Bez anestezije

Zaslužuje li plaću ministar koji predlaže da se radi, a ne prima plaća

Četvrtak 12.Travanj 2012.

Poslodavci su s veseljem prihvatili ideju ministra Miranda Mrsića da “zaposle” mlade i ne daju im plaću. Još bi bolje bilo da im država po svakome daje i pet tisuća kuna, ali ne može se imati baš sve

Izdanje

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Ideja je toliko genijalna, da nije čudo što je ostala neshvaćena. Ministar Mrsić odlučio je nezaposlenost smanjiti besplatnim radom. Pa je za početak za mlade, a s vremenom će, ako se ideja dovoljno primi, možda i za one starije, pod uvijenom frazom “stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa”, kojom se krši čak i ustavna odredba po kojoj svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život, omogućio da džabe rade kod nekog poslodavca. Za visokoobrazovane to bi veselje trajalo godinu dana, a one s diplomama stručnih škola dvije godine.

Poslodavac dobiva gotovo besplatnog radnika, jer za njega plaća samo mirovinsko osiguranje, država u svoju kasu stavlja doprinos za mirovinsko, a radnicima ostaje zadovoljstvo rada. Ionako su cvilili da su nezaposleni, a ne da nemaju plaću. E pa, sad mogu raditi. Poslodavci zadovoljni - bolje bi bilo doduše da im država za svakog takvog daje pet tisuća kuna, ali ne može se imati sve - mogu uzeti nekoga da posprema i slaže robu na police za sitnu lovu, dobivaju potrčka koji unaprijed zna da, niti će mu biti dodijeljeni neki odgovorniji poslovi, niti ima šansu da marljivim “potrčkivanjem” osvoji radno mjesto nakon isteka godine dana. Jer to nisu radnici niti je to ulazak u svijet rada. To je samo korak do robovlasništva za nesretnike koji su od države očekivali pomoć, a dobili ništa. Besplatnim radom ne mogu uzdržavati sebe, ne mogu pomoći osiromašenim i nezaposlenim roditeljima, mogu im samo još dulje biti na grbači. To nisu građani drugog reda, to su građani u državi bez ikakvog reda. Agonija siromaštva je ista kao i ako ne rade, iskustvo koje će steći na takav način je više nego suspektno, plaćeni posao je jednako daleko.

U vrijeme dok sve više radnika s i te kakvim iskustvom radi bez plaće, dok je sve više majstora svog posla pred burzom i na burzi, dok bilo kakav posao zbog rada na određeno vrijeme postaje izvor stalne frustracije, straha i egzistencijalne nesigurnosti, dok mnogi poslodavci još uvijek minimalac isplaćuju kroz papire, a ostatak daju na ruke, varajući i državu i radnike, ili profit održavaju otpuštajući “viškove”, vlast inaugurira rad bez plaće kao senzacionalno rješenje. Račan je svojedobno nudio promašenu ideju s faksa na posao, ali bar je na razini slogana zvučala dobro, Milanović je napravio korak naprijed, na posao bez plaće. Nikome naravno nije palo stručno osposobljavati saborske zastupnike ili ministre godinu dana bez plaće, te nakon toga odlučivati jesu li sposobni zadržati taj posao ili ne, znaju li zaraditi svoju plaću ili ne znaju.

Originalni članak objavljen je u tisku