Skoči na glavni sadržaj

Argentinski roman Drage Pilsela – knjiga za sve koji žive zarobljeni u zabludi

argentinski-roman-drage-pilsela-knjiga-za-sve-koji-zive-zarobljeni-u-zabludi-1574-1540.jpg

Po vlastitom priznanju Pilsel je tom knjigom htio 'probuditi srce, moje i vaše' i poručiti da je 'promjena u osobnoj paradigmi moguća i nužna'.
Foto: Profil.hr

 Uzbudljiv "Argentinski roman" Drage Pilsela o njegovoj ideološkoj, profesionalnoj i emotivnoj transformaciji od zagriženog ustaše, antisemita i desničara u "nepokolebljivog novinara", magistra teologije, ljevičara i borca za ljudska prava,  po mnogočemu je nesvakidašnja pojava na hrvatskoj publicističkoj i književnoj sceni.

Naime, Pilsel je u toj knjizi na 250 stranica istresao doista burnu povijest svoje obitelji, a zatim se obračunao s vlastitom prošlošću i političkim i ideološkim zabludama. Na kraju nas je poučio kao sljedbenik teologije oslobođenja o snazi i moći ljubavi, ali i praštanja. Također nam je pokazao da je moguća osobna transformacija, bez obzira na rigidnost stavova, dugotrajno lutanje i traženje identiteta, da je moguće, kako je zapisao, "postati slobodan čovjek, slobodan od svake mržnje i od te silne povijesti kojom su ga opteretili".

Ukratko, Pilsel je u toj knjizi surovo iskreno i na trenutke strastveno, u skladu sa svojim latinoameričkim temperamentom, pogotovo u drugom poetičnijem i refleksivnijem dijelu knjige, opisao "godine ludosti i fanatizma", svoj put od Pavelića do Tita, "od nasilnog karaktera do mira",  koji bi mogao biti idealan predložak za hollywoodski politički triler. U knjizi su izneseni nevjerojatni biografski podaci, dovoljni da popune nekoliko života. Tako saznajemo da je Pilsel, nabrojimo nasumce tek nekoliko stvari, rođen u Buenos Airesu i odrastao u Patagoniji, da ga je pas ugrizao za nos i da je zbog toga dobio brojne šavove na licu, naučio slagati pakleni stroj u ranoj mladosti, bacao kamenje na sinagoge, plesao folklor,  pjevao i svirao, radio kao poslovođa u konzorciju "Sanym-Cotenor" u odjelu izgradnje remorkera i ribarica, studirao strojarstvo, novinarstvo, teologiju, nabavljao ljevičarsku literaturu u ambasadi tadašnjeg SSSR-a, živio godinu dana u Brazilu, preživio očev bankrot i rastavu roditelja, bio voditelj i govornik prvog Zagreb Pridea, suosnivač HHO-a, savjetnik Vlade Gotovca… U tom bi se trileru nadopunjavali avanturizam i ljubavne epizode, strast i borba za političke ideale, ali i teološka evolucija i duhovna transformacija što je posebno zapazio rektor Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku Peter Kuzmič, okarakteriziravši Pilsela kao čovjeka koji "pokreće druge i budi pozaspale".

Knjiga "Argentinski roman", objavljena u izdanju Profila, po mišljenju urednika Miljenka Jergovića, nije ni klasična autobiografija, a nisu ni memoari, nego je riječ o autorefleksiji, što je "za hrvatsko društvo i kulturu dragocjeno jer je izuzetno usamljeno i stoji protiv onoga što je masovno raspoloženje i 'duh nacije', koji je predugo i prečesto bio taj da se odsustvo tolerancije i razumijevanja za druge smatrao jedinim obrascem hrvatskog patriotizma". Usto, po njemu je to knjiga o "potrebi da se bude Jovan u vrijeme kad progone Jovane".

Napisana je na temelju istinitih događaja, kako je Pilsel ustvrdio, "bez preuveličavanja i izmišljanja, dobro promislivši, i to tek nakon više od četiri godine psihoterapije", kada je ustvrdio da sa svojom pričom mora izaći van, da je to pitanje etičkog imperativa, glas savjesti, koji mu je naložio da se ispovijedi i razgoliti do bola, jer će jedino tako to imati smisla.

Ključan motiv za pisanje knjige bilo je, kako Pilsel navodi u uvodu, jedno davno postavljeno pitanje: "Drago, dokad ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?"

"Na to pitanje – koje mi je tada mogao postaviti samo argentinski svećenik iz župe u predgrađu Buenos Airesa (inače, drug i kolega isusovac sadašnjega pape Franje), nedaleko mojega tadašnjeg obiteljskog doma i u blizini predsjedničke palače", stoji u nastavku, "nisam, dakako, sa šesnaest godina, 1978., nedugo nakon argentinskog osvajanja Svjetskoga nogometnog prvenstva, umio odmah odgovoriti. Danas znam da je ono bitno odredilo moj život i dovelo me do toga da si odlučim darovati ovu ispovijest".

U toj ispovijesti Drago Pilsel otvoreno piše o ideološkim zabludama svoje obitelji i ostalih emigranata u Argentini jasno demistificirajući neke od najvećih hrvatskih mitova 20. stoljeća, kao što su uloga i značaj poglavnika Ante Pavelića i nadbiskupa Alojzija Stepinca, te stradanje na Bleiburgu. Ali istodobno piše i o intimnoj strani života svojih predaka i roditelja, njihovim brakovima, usponima i padovima, profesionalnim uspjesima i bankrotima. Uz sve to svoju neobičnu obiteljsku sagu upotpunjuje slikama argentinskog društva, skicirajući pojavu ekstremne desnice i ljevičarskih pokreta, tako da na stranicama knjige defiliraju brojne ličnosti iz jedne važne epohe argentinske povijesti, od Che Guevare do Salvadora Allendea.     

Tako saznajemo da mu je jedan djed Jakov Pilsel, podrijetlom Nijemac, bio gestapovac, a drugi Erih Pavlinec je tokom tjedna radio kao trgovac, a preko vikenda bio ustaški vojnik. Jakov Pilsel je vjerovao da Hitler može vratiti dostojanstvo njemačkom čovjeku i zato je svog sina, Dragina oca, nazvao Adolf Zvonimir Pilsel. Taj sin je pak u Argentini slučajno postao Pavelićevim tjelohraniteljem, "koji danas, kao mirni Paragvajac, na sve to gleda kao da se dogodilo nekoj drugoj osobi". Njegovu majku, "zagrebačku djevojku su protiv njene volje 1955. iščupali iz Jugoslavije da svakog 10. travnja u Buenos Airesu sluša Poglavnikove idiotarije".

Za to vrijeme je iznad kreveta u spavaćoj sobi Drage Pilsela "visjela fotografija diktatora Ante Pavelića, čelnika tzv. Nezavisne Države Hrvatske, najvećeg zločinca u povijesti mojega naroda". "Njegova fotografija u građanskom odijelu – snimljena u vrijeme njegova prijateljevanja s Pilselovima i navraćanja u našu obiteljsku kuću – resila je mnoge domove hrvatskih poslijeratnih iseljenika u Argentini", piše Pilsel, nastavljajući da su "živjeli  u iluziji, ili u strašnoj zabludi, da je taj čovjek predstavljao našu domovinu ili državu, u zabludi koja još postoji u mojoj rodnoj zemlji i koju hrane mnogi od mojih nekadašnjih prijatelja". I još: "Oni još uvijek slave ili obilježavaju 10. travnja 1941., dan kada su Hrvati, uz blagoslov fašista, nacista i prvaka Katoličke crkve u dotadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem na čelu, proglasili svoju državnu tvorevinu".

Pilsel je odabrao, kako piše, "istinu koja ga je oslobodila" shvativši da je "NDH bila zločinačka od samih temelja do zadnjeg dana postojanja..." i da je Ante Pavelić "izdao svoj vlastiti narod i gurnuo ga u novu klaonicu".   Velik dio posvećuje demontiranju "jednog užasno velikog mita – onoga o Bleiburgu", pogotovo onog dijela koji se odnosi na broj žrtava stradalih na tom polju, te na pitanja izdaje, zločina i žrtve. 

Govoreći o svom sazrijevanju i formiranju Pilsel priznaje da ga je paralelno s ustaštvom palio i argentinski nacionalizam, posebno u vrijeme britansko-argentinskog rata za Falklandsko otočje 1982. godine. No donosi i detalje o svom volontiranju u javnim kuhinjama, Caritasu i Amnesty Internationalu, gdje je osvijestio težak položaj argentinskih domorodaca i strahote vojne diktature, koja se brutalno obračunavala sa svojim neistomišljenicima. Također, otkriva podatak da je kao desetogodišnjak bio žrtva pedofilije argentinskog svećenika progovarajući tako o homoseksualizmu među svećenstvom i pedofiliji koja još uvijek ne podliježe odgovarajućim sankcijama.

Kritizira i ulogu Crkve u današnjoj Hrvatskoj, posebno njeno poistovjećivanje katoličanstva s hrvatstvom, pa tako piše: "...ne može se činiti ono što čini Glas koncila i ono što čine mnogi vjernici laici u Hrvatskoj, ni ono što čini hrvatski kler, ni ono što čine hrvatski biskupi s kardinalom Bozanićem na čelu, ni hrvatska ustaška emigracija u Argentini koja me je vidjela kako rastem i postajem Hrvatskom, poistovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom. (...) Ne može se nikako govoriti da je Katolička crkva isto što i hrvatski narod, iz čega proizlazi jedna od najbolesnijih konstatacija u nas, da ne može biti Hrvat onaj tko nije član Katoličke crkve ili pogotovo, tko nije aktivan i praktički katolik." Te i slične stavove argumentira citirajući jednog od najboljih, ako ne i najboljeg hrvatskog teologa i Pilselovog profesora fra Tomislava Janka Šagija Bunića, koji je zapisao da "kršćanstvo ne može biti poistovjećeno niti s jednom nacijom, nego je kršćanstvo stvarnost višeg reda, koja prelazi (transcedira) sve narode". 

Govori i o pogibiji svog mlađeg, 23-godišnjeg brata Branka Pilsela, hrvatskog branitelja, koji je "branio slobodu običnih ljudi", a nestao u vodama oko Šipana. Također piše i o "nemalom razočaranju koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati čim se ili nakon što se uspostavi višestranačka vlast".  U skladu sa svojim idealizmom spominje i Martina Luthera Kinga, koji je u Maršu na Washington rekao da je "pred nama mogućnost da unovčimo jedan ček", te zaključuje sljedeće: "Kad je stvorena RH u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina: neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom bit će svakom zajamčena. Međutim, hrvatska vlast je mnogim našim sugrađanima u ruke dala lažan ček: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću".    

Po vlastitom priznanju Pilsel je tom knjigom htio "probuditi srce, moje i vaše" i poručiti da je "promjena u osobnoj paradigmi moguća i nužna". Zbog toga knjiga može bez pretjerivanja poslužiti i kao svojevrsni putokaz svima onima, koji imaju slične dileme, odnosno, kojima je "puklo u glavi", kako je puklo i samom Pilselu u doba najžešće krize identiteta. Istodobno je knjiga i mali doprinos hrvatskoj povijesnoj građi, isječak za upotpunjavanje slike o životu hrvatske ustaške emigracije pisane od strane sudionika te u Hrvatskoj relativno nepoznate scene. I zato je knjiga, kako je Pilsel izjavio, upućena, ne samo njegovim bivšim prijateljima u Argentini, koji su  "zarobljeni u jednoj zabludi iz koje je on, hvala Bogu, izašao", i koji i danas nastavljaju živjeti živote svojih roditelja i djedova, veličajući Pavelića i na rođendanima i dalje pjevajući ustaške pjesme, nego i hrvatskom društvu.