Bez anestezije

Zavođenje Milanoviću neće pomoći jer u čuda više ni djeca ne vjeruju

Petak 30.Prosinac 2011.

Nova vlada frca od optimizma i budi nadu u narodu da dobije vrijeme i povjerenje za teške odluke, a novi premijer šarmira javnost prije nego se uhvati u koštac s problemima koji bi mu mogli narušiti trenutačnu popularnost

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Nisam od onih koji misle da je zavođenje dobar stil u politici. Možda bih trebao i poraditi na tome. Ali nisam od onih koji vole autokratski način upravljanja ljudima, ne tražim da moji suradnici trče oko mene, a jedini kriterij bude poslušnost, da na sebe preuzimaju odgovornost za moje greške i gluposti. Tako je svojedobno, aludirajući na Sanadera, govorio Ivica Račan, kojem je Zoran Milanović, punih 12 godina nakon pobjede prve SDP-ove koalicije, posvetio pobjedu Kukuriku saveza. Milanović se, međutim, sudeći prema posljednjim istupima, ipak odlučio poraditi na zavođenju javnosti, pokušati je šarmirati i kupiti malo vremena, prije nego se uhvati u koštac s problemima koji bi mu mogli narušiti trenutnu popularnost. Uzevši za početak više od Sanadera, nego od Račana, udijelio je novinarima u utorak ujutro pred zgradom Vlade širok osmijeh, kao da se stvarno poveselio što ih vidi. Prethodno je u Saboru obznanio da mu HDZ nije ostavio kaos, obećao da ih neće prozivati za grijehe prošlosti, a potom “raspustio” ministre po medijima, da narodu najave cijeli niz mini “revolucija”: od prekida zabrane okupljanja na Markovu trgu do objave Registra branitelja, oduzimanja stanova, dionica i mirovina lažnim braniteljima, kontrole subvencija za poljoprivredu, uvođenje poreza na dividende... Malo preslatko, a da bi bilo ukusno, ali optimizam frca na sve strane, kako se i očekuje od nove Vlade, iako i građani i Milanović znaju da će se med i mlijeko moći naći samo u tragovima. Misija je novih vlastodržaca probuditi nadu u narodu, dobiti vrijeme i povjerenje za teške odluke i iskoristiti pozitivno ozračje, koje je došlo s promjenom vlasti. Atmosfera sigurno nije ista kao prije 12 godina, jer ondašnji je entuzijazam, ali i očekivanja naroda teško ponoviti, ali je uglavnom pozitivna i puna iščekivanja. Građani su se, naime, u međuvremenu razočarali Račanovom vlašću, bez obzira na njezine dobre namjere, jer mnogo od onoga što je najavljivao nije uspio ostvariti. Neke su se promjene ispostavile nemogućima, za neke nije bilo petlje, za neke sposobnosti, a za neke je jedan mandat naprosto bio prekratak. Opečeni tim iskustvom građani novom premijeru Milanoviću, prema anketama koje su već počele, daju svega dvadesetak posto šansi da uspije, a 39 posto misli da mu je za uspjeh potrebno čudo. Postoci vjerovanja u uspjeh bili su prije 12 godina veći, a čuda je trebalo manje. No problemi su učinili da se povjerenje izgubi, a u čuda više ni djeca ne vjeruju.

Račanov mandat je počeo s aferom Grupo, čiji se repovi i danas vuku, Milanovićev počinje s aferom Kamensko i pitanje je kako će to odraditi Ranko Ostojić i Bajić, kad već nisu Karamarko i Bajić. Račan je najavljivao smanjenje javne uprave za 30 posto i porez na tajkune, ali ih nije uspio provesti. Milanoviću su sindikati već poručili da su spremni krenuti na ulice, a novom ministru rada i socijale, Mirandu Mrsiću, su umjesto čestitke poslali svoja očekivanja i još uvijek pristojno izrečene prijetnje. Šime Lučin se kao ministar policije suočio s bijesnim radnicima iz Siska, a u istom gradu radnici Željezare i Herbosa i danas kipe i na rubu su živaca. I tada su Davorku Vidoviću, kao ministru rada i socijalne skrbi, umirovljenici i nezaposleni bili bolna točka, sigurno je da će i novoga dočekati vrlo slični problemi i vrlo rezervirani sugovornici. I tada je unutarnja nelikvidnost bila rak rana hrvatskog gospodarstva, eto i danas Slavko Linić najavljuje kraće rokove plaćanja, koji su se već jednom pokazali kao efikasna mjera, ali je nekikvidnost ipak bila manja.

Ivica Pančić je u Račanovoj vladi započeo obračun s lažnim invalidima i braniteljima iz Domovinskog rata, a o glavu mu se obila Beštekova proteza, koja je na kraju, zahvaljujući HDZ-ovim manipulacijama i podršci dijela braniteljskih udruga, obilježila njegov mandat. Novi ministar Fred Matić ne bi tako želio završiti, odmah je najavio da će se Registrom branitelja i utvrđivanjem laži u njemu baviti DORH, MORH i USKOK. Račanov ministar pravosuđa, Stjepan Ivanišević, tek je nedavno progovorio da je otišao jer se popuštalo pritiscima i jer su tajne službe manipulirale, a ni novog ministra ne očekuje blistava situacija, opstrukcija se već najavljuje, a pravosuđe je još uvijek pod posebnim monitoringom EU i stanje u sudstvu je i dalje problematično. Tada nadobudni ministar Čačić imao je silnu volju da raščisti s Bechtelom i Bouyguesom, tadašnjim vladarima cestogradnje i s njima povezanima “domaćim izdajnicima”, ali je uspio samo djelomično i, zbog pritisaka, morao odustati od dijela zamišljenog. Sadašnji Čačić će itekako morati paziti da, bude li došlo do davanja cesta i hidrocentrala u koncesije, ugovori budu ne samo pravno besprijekorni, već i financijski dovoljno atraktivni kako ne bi bio optužen za rasprodaju hrvatske imovine. Račan nije uspio raščistiti s Bandićem, priznao je čak da je Bandić u Zagrebu grijeh SDP-a. Bandić je još uvijek u Zagrebu, bilo je ozbiljnih obećanja da će ići na njegovu smjenu i raspisivanje novih izbora u glavnom gradu, ali SDP je odlučio da ga ne dira od daljnjeg. Račan je u svom mandatu smanjio tenzije prema srpskoj manjini, iako je svu slavu pokupio Sanader sa svojim “Hristos se rodi”, a Milanovićevo pojavljivanje na SDSS-ovom domjenku povodom pravoslavnog Božića se tek čeka, jer se zna da odnosi s Miloradom Pupovcem nisu baš na uzlaznoj putanji. I tada se govorilo o potrebi decentralizacije Hrvatske, i novoj Vladi je to dio programa, ali i dalje je pitanje je koliko se to brzo i efikasno može riješiti, s obzirom na već uhodane odnose i ovisnost lokalne samouprave o državnoj vlasti. I tada je trebalo riješiti popis birača, treba ga riješiti i sada. I 2000. godine su se zbivala previranja u HDZ-u, Sanader je isplivao, Pašalić potonuo, a 12 godina kasnije Jadranka Kosor je u bici za očuvanje svog položaja ili predaji predsjedničke titule nekome od brojnih aspiranata.

Da je netko prespavao proteklih 12 godina možda bi mu se, nakon ove nabrajalice, učinilo da se u Hrvatskoj ništa nije promijenilo. Onda međunarodna izolacija, sada međunarodna kriza. Onda kestenjari i splitska riva, sada narod tankih živaca i posve ispražnjenog novčanika. Četiri godine Račanove Vlade nije bilo dovoljno da se ostvari ono što je SDP obećavao, a osam godina HDZ-ove vlasti je građane potpuno rasturilo. Nije, naravno, sve bilo posve katastrofalno. Račan je zajedno s Mesićem otvorio zemlju i pokupio simpatije inozemstva, HDZ je na tome nastavio pregovore s euroatlantskim integracijama, a Kukuriku će provesti referendum i učiniti zadnji korak uvođenja Hrvatske u EU. Vojska je depolitizirana u Račanovo vrijeme i HDZ je nije politizirao, ne bi NATO dozvolio.

Ceste su napravljene i to se, mada puno manjim tempom, nastavilo dovršavati i u vrijeme HDZ-a. Čak je i Račanov tjelohranitelj, simpatični Vuk, postao Milanovićev osobni čuvar, preživjevši Karamarkove godine.

No za obične građane ključno mjerilo uspješnosti svake vlasti, bez obzira na njezin predznak, je kako oni žive i kakva je budućnost njihove djece. Na tome je pala Račanova vlada, koja ih nije uspjela uvjeriti da im je promijenila život, na tome su pale i dvije HDZ-ove vlade, koje su ih vrlo efikasno uvjerile da zbog njih žive lošije i osjećaju se gore. “Vrijeme je da se krene” više nije hit koji bi motivirao ljude. Kretali su više puta i nisu od toga imali ništa. Ovoga puta se očekuje da se nekuda i stigne. Na tome će pravi ispit polagati i Milanović i njegova ekipa. Zavodljivost im u tome neće bitno pomoći, težak rad - možda.

Povezani članci