Hrvatske mitologije

Zašto na Cvjetnom trgu često gori konj – ili Zašto u Zagrebu nema demokracije?

Četvrtak 28.Lipanj 2012.

Iako je kriza, a najavljuju se i provode nova poskupljenja, od javnog prijevoza i vrtića do komunalija, na ključnim punktovima grada svjedočimo radovima kao da smo u ekonomskom boomu

Izdanje

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Brzina kojom se u Hrvatskoj odluke donose bez participacije građana naprosto je nevjerojatna. Čovjek ode na desetak dana u Brazil, vrati se, i prvo što ga dočeka nakon što se Avenijom Većeslava Holjevca s Mosta slobode spusti prema gradu jesu građevinski radovi ispred Nacionalne i sveučilišne biblioteke. Drugi dan, odete na kavu pred Kino Europa, i prvo vas dočeka iznova razrovana Varšavska ulica. Konj koji je nagovijestio “rekonstrukciju“ Cvjetnog trga izgorio je pred neki dan još jednom. Najprije je uz njega bio mali sandučić kao primjer “direktne demokracije”: navodno ste u njega mogli ubaciti svoje mišljenje, a gradonačelnik je trebao uvažiti odluku građana. Nakon nekog vremena, sandučić je nestao. A građani su mišljenje počeli izražavati tako što su svako malo zapalili konja. Naravno, gradonačelnik ih je saslušao, svaki puta kada bi konj nestao u plamenu, drugi dan bi ponovo osvanuo u svom slamnatom ruhu poput Feniksa, neobično prizivajući nezaboravnu Bandićevu najavu predsjedničke kampanje prije tri godine: “Dižem se kao Feniks i kao konj ću raditi za Hrvatsku”.

I doista, premda je kriza, premda se najavljuju i provode nova poskupljenja, od cijena javnog prijevoza, preko vrtića, pa do komunalija, na ključnim punktovima grada svjedočimo građevinskim radovima kao da smo u ekonomskom boomu. Na jednom dijelu grada rodit će se fontana, a na drugom nove pločice. Na prvi projekt sveukupno će biti utrošeno oko 26 milijuna kuna, a na drugi oko 17 milijuna. Natječaj za “obnovu“ Cvjetnog trga raspisan je samo četiri dana prije nego je usvojen proračun za ovu godinu, dok su oba izvođača radova izabrana prije nego je Skupština kao zakonodavno gradsko tijelo rekla da ne želi investicije. Kad je nedavno upitan kako tumači protivljenje javnosti, vijećnika i predstavnika kvartova na čijem se području izvode radovi, Bandić je odgovorio: “Ne želim više s time zabavljat javnost, nego se baviti ozbiljnim poslom gradonačelnika”. No,li ozbiljan posao gradonačelnika predstavljati i slušati građane koji su ga odabrali na izborima? Kada čovjek sleti u Porto Alegre, najveći grad južnog Brazila, također će naći građevinske radove. Na aerodromu me dočekao Pelé s porukom “Od prvenstva, Brazil može samo profitirati...” U iduće dvije godine, zbog nogometnog SP-a, izgradit će se nebrojeni stadioni i prateći sadržaji. No, razlika je ne samo u tome da su javni natječaji transparentni, nego i građani mogu odlučivati kako će se raspodijeliti gradski proračun. Umjesto izgradnja fontana i obnove nimalo zastarjelih pločica, novci uglavnom idu u poboljšanje infrastrukture za siromašne ili izgradnju i obnovu onih dijelova grada koji su iz nekog razloga ostali zanemareni. Način na koji je sve izvedeno zove se “participativni budžet”. Ideja je naizgled jednostavna: sami građani, budući da su odabrali gradsku vlast, mogu odlučivati kako će se razvijati njihov grad; nije četverogodišnje bacanje listića u kutiju to koje služi kao legitimacija gradskoj vlasti koja će onda iduće četiri godine raditi što hoće, već je gradska vlast u službi građana koji su je odabrali. Primjerice, u vrijeme kada je Porto Alegre tijekom 90-ih prolazio ubrzani ekonomski razvoj, došli su i investitori, te je, kao i u Hrvatskoj tih godina, počela izgradnja shopping-centara. Kod nas se te odluke donose u paktu između gradonačelnika i investitora.

Ovdje je zahvaljujući participativnom budžetu postojala tzv. “narodna komisija” koja je pregovarala o kompenzaciji. U području grada pod nazivom Vila Nova, koje je poznato po proizvodnji visokokvalitetnih bresaka, ali koje, jednom kada se uberu, ne ostaju svježe dulje od jednoga dana i stoga ne mogu konkurirati na slobodnom tržištu koje traži dugotrajuće breskve koje danima mogu stajati u supermarketima, građani su tražili da novi shopping- centar stvori brend za te breskve i osigura prostor gdje će se prodavati. Tražili su i da shopping- centar 30% radnih mjesta osigura ljudima koji su izgubili posao zbog izgradnje shoppingcentra, i to onima koji su iznad 45 godina, koje tržište nikada ne bi zaposlilo. Otkada je Porto Alegre krenuo s participativnim budžetom, bilo je niz sličnih primjera.

Građani nisu morali prosvjedovati nekoliko godina, skupiti čak 50.000 potpisa na peticiji protiv izgradnje shopping centra, da bi se na kraju svejedno izgradio, i da bi se ovih dana novim pločicama ukrašavalo njegovo predvorje. Njihov je glas od početka bio uključen i presudan za izvedbu projekta. U Zagrebu je razvoj demokracije došao čak dotle da ni glasovi vijećnika više nemaju nikakvu težinu. Ne treba zaboraviti da je većina njih bila suzdržana kada se 2007. mijenjao GUP da bi se izgradio Horvatinčićev shopping- centar, da bi se kasnije ispričavali. Odgovor na pitanje zašto na Cvjetnom trgu gori konj, u tom je kontekstu, jednostavan: to je još jedina stvar o kojoj građani mogu odlučit. Kao i odgovor na pitanje zašto Bandić konja ovaj put nije dao obnoviti: zato jer je demokracija u Zagrebu mrtva.