Društvo

Za darove djeci potrošimo pet milijardi kuna, ali nemamo ni sat dnevno za njih

fotografija

Slavko Midžor / Pixsell
Petak 09.Prosinac 2011.

U doba krize, ali i konzumerizma, kada radimo sve više, a zarađujemo sve manje roditelji nedostatak vremena provedenog s djecom nadoknađuju novcem

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

U ponedjeljak, večer uoči blagdana Sv. Nikole, od 18 do 20 sati u centru Zagreba i u trgovačkim mekama na rubu grada trgovine s dječjim igračkama i slatkišima bile su prepune roditelja koji su u zadnji trenutak, nakon posla, jurili djeci kupiti darove koje će staviti u čizmice. - Joooj, i sam sam ljut na sebe što dar za kćer kupujem u zadnji tren, ali jednostavno nisam imao vremena. Zaposlen sam u privatnoj firmi i radim po cijeli dan. Evo, supruga je otišla po malu u vrtić, a ja sam dojurio kupiti igračku. Htio bih imati još jedno dijete, ali se pitam je li to uopće pametno kad ni za ovo nemam vremena koliko bih htio - priznao nam je gospodin Marko dok je u City centru One stajao u redu za zamotavanje darova. I drugi su ponavljali da zbog ubitačnog tempa života darove za svoju djecu kupuju u zadnjim minutama. - Kad već ne stignem sa sinom provoditi puno vremena, da mu barem darujem ono što želi - opravdava se mama Snježana, dok gospođa Dijana domeće kako nije važno je li dar kupljen u zadnji trenutak, već je bitno da se roditelji sjete razveseliti djecu. A zbog roditelja koji su nagrnuli po darove dvije djevojke koje su u Centru zamotavale kupljeno nisu imale ni sekunde predaha. - Ne stajemo! Ljudi su u stisci s vremenom pa kad kupe dar dođu da ga mi zamotamo i tako odmah, na brzinu, sve obave. U tri dana, od subote do večeras, zamotale smo oko 700 darova - spretno vežući ukrasnu vrpcu oko omanjeg dara kazala nam je Valentina dodajući kako je primjetila jednu krajnost - darovi su ili jako skupi ili skromni. No, bili darovi manji ili veći, od čelnika Saveza Potrošač Ilije Rkmana doznajemo procjenu da će i ove godine, kao i lani, od 11 milijardi kuna blagdanske potrošnje, čak dvije milijarde biti potrošene na djecu od 4 do 8 godina. Uzmemo li u obzir i druge dobi djece, taj će se iznos udvostručiti. - K tome, djeca su bolje od roditelja informirana što se može kupiti u trgovinama. Oni puno gledaju televiziju, gotovo napamet znaju sve reklame i točno znaju koje igračke žele i gdje se one mogu kupiti pa precizno naručuju - navodi Rkman. I tako, četiri-pet milijardi roditelji će potrošiti na blagdanske darove, a koliko će vremena potrošiti na druženje s djecom? Poražavajuće malo! Naime, nakon istraživanja (u sklopu projekta “Vuk sit, koza cijela - zadovoljan poslodavac, zadovoljan roditelj, zadovoljno dijete”) koje su u rujnu i listopadu na preko 500 ispitanika u Hrvatskoj proveli portal Moj posao i Udruga Korak po korak došlo se do šokantnog i zabrinjavajućeg podatka da roditelji tjedno s djecom provedu samo - 4,7 sati. Od 168 sati u tjednu niti pet sati! - Taj nas je podatak šokirao! Svjesni smo da su roditelji rastrgani između poslodavca i obitelji, ali nas je i unatoč tome ovaj podatak zaprepastio jer se odmah nameću pitanja: koliko djeca zbog toga ispaštaju i koliko je, zapravo, u ovim vremenima dobro ili loše biti dijete. Znate, roditelji se dogovaraju s poslodavcem, kad će nešto i kako obaviti, prigovaraju ili uvažavaju zahtjeve poslodavca, no s djecom se ne dogovaraju. Dijete ne može utjecati na to kad će roditelj doći kući s posla. Živimo u kaotičnom vremenu, svi nekuda jure, i zato treba raditi na edukaciji i roditelja i poslodavaca - ističe izvršna direktorica Udruge Silvija Stanić. A kad je tog zajedničkog vremena već tako porazno malo, pa se djeca više druže s televizorom ili kompjutorom (svaki drugi osnovnoškolac dnevno na internetu provede više od sat vremena, znači tjedno i više od 10 sati) valja se zapitati - znaju li roditelji što im djeca uče, koliko uče, kako im ide... O tome svjedoče sama djeca. Dvije 13-godišnjakinje iz Dugava otkrivaju da, jedna s roditeljima u sedam dana jedva skupi jedan zajednički sat, dok druga kaže da se u njenu domu zna skupiti i do tri sada međusobnih razgovora, ali samo onda kada ima nekih problema koje treba riješiti. Godinu dana mlađa Monika iz Dubrave priznaje da roditelje preko tjedna “vidi u prolazu”, no zato je baka osoba od njena najvećeg povjerenja. Baka je svaki dan izrešeta pitanjima kako je bilo u školi, je li dobila kakvu ocjenu i, eto, baka ju je nedavno ispitivala gradivo iz povijesti. Jednu pak mamu, Lidiju, koja ima petogodišnju kćer i osmogodišnjeg sina jako grize savjest.

Puno rade, umorni su, napeti...

- Ne pitajte kako sve stižem. Stalno jurim. Jako sam nesretna što ne stignem s djecom biti, igrati se i učiti onoliko koliko bih htjela. Zbog toga me strašno peče savjest. Ponekad gledam kako se njih dvoje igraju i najrađe bih im se pridružila, ali u tom trenutku moram obaviti nešto drugo - iskrena je Lidija. Na istu temu s puno upozorenja i savjeta, govore i ravnatelji nekoliko zagrebačkih osnovnih škola. Tomislav Cvitanović, iz O.Š. Dugave, ističe da većina roditelja vodi brigu i nadzire rezultate učenja svoje djece, no priznaje da ipak ima i onih koji to ne čine. - Takve roditelje nikako ne možete dobiti u školu. Morate ih zvati i jedva ih dovučete na razgovor. Takvi jedva jedanput-dvaput u godini posjete školu. Obično se tu radi o razdvojenim obiteljima u kojima ima i dosta drugih problema. No, unatrag nekoliko godina, posebno pod utjecajem sve lošije ekonomske situacije, roditelji su sve više zaokupljeni brigom oko egzistencije, dok brigu o djeci prepuštaju školi i učiteljima - govori Cvitanović. Kolega mu iz O.Š. Vrbavi, Božo Margetić, i sam je zgrožen koliko malo vremena roditelji i djeca provode zajedno. Razumije da roditelji puno rade, umorni su, napeti.., no upravo zato učitelji njegove škole na raspolaganju su roditeljima svaki tjedan. I u prijepodnevnom i poslijepodnevnom terminima informacija. - Odaziv roditelja je prilično velik. Većina dolazi redovito, ali ima oko 10 posto onih koji nikako, cijele godine ne dolaze ni na informacije ni na roditeljske sastanke, a njih 15-20 posto dođu pak samo jednom- dvaput. Takvi roditelji i takva djeca i nisu baš svjesna do čega sve to može dovesti - upozorava ravnatelj Margetić. A može dovesti do toga da dijete malo uči, krene nizati loše ocjene pa se u nekom trenutku treba zatražiti pomoć. Kakva i čija, govori ravnateljica O.Š. Matija Gubec Ljiljana Klinger. Ona je provela istraživanje i prije tri mje- K tome, djeca su bolje od roditelja informirana što se može kupiti u trgovinama. Oni puno gledaju televiziju, gotovo napamet znaju sve reklame i točno znaju koje igračke žele i gdje se one mogu kupiti pa precizno naručuju - navodi Rkman. I tako, četiri-pet milijardi roditelji će potrošiti na blagdanske darove, a koliko će vremena potrošiti na druženje s djecom? Poražavajuće malo! Naime, nakon istraživanja (u sklopu projekta “Vuk sit, koza cijela - zadovoljan poslodavac, zadovoljan roditelj, zadovoljno dijete”) koje su u rujnu i listopadu na preko 500 ispitanika u Hrvatskoj proveli portal Moj posao i Udruga Korak po korak došlo se do šokantnog i zabrinjavajućeg podatka da roditelji tjedno s djecom provedu samo - 4,7 sati. Od 168 sati u tjednu niti pet sati! - Taj nas je podatak šokirao! Svjesni smo da su roditelji rastrgani između poslodavca i obitelji, ali nas je i unatoč tome ovaj podatak zaprepastio jer se odmah nameću pitanja: koliko djeca zbog toga ispaštaju i koliko je, zapravo, u ovim vremenima dobro ili loše biti dijete. Znate, roditelji se dogovaraju s poslodavcem, kad će nešto i kako obaviti, prigovaraju ili uvažavaju zahtjeve poslodavca, no s djecom se ne dogovaraju. Dijete ne može utjecati na to kad će roditelj doći kući s posla. Živimo u kaotičnom vremenu, svi nekuda jure, i zato treba raditi na edukaciji i roditelja i poslodavaca - ističe izvršna direktorica Udruge Silvija Stanić. A kad je tog zajedničkog vremena već tako porazno malo, pa se djeca više druže s televizorom ili kompjutorom (svaki drugi osnovnoškolac dnevno na internetu provede više od sat vremena, znači tjedno i više od 10 sati) valja se zapitati - znaju li roditelji što im djeca uče, koliko uče, kako im ide... O tome svjedoče sama djeca. Dvije 13-godišnjakinje iz Dugava otkrivaju da, jedna s roditeljima u sedam dana jedva skupi jedan zajednički sat, dok druga kaže da se u njenu domu zna skupiti i do tri sada međusobnih razgovora, ali samo onda kada ima nekih problema koje treba riješiti. Godinu dana mlađa Monika iz Dubrave priznaje da roditelje preko tjedna “vidi u prolazu”, no zato je baka osoba od njena najvećeg povjerenja. Baka je svaki dan izrešeta pitanjima kako je bilo u školi, je li dobila kakvu ocjenu i, eto, baka ju je nedavno ispitivala gradivo iz povijesti. Jednu pak mamu, Lidiju, koja ima petogodišnju kćer i osmogodišnjeg sina jako grize savjest. puno rade, umorni su, napeti... - Ne pitajte kako sve stižem. Stalno jurim. Jako sam nesretna što ne stignem s djecom biti, igrati se i učiti onoliko koliko bih htjela. Zbog toga me strašno peče savjest. Ponekad gledam kako se njih dvoje igraju i najrađe bih im se pridružila, ali u tom trenutku moram obaviti nešto drugo - iskrena je Lidija. Na istu temu s puno upozorenja i savjeta, govore i ravnatelji nekoliko zagrebačkih osnovnih škola. Tomislav Cvitanović, iz O.Š. Dugave, ističe da većina roditelja vodi brigu i nadzire rezultate učenja svoje djece, no priznaje da ipak ima i onih koji to ne čine. - Takve roditelje nikako ne možete dobiti u školu. Morate ih zvati i jedva ih dovučete na razgovor. Takvi jedva jedanput-dvaput u godini posjete školu. Obično se tu radi o razdvojenim obiteljima u kojima ima i dosta drugih problema. No, unatrag nekoliko godina, posebno pod utjecajem sve lošije ekonomske situacije, roditelji su sve više zaokupljeni brigom oko egzistencije, dok brigu o djeci prepuštaju školi i učiteljima - govori Cvitanović. Kolega mu iz O.Š. Vrbavi, Božo Margetić, i sam je zgrožen koliko malo vremena roditelji i djeca provode zajedno. Razumije da roditelji puno rade, umorni su, napeti.., no upravo zato učitelji njegove škole na raspolaganju su roditeljima svaki tjedan. I u prijepodnevnom i poslijepodnevnom terminima informacija. - Odaziv roditelja je prilično velik. Većina dolazi redovito, ali ima oko 10 posto onih koji nikako, cijele godine ne dolaze ni na informacije ni na roditeljske sastanke, a njih 15-20 posto dođu pak samo jednom- dvaput. Takvi roditelji i takva djeca i nisu baš svjesna do čega sve to može dovesti - upozorava ravnatelj Margetić. A može dovesti do toga da dijete malo uči, krene nizati loše ocjene pa se u nekom trenutku treba zatražiti pomoć. Kakva i čija, govori ravnateljica O.Š. Matija Gubec Ljiljana Klinger. Ona je provela istraživanje i prije tri mje- K tome, djeca su bolje od roditelja informirana što se može kupiti u trgovinama. Oni puno gledaju televiziju, gotovo napamet znaju sve reklame i točno znaju koje igračke žele i gdje se one mogu kupiti pa precizno naručuju - navodi Rkman. I tako, četiri-pet milijardi roditelji će potrošiti na blagdanske darove, a koliko će vremena potrošiti na druženje s djecom? Poražavajuće malo! Naime, nakon istraživanja (u sklopu projekta “Vuk sit, koza cijela - zadovoljan poslodavac, zadovoljan roditelj, zadovoljno dijete”) koje su u rujnu i listopadu na preko 500 ispitanika u Hrvatskoj proveli portal Moj posao i Udruga Korak po korak došlo se do šokantnog i zabrinjavajućeg podatka da roditelji tjedno s djecom provedu samo - 4,7 sati. Od 168 sati u tjednu niti pet sati! - Taj nas je podatak šokirao! Svjesni smo da su roditelji rastrgani između poslodavca i obitelji, ali nas je i unatoč tome ovaj podatak zaprepastio jer se odmah nameću pitanja: koliko djeca zbog toga ispaštaju i koliko je, zapravo, u ovim vremenima dobro ili loše biti dijete. Znate, roditelji se dogovaraju s poslodavcem, kad će nešto i kako obaviti, prigovaraju ili uvažavaju zahtjeve poslodavca, no s djecom se ne dogovaraju. Dijete ne može utjecati na to kad će roditelj doći kući s posla. Živimo u kaotičnom vremenu, svi nekuda jure, i zato treba raditi na edukaciji i roditelja i poslodavaca - ističe izvršna direktorica Udruge Silvija Stanić. A kad je tog zajedničkog vremena već tako porazno malo, pa se djeca više druže s televizorom ili kompjutorom (svaki drugi osnovnoškolac dnevno na internetu provede više od sat vremena, znači tjedno i više od 10 sati) valja se zapitati - znaju li roditelji što im djeca uče, koliko uče, kako im ide... O tome svjedoče sama djeca. Dvije 13-godišnjakinje iz Dugava otkrivaju da, jedna s roditeljima u sedam dana jedva skupi jedan zajednički sat, dok druga kaže da se u njenu domu zna skupiti i do tri sada međusobnih razgovora, ali samo onda kada ima nekih problema koje treba riješiti. Godinu dana mlađa Monika iz Dubrave priznaje da roditelje preko tjedna “vidi u prolazu”, no zato je baka osoba od njena najvećeg povjerenja. Baka je svaki dan izrešeta pitanjima kako je bilo u školi, je li dobila kakvu ocjenu i, eto, baka ju je nedavno ispitivala gradivo iz povijesti. Jednu pak mamu, Lidiju, koja ima petogodišnju kćer i osmogodišnjeg sina jako grize savjest. puno rade, umorni su, napeti... - Ne pitajte kako sve stižem. Stalno jurim. Jako sam nesretna što ne stignem s djecom biti, igrati se i učiti onoliko koliko bih htjela. Zbog toga me strašno peče savjest. Ponekad gledam kako se njih dvoje igraju i najrađe bih im se pridružila, ali u tom trenutku moram obaviti nešto drugo - iskrena je Lidija. Na istu temu s puno upozorenja i savjeta, govore i ravnatelji nekoliko zagrebačkih osnovnih škola. Tomislav Cvitanović, iz O.Š. Dugave, ističe da većina roditelja vodi brigu i nadzire rezultate učenja svoje djece, no priznaje da ipak ima i onih koji to ne čine. - Takve roditelje nikako ne možete dobiti u školu. Morate ih zvati i jedva ih dovučete na razgovor. Takvi jedva jedanput-dvaput u godini posjete školu. Obično se tu radi o razdvojenim obiteljima u kojima ima i dosta drugih problema. No, unatrag nekoliko godina, posebno pod utjecajem sve lošije ekonomske situacije, roditelji su sve više zaokupljeni brigom oko egzistencije, dok brigu o djeci prepuštaju školi i učiteljima - govori Cvitanović. Kolega mu iz O.Š. Vrbavi, Božo Margetić, i sam je zgrožen koliko malo vremena roditelji i djeca provode zajedno. Razumije da roditelji puno rade, umorni su, napeti.., no upravo zato učitelji njegove škole na raspolaganju su roditeljima svaki tjedan. I u prijepodnevnom i poslijepodnevnom terminima informacija. - Odaziv roditelja je prilično velik. Većina dolazi redovito, ali ima oko 10 posto onih koji nikako, cijele godine ne dolaze ni na informacije ni na roditeljske sastanke, a njih 15-20 posto dođu pak samo jednom- dvaput. Takvi roditelji i takva djeca i nisu baš svjesna do čega sve to može dovesti - upozorava ravnatelj Margetić. A može dovesti do toga da dijete malo uči, krene nizati loše ocjene pa se u nekom trenutku treba zatražiti pomoć. Kakva i čija, govori ravnateljica O.Š. Matija Gubec Ljiljana Klinger. Ona je provela istraživanje i prije tri mjeseca obranila magistarski rad na temu “Pojava i raširenost privatne poduke u osnovnoj školi”. - Zaključak je da danas preko 45 posto učenika u osnovnoj školi konzumira privatnu poduku. Uzroci za instrukcije su: ili neprimjereno gradivo, ili preopterećenost programa, ili neprimjeren način na koji učitelji prezentiraju gradivo, ili to što neka djeca naprosto ne uče, a neka djeca na isntrukcije idu zato što na njih idu i drugi. Znači, sad instrukcije postaju i statusni simbol. Za sve su to djelomice krivi i roditelji. Ima dosta onih koji svojim stupnjem obrazovanja više ne mogu parirati djeci ili puno rade pa ne mogu pratiti učenje djece pa svoju brigu prepuštaju učiteljima i instruktorima koji za naknadu daju privatnu poduku. Ali da roditelji više vremena posvećuju obrazovanju djece onda bi bilo i manje potrebe za instrukcijama - zaključuje Lj. Klinger. Pritom posebno naglašava da upravo rad i pomoć roditelja pri usvajanju gradiva imaju višestruko značenje, i to ne samo na usvajanje znanja, već roditelji odvajanjem vremena za djecu i njihovo učenje pokazuju koliko im je stalo do obrazovanja djece. A kako je s najmlađom, vrtićkom djecom? Nekoliko roditelja s puno grizodušja priznaje da svaki dan vode borbu s poslom, vremenom, gužvom i samima sobom - kako na vrijeme stići po dijete u vrtić. - Do prije nekoliko godina do 16 sati vrtić je bio prazan, a sad još u 17.30, čak i u 18 sati u vrtiću još ima djece. Takvih je manje, ali kako roditelji sve duže rade to se granica dolaska po djecu pomiče u kasnije sate - precizira ravnateljica vrtića Bukovac, Branka Jakšić. Svjesni tih loših strana vremena u kojem živimo, rastrganosti roditelja i manjka vremena za obitelj, sa željom da pomognu, zaposlenici tog vrtića, umjesto da prigovaraju, kritiziraju i osuđuju roditelje krenuli su u plemenitu misiju. Već četiri godine vrtić je (s još 32 u Zagrebu, a ukupno preko 70 u Hrvatskoj) uključen u UNICEF-ov program “Rastimo zajedno”. Cilj mu je pomoći roditeljima u odgoju djece. To se čini kroz 11 radionica koje vode psiholog, pedagog i odgajatelj. - Radionice se održavaju svaki četvrtak u studenom i prosincu. Traju od 17.30 do 20 sati i ove godine javilo nam se 14 roditelja, a redovno radionice pohađa njih 11. Uočili smo da su te radionice roditeljima velika pomoć jer se na njima dozna s kojim se sve problemima roditelji suočavaju pri odgoju djece i kako te probleme riješiti - kaže ravnateljica Jakšić. I zato u tom vrtiću cijele godine sve pršti entuzijazmom, maštom i zajedništvom. Kako bi roditeljima i djeci pomogli da što više budu skupa te da to vrijeme provedu što ljepše, brižne odgajateljice osmišljavaju razne “zadatke”. Jedna od njih, umjetnički nadarena i posebno omiljena među djecom, Marica Čičak, otkriva u čemu je tajna. - Kako bi roditelje više uključiti u interakciju i igru s djecom često djeci kažemo neka zamole roditelje da im ispričaju priče o svom djetinjstvu, poslu.., a onda djeca idući dan te iste priče pričaju svima u vrtiću. Onda pozivamo i roditelje da i oni dođu i cijeloj grupi ispričaju neku od tih priča. Evo, neki dan je jedna mama grupi njene djevojčice pričala kako je, kad je ona bila mala, dio praznika provodila kod bake i djeda. Druga nam je mama, frizerka, govorila o svom poslu i na kraju svima u grupi napravila frizuru. U Dane kruha nekoliko nam je baka i mama došlo pa smo zajedno pekli kruh. Mama violinistica nas je upoznavala s glazbenim instrumnetima, a tata pilot vodit će nas u posjet aerodromu... - nabraja “teta Marica” i otkriva kako se božićnim danima vesele svi - i djeca i odgajatelji i roditelji - jer se tada organizira zajednička izrada nakita, kićenje vrtića i bora da bi sve završilo velikom priredbom i veselim druženjem. Mame su se već javile za pečenje kolača, a jedan je tata poželio svirati na proslavi. A žele roditelji i mnogo više. I čine to. Po tome se vidi da vrtićki “zadaci” za roditelje imaju itekakvog smisla i rezultata. Otkriva to druga, jednako omiljena i kreativna odgajateljica istog vrtića, Marijana Banjavčić. - Izvršenje naših “zadataka” je odlično. Prošli tjedan zamolili smo roditelje da doma, zajedno s djecom, izrade i ukrase “slatke kutije” koje ćemo napuniti slatkišima. Bilo je predivno izrađenih kutija. Pravih malih umjetnička djela. Vidi se da su roditelji i djeca uložili puno vremena i truda. A uoči maškara zamolimo roditelje da sami osmisle i izrade kostime za djecu. Tu se onda zajednički kreira, kroji, šiva i ukrašava. Lani smo imali i etnozadatak. Zajednički su se izrađivale starinske, krpene lutke. Veselo je bilo i na uskršnjem doručku kada smo se i mi i roditelji i djeca igrali s pisanicama, te slušali roditeljske priče o narodnim običajima. Zapravo, cijeli vrtić radi tako da potakne i pouči roditelje da što više vremena provode s djecom, a mi im dajemo mnoge ideje - priča “teta Marijana”.

Umjesto vremena - darovi

Vođen istom ljubavlju prema djeci svoja nam je iskustva i savjete za roditelje kazao omiljeni odgajatelj vrtića Različak, Velimir Bulović. - U interesu je djece da si otvorimo oči jer nas bolestan način i tempo života odvlače od njih. Želim vjerovati da svaki roditelj želi više vremena biti s djecom, no ne mogu se praviti slijepim. Jer u predškolskoj dobi kada smo djeci najpotrebniji vrijeme naprosto proleti. Ako mislimo da ćemo to vrijeme kasnije nedoknaditi, u zabludi smo. Djecu dovodimo u deficit, jer svaka dob nosi svoje i ono što djeci treba s tri ili pet godina, kasnije je teško nadomjestiti - očinski brižno upozorava Bulović. Smatra da onoga što je djeci najpotrebnije - roditeljske prisutnosti i vremena - ima najmanje, a time najmlađe jako uskraćujemo. - Zato što nemamo vremena, danas ćemo djecu pokušati razveseljavati raznim darovima i obećanjima. Djeca to objeručke prihvaćaju, ali za njihov emocionalni život to nije dovoljno. Roditelji bi se trebali truditi nalaziti više vremena za djecu jer tada doživljavaju s njima svu onu spontanost, vide sve one osjećaje, otkrivaju poteškoće, rastu i smiju se zajedno s njima - pun plemenitih namjera govori dobri duh Različka koji ipak nije mogao zanijekati da su od ponedjeljka do petka djeca više s odgajateljima, nego s roditeljima. Zato i pedagoginja za predškolski odgoj Biserka Petrović ocjenjuje da vrtić može puno pomoći da se roditelji educiraju i uključe u što bolji odgoj djece. - Svi mi imamo privid da smo dobri roditelji. Mislimo da, ako je dijete tu pored nas - to je dovoljno, a nismo ni svjesni da u tom trenutku nešto radimo, kuhamo, čitamo... i da nam pažnja zapravo nije usmjerena na dijete. I zato su djeca jako željna roditelja. Ako sve kasnije dolazimo po djecu u vrtić morali bi voditi računa o tome da je i djetetu naporno predugo boraviti u vrtiću i dijeliti sve s ostalih 25 u grupi. Na žalost, u suvremenom društvu djeca i roditelji se otuđuju - zvoni na uzbunu pedagoginja Petrović. Kako izbjeći te zamke koje nas otuđuju savjetuje Dubravka Miljković, specijalizirana za psihologiju obrazovanja. Primjerice, ona je protiv toga da djeca imaju televizor u svojim sobama. - Kvaliteta provedenog vremena s djecom, najbitnija je. Ako smo svi u kući, ali je svatko zavučen u svoju sobu, gleda svoj televizor, onda - nismo zajedno. Pristalica sam toga da se u kući ima samo jedan televizor. To znači zajedničko gledanje, komentiranje, smijanje... To nas uči i vještini pregovaranja i dogovaranja što ćemo gledati. Neki roditelji puno rade i kad dođu kući jako su živčani i zanemare dijete pa zbog grižnje savjesti misle da kupnjom raznih darova mogu nadoknaditi nedostatak pažnje - nabraja psihologinja Miljković gdje sve roditelji griješe i navodi kako nova istraživanja pokazuju da popustljiv stil, previše davanja, previše aktivnosti, nepostojanje pravila..., dovode do toga da su djeca kasnije - manje sretna i manje zahvalna te nemaju empatije za potrebe drugih ljudi. A to nijedan roditelj ne želi djetetu.