Skoči na glavni sadržaj

Izbor ministra branitelja - nastavak rata drugim sredstvima

Emir Imamović Pirke

Književnik, dramatičar, publicist, komentator, novinar, Bosanac, Dalmatinac... Jednom riječju - Pirke

izbor-ministra-branitelja-nastavak-rata-drugim-sredstvima-4288-4921.jpg

Kako je i zašto normalno da zdravstvene osiguranike nitko ne pita dok se bira ministar zdravlja; nevažno je što o ministru kulture misli manjina – da, manjina, ali ona što je to postala izvrsnošću – djelatnika u kulturi; dok je za odabir ministra branitelja jedino važno što ima za reći, također manjina od oko 500.000 veterana, ona što je isturenu poziciju i moć odlučivanja jednostavno uzurpirala?
Foto: FaH

"Ja sam se jučer našao s gospodinom Brkićem, imali smo otvoren sastanak, ali naći ću se i s drugim kandidatima. Nakon ove pressice ću se naći s braniteljima da čujem njihove probleme", rekao je, ukazavši se iznenada pred novinarima, premijer iz uvoza Tihomir Orešković.

"Bude li Đuro izabran za ministra, to je kao da smo izabrani mi svi. Dakako, o imenovanju će odlučiti politika, konačni izbor prepuštamo premijeru, a nama je najvažnije da izabrana osoba radi u interesu hrvatskih branitelja", izjavio je Dražimir Jukić, predsjednik Zbora udruga veterana gardijskih postrojbi, komentirajući mogući izbor Đure Glogoškog za ministra branitelja, najavljen nakon što se Orešković našao s braniteljima i čuo njihove probleme.

Tri priče

Vojo M. je, uz ono što radi, od čega živi i plaća kredit za stan – hrvatski branitelj s lijepim brojem dana u borbenom sektoru. Uz to, nedavno je bio i pacijent. Hospitaliziran je zbog neke od onih bolesti što krenu kao da će proći same od sebe, pa postanu dosadne i na kraju nema druge nego leći u bolnički krevet, gutati antibiotike, vaditi krv za laboratorijske pretrage i čekati otpusno pismo. Pa kako god bilo, a sigurno nije kao u kakvoj skupoj švicarskoj klinici, gdje je, kažu, sve bolje, od čaja uz doručak do umjetnoga kuka.

Ivan V. je, osim što je prozni i dramski pisac – hrvatski branitelj s lijepim brojem dana u borbenom sektoru i iskustvom s južnog bojišta, tamo oko Dubrovnika, iz one prve, gadne ratne godine. Osim što ima tri romana i trinaest drama – izvedenih, a ne spremljenih u ladicu – te koautorstvo na jednom filmskom scenariju, dobitnik je i niza, zbilja niza nagrada. Drama Ivana V. "Ospice", osim u Hrvatskoj, igrala se i u Gate Theateru u Londonu, u kojem je, ne istina tada, nego malo ranije, umjetnički direktor bio Stephen Daldry, redatelj filmova "Billy Eliot", "Sati", "Čitatelj"... 

Josip K. je, također, uz to što je i vlasnik zaštitarske tvrtke u određenim, financijsko-zakonskim problemima – hrvatski branitelj s lijepim brojem dana u borbenom sektoru. Kada ne organizira roštiljanje za sukobljene frakcije nekadašnjih suboraca i ne obilazi šator u Savskoj, nastupa i kao glasnogovornik nezadovoljnih veterana, njihov pregovarač i predstavnik u odabiru najboljeg od oko dva kandidata za ministra branitelja. Nešto ranije Josip K. je, zanemarivši profesionalne obveze, aktivno radio i na neuspjeloj smjeni prošlog ministra branitelja Predraga Matića.

Njih trojica, recimo tako, vlasnici su najvećega društvenoga kapitala u Hrvatskoj: ratni su veterani i kao takvi bi trebali, je li, imati određene privilegije i prednosti, naročito ako su, osim što su jednom bili ratnici, ozbiljni u svom poslu ili su, kada sve drugo zanemarimo, uzorni građani sa zdravstvenim osiguranjem, radnim stažem u takozvanom realnom sektoru, robovi dragovoljci što su, umjesto da materijaliziraju ulogu u obrani, potpisali ugovor o dugoročnom stambenom kreditu s iznosom obračunatim u nacionalnoj valuti Švicarske.

Razgovor sa zidom

Nije, međutim, zabilježeno, jer se nije ni dogodilo, da je Voju M., ratnog veterana s lijepim brojem dana u borbenom sektoru, dok je ono ležao u bolnici, pio lijekove i davao krv na analizu, netko pitao što misli o ministru zdravlja, a pogotovo tko bi to trebao biti te je li njegov sugrađanin, rođeni Šibenčanin Dario Nakić, zreo za smjenu nakon što je najavio kako će financijski dobrostojeći Hrvati po bolju uslugu ići u Švicarsku, dok će se u većinu kojoj na tekućem računu vladaju sibirski minusi ugrađivati, recimo, umjetni kukovi manje cijene i iste takve kvalitete.

Ivan V. nije čekao da ga netko pita je li, možda, njegov sugrađanin Zlatko Hasanbegović najbolji izbor najgore sastavljene Vlade u povijesti neovisne Hrvatske za poziciju ministra kulture. Ivan V. je, prvo, potpisao peticiju kojom se traži smjena povjesničara s bogatim iskustvom na krajnjoj desnici, a onda, bilo na Forumu.tm-u, rekao i zašto: "Da li je ona kapa na njegovoj glavi ustaška ili eto-tako-malo-kao-ustaška, prepustio bih stručnoj komisiji kapara, ali kad on govori o 'kulturnom agitpropu', 'veteranima socijalističkih SIZ-ova' i 'postmodernoj neojugoslavenskoj dekonstrukciji' u radijskom programu, to je već slučaj za Ludog Šeširdžiju. Sve bi to bilo smiješno da mladog ministra ne nosi vox populi iza njegovih leđa, toliko sličan hukanju s nogometnih tribina. Šteta po ministra; mogao je biti samo pristojan i onda kritizirati, smjenjivati i mijenjati – bilo bi tu posla. Ovako, umjesto neke nove desnice, izgleda da na vlasti opet imamo hrvatsku desnicu u njenom najgorem povijesnom obliku – snishodljivu i ropski pokornu prema strancu, autoritarnu i tiransku u unutrašnjoj politici." Ivan V. za sada, a i dalje će, kao i mnogi njemu slični razgovara sa zidom.

Josip K., za razliku od prethodnika, ima tu čast da ga se, uz još neke, pita tko će biti ministar branitelja. Nije, naravno, jedini s tim pravom, ne treba zaboraviti ni Đuru G., koji je i sam istaknuo kandidaturu, zatim zagrebačku HVIDR-u, pa dio vukovarskih branitelja koji bi, kažu, bilo neki dan u novinama i na televiziji, pristali da se u Savsku 66, ulaz do šatora, useli Milijan Brkić, ali mu Branko Borković mora - da, mora - biti član kabineta. Kako će reagirati ako ne bude, nisu objavili, ali se može pretpostaviti: neće onako kao kada je njihov suborac Predrag Fred Matić obnašao ministarsku dužnost, dok mu je u kabinetu bio Bojan Siniše Glavašević.

Privilegiji, a ne prava

Tko god je u prvim tjednima pokušaja puča preko savskog šatora kazao, napisao, objasnio da dio – i to manji, onaj što mu je mir nastavak rata za osobne interese drugim sredstvima – od oko pola milijuna branitelja ne traži nikakva socijalna prava, nego isključivo političke privilegije, kandidirao se za nesuđeni registar izdajnika Mije Crnoje, dužnosnika za jedan tjedan. No vrijeme, kao đavolov povremeni sluga, pokazalo je da se ni tada, kao ni danas, ništa točnije nije moglo reći.

Tako, eto, Vojo M., ratni veteran s lijepim brojem dana u borbenom sektoru, nije ni pomislio da zato što je i branitelj pacijent, iznese plinsku bocu pred bolnicu ili na prijemnom legne pod šatorsko krilo i tu ostane dok ga se – jer ima taj veteranski kapital – ne upita treba li u Hrvatskoj ministar zdravlja biti zagovornik koncepta liječenja bogatih i fušerajskoga krpljenja onih što su imali dvostruku nesreću: da se razbole kada im odlazak doktoru iz Šibenika u Split predstavlja potres u kućnom budžetu.

Ivan V. nije uložio svoju prošlost ratnika u sukob s dr. Hasanbegovićem. Nije čak, a to je već mogao, potegao sve svoje nagrade, drame i knjige da dokaže kako, valjda, nešto zna o toj kulturi, svakako više od onoga tko bi mu, recimo tako, trebao zastupati interese, niti se gurao da ga se pita za mišljenje sve dok nije postala civilizacijska obveza imati stav o reprezentu desnice "u njenom najgorem povijesnom obliku – snishodljivu i ropski pokornu prema strancu, autoritarnu i tiransku u unutrašnjoj politici". 

Atest megafona

Možda ministar branitelja neće biti onaj kojega, kao, Karamarko želi, ali sigurno neće biti netko bez atesta megafona dijela branitelja kojima su socijalna prava, ponovimo, bila motiv da se bore za to da ih Orešković viđa i sluša češće nego pola ministara u Vladi. Naravno, isti taj premijer Ivana V. ili njegove kolege nije ni pogledao, dok se s nekim pacijentom eventualno sreo ako je kome išao u posjet, sve s keksom, narančama i sokom u najlonskoj vrećici.

Kako je, dakle, i zašto normalno da zdravstvene osiguranike nitko ne jebe dok se bira ministar zdravlja; nevažno što o ministru kulture misli manjina – da, manjina, ali ona što je to postala izvrsnošću – djelatnika u kulturi; dok je za odabir ministra branitelja jedino važno što ima za reći, također manjina od oko 500.000 veterana, ona što je isturenu poziciju i moć odlučivanja jednostavno uzurpirala?

Odgovor je: lako, pobijedili su u svom ratu. Onom koji su prvo isprovocirali po naputku i poveli ga kada su shvatili opasnosti od trajnog izbijanja mira i pratećih civilizacijskih pojava kakve su, recimo, jednakost svih pred sudom i liječnikom, uvažavanje mišljenja jednog od najizvođenijih dramskih pisaca o ministru kulture ili mogućnost da Vlada ne bude njihovo političko krilo u mjeri u kojoj su oni bili vojno donedavne oporbe.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu