bio Mamić u Saboru, ali izlazi i s potpuno neprihvatljivim izjavama, koje su dvije klase ispod Šuvara.
Uspoređuje obrazovanje s tvornicom, proizvodnju studenata kao proizvodnju automobila, što je meni potpuno neprihvatljivo - niže primjere Puhovski. Ne znači to da sugovornici nisu svjesni težine situacije koju je Vlada zatekla, ali znači da se od nje ipak puno više očekivalo i da ta očekivanja nije ispunila. Sociolog Zoran Malenica se jedini ustručavao oko konkretne ocjene Vlade. Ne želi ispasti pristran, jer je, kaže, jako želio promjenu. Ima razumijevanje za situaciju u kojoj su se našli i mjere koje poduzimaju smatra nužnima. - Očekujem da će ove i sljedeće godine rasti broj nezaposlenih, ako Vlada bude dosljedna i ne počne plaćati gubitaške firme novcem iz proračuna. S druge strane, neke im stvari nisu bile potrebne: dezavuiranje javnih natječaja i stavljanje političara u nadzorne odbore. No, i tu sve zavisi od toga postoji li politička volja da se doista uzmu najsposobniji, a ne najpodobniji. Ne mogu reći da su odlični, ali mislim da su pokazali namjeru da nešto naprave - misli Malenica. Upravo u tome leži i ključni problem ove Vlade. Samo su rijetkima, čini se, uspjeli pokazati da doista misle nešto napraviti. Iako još uvijek uživaju veliki kredit kod građana i uživaju u slozi s većinom medija, nisu uspjeli dobro “iskomunicirati” svoje dobre namjere.
Komuniciranje u krizi
Veliki projekti se ne događaju preko noći, novac iz inozemstva ne stiže DHL-om, nego privlačenjem dobrih i provjerenih investitora, ali se niz grešaka napravljenih u prvih sto dana ipak dobro vidi. Građani su lišeni pravih informacija, dobivaju ih na kapaljku, šturo i s visine. A pokušaji da se komunikacija modernizira završili su ismijavanjem. Iako u Vladi postoji poseban odjel za twitter i facebook, nije se pokazalo da je to baš najbolji način. Na twitanju je pobjeglo ono “Jadni Splićani”, svoj doprinos je dala i Jovanovićeva zamjenica Marija Lugarić, porukom da joj je dosta svetih krava u Ministarstvu obrazovanja, a na pokušaj Vlade da od građana preko facebooka dozna tko koči hrvatskog radnika, dobili su odgovor: Vlada. Profesorica Smiljana Leinert Novosel, s FPZ-a, smatra da je komunikacija loša i to na tri razine. -Na prvoj razini ne vidi se komunikacija Vlade, nego komunikacija pojedinaca. Odgovornost za komunikaciju tako ispada individualna, ne vidi se konzistentnost u djelovanju Vlade, jer je nema ni u komunikaciji.
Uopće ne prepoznaju važnost komuniciranja u kriznim trenucima za društvo. Na drugoj razini čujemo da će se držati demokratskih procedura, iako se to valjda podrazumijeva, ali istodobno oni ne realiziraju demokratski tip komunikacije, koji znači voditi prije svega računa o građanima. Komunikacija kojoj svjedočimo se svodi na izvještavanje, informiranje, poneku nepromišljenost. Ne vidi se napor da građane pridobiju za sebe. Na trećoj razini je liderska komunikacija. Lider mora imati viziju, dnevno mora potvrđivati svoj odnos s ljudima. Treba biti s njima kada je loše, treba otvoriti perspektivu, pokazati da zna put. Uvjeravanje i empatičnost su nužni za liderstvo, inače se gube sljedbenici. Milanović međutim ne pokazuje tu osobinu. U planiranim i dogovorenim nastupima je nešto bolji, pokazuje i emocije, ali u neplaniranim situacijama djeluje zbunjujuće, kao da gubi kontrolu, komunicira na razini koju ljudi ne mogu pratitikaže prof. Leinert- Novosel, koja je, od eksponiranih članova Vlade, jedino kod Linića prepoznala s jedne strane sadržajnu dosljednost, a s druge strane puno blažu komunikaciju nego prije. - Zna omekšati situaciju, ima više osjećaja, šalje poruku: “Ipak ste mi važni.” Nekako mu se najviše može vjerovati, svjesniji je svoje odgovornosti od ostalih - tvrdi. I upravo u tome: “Ipak ste nam važni”, leži možda najbolja po(r)uka za sljedeće mjesece Milanovićeve Vlade. Moraju u to građane svakog dana uvjeravati i dokazivati da je tako. Nije njima mandat dan zato što oni o sebi misle da su najbolji i najpametniji, a itekako misle, već zato što je većina građana mislila da nije bilo boljeg izbora nakon “HDZovog tsunamija”. I to je činjenica.
Pa ako građani imaju dovoljno strpljenja za tešku situaciju koju je Vlada naslijedila, mora i Vlada imati dovoljno pameti da građane ne iritira svojom bahatošću i nespremnošću za donošenje odluka i preuzimanje odgovornosti za posljedice. U prvih 100 dana su pokušali puno toga, i dobrog i pogrešnog. Onim dobrim nisu uspjeli poslati prave poruke, ucijepiti nadu i optimizam, a greške koje su napravili su polako počele nagrizati i njih međusobno, ali i povjerenje koje su im građani dali.