Pat Metheny

Živimo u vremenu u kojem amaterizam divlja

Petak 28.Listopad 2011.

Samo u Forumu intervju gitarističke legende uoči nastupa na festivalu VIP Zagreb Jazz 11. studenog

Izdanje

Broj 7, 28.10.2011

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Pat Metheny najzvučnije je među zvučnim imenima predstojećeg VIP Zagreb Jazz Festivala. Gitarist itekako poznat izvan okvira jazz poklonika nastupit će 11. studenog sa svojim triom, a postava u kojoj dolazi u velikoj će mjeri odrediti repertoar i zvuk. – Svirat ćemo puno različitih stvari, ali budući da nastupam u formaciji u kojoj nastupam, ona će pokazivati “trio stranu” moje karijere koja seže do samih početaka i koja se čvrsto pojavljivala cijelim putem. Ali, bit će i puno drugih elemenata.

f: Vaš posljednji album “What’s It All About” kolekcija je instrumentalnih verzija rock, pop, bossa nova i drugih pjesama. Jesu li to pjesme koje smatrate temeljem moderne glazbe ili tek dragim pjesmama koje ste poželjeli svirati?
– Nakon četrdeset albuma i vlastitih skladbi shvatio sam da nikada nisam snimio album s tuđom glazbom. Većinu tih pjesama volio sam prije nego što sam postao glazbenik. Činilo mi se da su vrijedne bavljenja. Želio sam napraviti album koji pokazuje specifične pjesme koje su bile na mojem radaru prije no što sam napisao vlastitu notu ili čak, u nekoliko slučajeva, prije nego sam uopće primio instrument u ruke. Izabrao sam takve pjesme. Rođen sam 1954. godine i sve su te pjesme bile među mojih top 40 pjesama do moje desete godine. Bilo je to vrijeme kada su harmonija i melodija još uvijek bili jako važni elementi popularne glazbe. Svaka je od tih pjesama posebne na glazbenoj razini, kako god ih izvodili. To su sve pjesme koje su me pratile i kroz godine.

f: Kako objašnjavate to da ste postali jedan od najpopularnijih gitarista?
– Nadam se da odgovor na to pitanje daje sama glazba. Ne postoji ijedan drugi razlog.

f: Mnogi izvan jazza upoznali su vas nakon suradnje s Davidom Bowieom u pjesmi “This Is Not America”. Jeste li vas to bilo obilježilo na neko vrijeme?
– Iz moje perspektive, premda je bilo zabavno i zanimljivo, to ne bih uvrstio ni među top 20 trenutaka svoje karijere. To je možda najveća referenca za ljude koji ne prate glazbu duboko.

f: Kako je došlo do te suradnje?
– Napravio sam glazbu za taj film (“Falcon And The Snowman”). Na kraju procesa, producenti su poželjeli da netko otpjeva glavnu temu koju sam napravio. Spomenuli su Bowieja i premda nisam bio upoznat s njim, nabavio sam nekoliko ploča, priznao sam da ima velik glas i da savršen pristaje toj pjesmi. Bilo je odlično raditi s njim.

f: Postoji dosta jaka struja jazz čistunaca koji ne vole takve suradnje. Je li bilo teško pridobiti njihovo povjerenje? Jeste li uopće brinuli o tome?
– Temeljno idem svojim putem. Ne slušam puno što drugi misle ili govore. Ne mislim to na snobovski način. Naučio sam kroz godine da ne postoji jako puno ljudi koje zanimaju iste stvari kao mene, pa zato radim što mene zanima i ne brinem puno oko toga.

f: Uostalom, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih jazz je dosta bio blizak srednjostrujaškom popu. Čak ni Miles nije bio imun, dapače...
– Glazbu vidim kao jednu veliku stvar. Uvijek volim dobre note. Ne brinem puno o stilu ili žanru; diskusije te vrste gotovo su uvijek bliže razgovoru o kulturi i politici nego o glazbi. Doista vodim računa samo o zvuku i duhu, imam nulu interesa za modu ili za gomilu drugih teorija koje nisu temeljene na realnosti glazbe i što ona uključuje. Jedna stvar koju sam uočio kroz sve ove godine jest da ne postoji konsenzus oko toga što je i kakav je moj zvuk.

f: Imate li draže albume od ostalih?
– Za mene je to sve jedan dugački album.

f: Danas ste jedan od gitarističkih heroja, a gitara je, šezdesetih godina kada ste odrastali, bila gotovo zabranjena u vašem domu. Vaša je obitelj puno više bila u trubi. Što vas je privuklo gitari pored činjenice da se u to vrijeme počinju pojavljivati Beatles i drugi gitaristički bendovi?
– Vjerojatno to što je moj brat Mike, koji je stariji pet godina od mene, bio tako dobar trubač i nisam želio biti uspoređivan s njim. A nisam baš previše ni volio trubu, niti lifestyle koji ide uz nju. Puhačima je načelno jako teško, puno je varijabli koje utječu na to da se dobije dobar zvuk. Uvijek sam nekako volio biti za sebe i ovisiti o sebi.

f: U nekim ste intervjuima pokazivali potpuno opravdanu zabrinutost što ljudi, osobito u Americi, ne znaju za Milesa, Coltranea, Lennona, Picassa, Scorsesea i druge velikane kulture. Postaje li svijet sve gluplje i površnije mjesto?
– Teško je uopćavati. Istodobno imamo više nego ikada ljudi koji znaju za sve te velikane jer, dobro, naprosto više ljudi živi na Zemlji. Ali postoji taj trend “ne znam ništa i ponosim se time” koji je zabrinjavajući, osobito uzme li se u obzir koliko su danas informacije lako dostupne.

f: Postoji li nada da će se to promijeniti?
– Mislim da hoće i nije mi teško zamisliti da će ljudi koji rade dobre stvari opet postati važni. Upravo sada, čini mi se, živimo u vremenu u kojem amaterizam divlja, ali očekujem da će se to u nekom trenutku promijeniti.