Glazba

Zaz ima iskonsku emociju i duh ulice

Četvrtak 01.Ožujak 2012.

Zaz i ne mora biti baš vrhunska pjevačica – njen raspuknuti vokal à la Amy, kao i drhtavi vibrato u stilu Édith, imaju samo ekspresivnu ulogu

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Nekoć je narod slušao uglavnom ono što mu se kaže da sluša – glazbeni kritičari, radijski DJ-evi i (kasnije) MTV bili su tastemakeri i filtri kroz koje je sve novo dolazilo do krajnjih korisnika. Danas više nije tako – izvora informacija, pa tako i glazbe, ima i previše, stoga svatko bira za sebe, a recenzije poput ove tek su referentne točke za potvrdu vlastitog ukusa ili poticaji za raspravu. Nerijetko se dogodi da pojedini izvođači gotovo sasvim zaobiđu ustaljene trase i unatoč tome steknu naklonost masa.

Francuska pjevačica Zaz jedna je od takvih, barem kad je Hrvatska u pitanju. Iako pjeva na jeziku koji golema većina domaće publike ne razumije, iako nema neku osobitu promotivnu mašineriju iza sebe, iako njena glazba stilski ne nudi ništa posebno novo, iako je “antikonzumeristička” poruka njenog velikog hita “Je veux“ – koja joj se toliko često uzima za plus – otprilike na istoj razini kao i ona u “Neću neću dijamante“ Halida Bešlića... Svejedno se Zaz, rođena kao Isabelle Geffroy, prometnula u pravu senzaciju. Njen prvi i dosad jedini studijski album izašao je prije dvije godine, a od tada je mit o Zaz polako, ali sigurno rastao. Vjerojatno su i do vas doprle priče o curi koja je praktično s ulice stigla na top ljestvice, ali one nemaju baš puno veze sa stvarnošću.

Pa i Johnny Štulić ili Davor Gobac su nekoć svirali i pjevali na ulici – radila je to prije nekoliko godina i Zaz, samo što njena scena nije bila Cvjetni trg, nego Montmartre, gdje je – prema vlastitim riječima – mogla zaraditi i preko 400 eura u sat vremena. Sad ima relativno svježi koncertni album “Sans Tsou Tsou“, a u lipnju dolazi u Zagreb, na oduševljenje mnogih. Čini se da su jedino glazbeni kritičari zbunjeni ovom pojavom. Oni neiskusniji razbacuju se velikim riječima i zovu je “francuskom Amy Winehouse” ili “novom Édith Piaf”; s druge strane, jedan od onih eminentnijih (onaj koji iz nekog razloga koristi termin “brojevi“ za pjesme), odlučio se za ‘stočarski’ pristup, pa tako piše da se Zaz ne može mjeriti s “još barem pedesetak prvih grla angloameričke indie scene“.

I jedno i drugo doima se deplasiranim. Unatoč vokalnim egzibicijama koje na live albumu dolaze do dodatnog izražaja, Zaz i ne mora biti baš vrhunska pjevačica (iako nije daleko od toga) – njen raspuknuti jazz/soul vokal à la Amy, kao i drhtavi vibrato u stilu Édith, imaju samo ekspresivnu ulogu. Možda u nekim gypsy swing “brojevima“ zvuči gotovo kao Vaya Con Dios, možda joj nedostaje i zanimljivije produkcije, ali poanta nije u tome. Narod je u njenom pjevanju prepoznao iskonsku emociju i radost muziciranja, još k tome skopčanu s uličnim, anti-establishment Zeitgeistom koji ne bira stil (Manu Chao, tUnE-yArDs, Dječaci...) i sve ostalo je u drugom planu. Ponekad se narod zasiti institucija, besciljnog racionaliziranja i depresije pa kaže: “All you need is love“. Love is all you need