Bez anestezije

Vlast je na kraju izgubila živce: u EU ćete milom ili silom

Petak 20.Siječanj 2012.

Dobro je da je kampanja oko ulaska u EU konačno završila, a valjda je i sama vlast svjesna koliko je nepametno bila napravljena, agresivna i podcjenjivačka i prema onima koji su za i prema onima koji su protiv

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

ako ne uđemo u EU, nećete dobiti mirovine. Tu je poruku ministrica Vesna Pusić poslala u srijedu preko Radio Antene. Pet dana prije izlaska građana na referendum oko ulaska u EU obratila se prije svega najnemoćnijima, najsiromašnijima i najbezopasnijima, ali i najbrojnijima. Nije rekla da će političke stranke ostati bez novaca, da će saborski zastupnici ostati bez plaća, da će državne firme (dodatno) potonuti, da će i tajkunima biti teže, da će i Kukuriku koalicija izgubiti svoje uporište koje je gradila upravo na narodnom konsenzusu za EU.

Izabrala je za ‘sound bite’ baš umirovljenike, ionako zastrašene budućnošću, ionako već ogorčene što im je nedostupno sve - od kvalitetne hrane do pristojnog liječenja, nesigurne da će im ulaskom u EU išta od toga biti dostupnije. Udarila je na njihove mirovine, jedino što ih još koliko toliko drži na životu. Cilj njezine poruke bio je jasan: ako se dovoljno umirovljenika dovoljno zaplaši da daju svoj glas “za”, referendum će sigurno uspjeti.

Upravo kao u aforizmu: kod nas nema netolerantnih, sve smo ih pobili, pokazivala se potpuna netolerancija prema onima koji misle drugačije

Očito, ankete koje su govorile da EU prolazi nisu novoj Vladi bile dovoljno uvjerljive, što puno govori o njihovoj nesigurnosti i u sebe i u građane. Koliko god da su požurili s referendumom, prije nego donesu neke bolnije odluke koje bi mogle javnost okrenuti protiv njih, do zadnjeg trenutka očito nisu bili sigurni da će EU proći. I zato su učinili korak previše. Ljudima se ne smije prijetiti, ne smije ih se zastrašivati, ne smije ih se podcjenjivati. Ako su bili dovoljno pametni da izaberu ovu vlast bit će valjda dovoljno pametni da i dalje biraju ono što žele, a vlast će morati prihvatiti njihov izbor. Jasno da bi bez referenduma bilo lakše, ali ako se već mora provesti trebalo je to napraviti dostojanstveno, bez nervoze i bez nestrpljenja. Čekalo se deset godina pa se može pričekati još koji dan. Istina, Milanovićevi ministri koji danima obećavaju med i mlijeko, samo da bi bili još malo u milosti građana, iako su pri tome očito u sukobu s činjenicama, postaju polako naporni i na kraju će ih pojesti neuvjerljivost. S te je strane odluka Vesne Pusić da narod suoči s bolnom istinom, koliko god bila disonantna u ozračju širenja optimizma koje si je nova vlast dala u zadatak, dobra. Netko mora reći istinu, ali u svakom bi slučaju dobro bilo prije toga pažljivo izabrati metu, a to nikako ne bi smjeli biti oni koji nemaju izbora, bili u EU ili izvan nje. - Propast ćemo i ovako i onako, ako ne budemo proveli reforme, imali projekte i znali kako se izvući, dometnula je, pomalo očajnički, u nastavku obraćanja umirovljenicima, čije će mirovine biti upitne ako propadne referendum pa zbog toga padne rejting pa se ne budu mogli vratiti dugovi pa neće biti za penzije pa... nabrajala je, nezaustavljivo oslikavajući katastrofu koja slijedi, ako se u ponedjeljak ujutro vlast ne probudi s čvrstim “da” u džepu. Njezina srčanost i volja da se uhvati u koštac s nepopularnim temama je poznata, na tome dijeli javnost na one koji je vole i one koji je apsolutno ne podnose, no teško je vjerovati da i sama nije svjesna koliko je cijela kampanja oko ulaska u EU bila nepametno napravljena, previše agresivna i podcjenjivačka i sva je sreća da je završila, jer nova se Vlada zajedno s EU nije njome proslavila. Logično je da su nakon osam godina pregovaranja i natezanja željeli taj posao završiti uspješno, ali na kraju je ispalo: “Ući ćete u EU milom ili silom”. Upravo kao u gorkom aforizmu: “Kod nas nema netolerantnih, sve smo ih pobili”, pokazivala se cijelo vrijeme nulta tolerancija prema onima koji misle drugačije. Odabirom protivnika ulaska u EU pokušalo se dokazati da protiv toga mogu biti samo primitivci i nazadnjaci, bukači koji nemaju ni mozga ni pameti, zatucanci kojima se ni batinama ni mrkvom ništa ne može dokazati. Na posve legitimna pitanja se uglavnom odgovaralo nervozno i s visine, floskulama, jeftinom propagandom ili pak prijetilo ostankom na Balkanu, kao da Rumunjska i Bugarska više nisu na Balkanu, premda su u EU, kao da nije normalno pitati i brinuti se s obzirom na zbivanja u EU. Izazvao se time, kod dijela ljudi, sigurno kontraefekt, neki od onih koji su sigurno bili “za” počeli su razmišljati čemu tolika nervoza, možda im je čak pametnije ne izaći na referendum, možda to političari rade prije svega zbog sebe, a ne zbog njih.

EU može biti civilizacijsko ili političko pitanje, ali ne smije se predstavljati kao sudbinsko

Neki od onih koji su protiv su likovali, jer im se činilo da se takva kampanja njima može isplatiti, da će kod ljudi na kraju prevagnuti strah, oprez, želja da ostanu u onome što znaju ma kako im u tome bilo. Rijetko su se koristili pravi argumenti i “za” i “protiv”, sve se svelo na nadglasavanje. Oni koji su vikali na Trgu bana Jelačića bili su zaglušeni spotovima na televiziji i obratno. Od ulaska se napravilo još jedno sudbinsko pitanje, a sudbinska pitanja narod čine nesigurnim, dok politika na njima pokazuje svoje slabosti i nedoraslost. Jer, što ako mirovine dođu u pitanje i kad budemo u EU? Tko će onda biti kriv? Umirovljenici?

Povezani članci