Društvo

Život bez plaće

Četvrtak 05.Travanj 2012.

Tisuće radnika ide na posao, a ne dobija plaću. Ispričali su nam kako preživljavaju iz dana u dan prevrćući svaku kunu

Izdanje

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Posuđivanje novca, zapadanje u dugove, neplaćanje rata kredita i režija ili višemjesečno kašnjenje, sve dublji i strmoglaviji minusi na računima, strah od ovrha, strepnje od poziva iz banaka, jeza zbog prijetnji isključenja struje, nemogućnost kupovine hrane, neugoda, sram, noćne more, glavobolje, stres, depresija, očaj, suze... - sve to proživljavaju ljudi koji, unatoč tome što svakodnevno uredno odlaze na posao ili su to donedavno činili, već mjesecima nisu primili plaću. Ni lipe.

Takvih je lani u listopadu bilo od 15.000 do 16.000, a sad ih je još i više. Prema podacima koje smo dobili u Poreznoj upravi, u veljači 3689 poslodavaca nije isplatilo plaću za čak - 16.758 radnika. – Ići na posao, a ne dobiti plaću toga valjda nema nigdje na svijetu, osim kod nas. To je strašno! Razgovarala sam s nekim ljudima koji proživljavaju upravo takvu sudbinu. I od njih sam čula kako i usprkos toj činjenici da im se za rad ne plaća, oni odlaze u svoje firme jer misle da će time nešto promijeniti, da će na taj način sačuvati firmu i sebi osigurati daljnji posao. Uostalom, oni dobro znaju da im, ne odu li na posao, prijeti otkaz, a onda će im biti još gore. Ti su ljudi zapravo očajni.

Ubijeni su u pojam. A kako to što ne dobivaju plaće za sobom vuče i druge loše posljedice, s mogućnošću da će na koncu završiti na burzi kao nezaposleni, tim bi ljudima svakako trebalo osigurati i psihološku pomoć. Jer zbog silnih briga i strahova s kojima se moraju nositi zapadaju u depresiju, a iz depresije se lako razvijaju razne psihosomatske bolesti – upozorava psihologinja Ivana Sabol. I posve je u pravu. Jer, dok tisućama onih koji čekaju zarađeno, vlasnici ili članovi uprava njihovih firmi izbjegavaju dati odgovor što će biti s njihovim novcem, ti očajni ljudi, već na rubu iznemoglosti, tonu u sve dublju neimaštinu. U nekih je to već čista - bijeda. Kada se mjesecima za svoj rad ne dobije ni lipa i kada u obitelji niste jedini kojeg je pogodila takva zla kob, već ju zajedno dijele, recimo, majka i sin, ili muž i žena, ili dva brata, onda život postaje pakao.

Tada ne samo da je ugrožena čovjekova egzistencija, već i njegovo dostojanstvo i zdravlje. Tada čovjek sve svoje preostale snage, energiju, znanje i vještine usmjerava na - preživljavanje. Uspijevati u tome, pravo je umijeće. A u uvodu već navedeni podatak od skoro 17.000 onih kojima odrađeni posao nije plaćen, i nije zadnja alarmantna brojka. Ministar rada Mirando Mrsić ustvrdio je kako stotini tisuća radnika u Hrvatskoj tvrtke u kojima rade nisu uplatile doprinose.

Dodajmo tome i najsvježiji podatak dobiven u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje da je sa zadnjim danom veljače na burzi registriran 342.951 nezaposleni (od čega su 65.172 mlade osobe do 24 godine). Prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić neki dan je, pak, kazao kako će crne brojke nastaviti rasti te će tijekom ovog mjeseca i početkom idućeg broj nezaposlenih doseći i 350.000. Među tim novim nezaposlenima sigurno će biti određen broj i onih koji su sve do sada radili, ali novac za svoj savjesno i marljivo odrađeni posao nikako da vide. A pitanje je, hoće li ga ikada i vidjeti. Ni njihov broj nije konačan. I on će bujati.

Originalni članak objavljen je u tisku