Skoči na glavni sadržaj

Kako je Forumov reporter preživio beogradsku tribinu Veselina Šljivančanina

kako-je-forumov-reporter-prezivio-beogradsku-tribinu-veselina-sljivancanina-5831-7313.jpg

Je li normalno da silovatelj poslije svoje robije bude taj koji će držati predavanja o bilo čemu, pa makar i o tome, da je "silovanje loša stvar". „Ja sam običan čovjek, isto kao i vi, koji je zajedno sa vama stasao, živio i radio, i svaki dan se susrećemo u glavnom gradu. Ništa ja poseban nisam“, istakao je Veselin Šljivančanin
Foto: Nikola Krstić

Žureza na Senjaku

Kako sam kročio na tlo, prošavši pored straže nacionalističkog ognja, očigledno se zatresla spiderman sense, unutar irelevenatne grupacije, koja tobože predstavlja iskonski strah i trepet za svaku slobodoumniju glavicu, „Alternativa“, širom šarenolike avlije kralja Petra I, gde se tribina Veselina Šljivačanina održavala, pa, brže-bolje, požuriše da me preduhitre, da se slučajno ne bacim na vršenje soroševskih rituala.

Prerušen u liberaškog vrača, nakon par koraka, izbila je sumnja, da ću, nedajbože, upropastiti tribinu, kao oni omladinci u Beškoj – đavo ih odnio - iz Inicijative mladih za ljudska prava.

Podsetnika radi: pre samo par meseci, negde na zimu, zdravorazumska ekipa mladih je pištaljkama, naopačke okrenutim transparentom i svojom lepršavom pojavom napravila „fašistički ispad“, kako je to vladajuća stranka nazvala, i time sebe urezala u večnoplamtećeg neprijatelja dobronamerne, domaćinske i umereno patriotske i nasilne Srbije.

No, usred te gungule - gde su se sve pomamili, šaputali, šuškali i pokazivali na mene - prilazi mi Miša Vacić – inače, za neupućene, „presvučeni“ nacionalista, koji je jedno kratko vreme bio neki šefić u kancelariji za Kosovo i Metohiju, da bi pre toga bio već neki od milion vođa milijarditih „rodoljubivih“ formacija – sa polu-mucavima pitanjem da li sam novinar.

Nakon kraćeg natezanja, on mi pokaza prstom da izađem, dok me je za to vreme uveliko okruživala lična garda sa akreditacijama, preko trbušina, na kojima je crnomastiljalo ime od kojih se liberalne kosti tresu, koji kreću pritajeno da reže, raskolačuju oči, pene po ćoškićima svojih usnica i mahinalno pokazuju rukom da izađem.

Na pitanje zašto da izađem, dobih odgovor da „nisu svi ovde poželjni“ i da se „zna ko je sve pozvan“.

„Čekaj, stani malo, pa piše da je otvorena tribina?“, skupih nekako petlju.

„Legitimišite ga“, pokaza Miša policajcu u civilu.

„Ajde, nećeš ti da mi govoriš kako ja da radim svoj posao“, začepi mu usta.

Tako da, posle sprečavanja terorističkog akta petokolonaškog krila, čuvari su skužili da nema potrebe za panikom i da u svojim torbama ne nosim levičarske kašikare i NATO granate, već fotoškljocalo, kojekakve hartijetine i novine od prošle godine.

Dvorište je bilo elegantno popunjeno vukovarskim PTSD zaostacima, izrodima NOB-a i uterivačima straha u kosti stranih plaćenika. Svi su se zajedno kikotali, pozdravljali, mahali rukama, ljubili tri puta, šalili se o starim dobrim vremenima, dok je, za sve to vreme, u centru pažnje bio simpatični brkica sa ružičastom košuljom sa kojim su sve odreda pozdravljali.

U korak su me pratili gde god da sam puštao sluz po toj, ne toliko velikoj, poljani, valjda misleći da ću da se skinem go i, ovako dlakav i debeo, da se bacim pred čika Šljivu.

„Pazi šta radiš. Ako napraviš incindent, biće...“, samo je klimnuo glavom Stefan Simić, član parabojne formacije „Alternativa“.

Ukratko rečeno: uvodnu reč je držao profesor doktor Slobodan Panov sa Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu, koja je trajala nekih pola sata, dok je super-star večeri vodio glavnu reč, koja je jedva prebacila deset minuta. Tribina kao tribina je bila prdež u praznini. Nebitna, nezainteresovana, pretopla i krajnje nezanimljiva.

„Izvini, brate, postoje zli ljudi koji hoće da stvore ružnu sliku, a istina je samo jedna. Ona je našoj strani“, potapšao me je po ramenu Miša Vacić. By the way, na kraju sam pitao jednog od njih, dok smo ćaskali, da li bi hteo da mi polomi fotoaparat, pošto je merkao da vidi koga sam sve slikao.

Brka iz komšiluka

Prošlo je preko 25 godina od kako je, tadašnji major, komandant Gardijske brigade u JNA, Veselin Šljivančanin jednostavno „okrenuo glavu“ kada su masnobradi, razjareni i polu-odvaljeni dobrovoljci raznoraznih paranormalnih jedinica uništavali sve pred sobom - u gradu u kojem nije ostao kamen na kamenu – u Vukovaru.

„Pamtim ga kako se drao na službenika Međunarodnog crvenog krsta ispred vukovarske bolnice, dok su njegovi vojnici na zadnji izlaz izvodili pacijente, za koje se tvrdilo da su prerušene ustaše, i trpali ih u autobuse. Tek par godina kasnije saznalo se šta je bilo s njima: Šljivančanin je isporučio Šešeljevim dobrovoljcima, koji su ih na poljoprivrednom dobru Ovčara pobili sve do jednog, ukupno 261 ljudi, uključujući žene, dečake i starce“, zapisao je novinar Dejan Anastasijević u svom komentaru za beogradski tjednik „Vreme“.

Nakon Miloševićevog pada, usledio je stidljivi obračun sa prošlošću u Srbiji. Pa je Veselin pred haškim Tribunalom pravosnažno osuđen na 10 godina zatvora.

Kako to uglavnom biva, posle slavnog ležanja unutar pritvora, Šljiva je dočekan nazad u Srbiju poput oslobodioca. San svake babe se oblikovao u njegovom gorštačkom modelu gorde partizančine.

Uredno podšišani brci, šeretski osmeh, kruto držanje, „čovek iz naroda“, blažen među ženama, slušan među muškarcima - odnelo ga je u posebnu kategoriju umivenih, našminkanih i skrojenih heroja iz poslednje decenije XX veka. Javnost je od njega stvarala jednog toplog i milog lika, kao iz Ćopićevih romana.

„Šljivančanin je častan oficir“, čuo sam ženu kojoj su godine izražene u pegama, borama i previše karmina na licu, dok smo stajali da uđemo u salu. „Njega su zlikovci isporučili. Čovek je samo branio Jugoslaviju, jer je verovao u nju.“

Mada, na tribini koja se održala usred glavne i veličanstvene prestonice evropske, pristojne i dostojanstvene Srbije, u kući Kralja Petra I, povodom samoprovisanja knjige Veselina Šljivančanina, penzionisani pukovnik je rekao d je on to pisao zbog palih heroja širom otadžbine Srbije.

Nažalost, on ostaje naidealniji fotorobot jugoslovenskog pukovnika u razarajućem vihoru miloševićevskog vremena, dok inicijativu nisu preuzeli "velikosrpski đenerali".

Uloga mu je nekako vremenski postajala sve blistavija, čistija i neokaljena, dapače, superherojska – dok je za sve to zaslužena neodrađena domaća zadaća od strane sistema, da se etiketira kao nepoželjna ličnost u javnoj sferi. I zato danas, on - poput putujećeg cirkus – lunja po bestragijama, bespućima i probuđenim marginama mračne prošlosti, drži „tribine mira“, dobronamerno se smeška svima koji dođu, sve pod opravdanjem da je on odužio svoje.

Primera radi: da silovatelj - posto su oni najgadniji i najizlizaniji primer - posle svoje , lupam, desetogodišnje kazne bude pušten iz ćorke, da li bi bilo normalno, moralno i etički da on ide da bude taj koji će da drži predavanja o bilo čemu, pa makar i o tome, da je "silovanje loša stvar". 

„Ja sam običan čovjek, isto kao i vi, koji je zajedno sa vama stasao, živio i radio, i svaki dan se susrećemo u glavnom gradu. Ništa ja poseban nisam“, istakao je Veselin Šljivančanin.



Stegnuta kravata nacionalizma

Srbijanska javnost, kao i njene političke strukture, konačno je ukačila da nasilje u praktičnom smislu, nema više prođu u širokom i povelikom svetu. Ali, uzevši primer pojedinih „uspešnih“ političara, presvukavši odelo - odnosno trenerku prefarbali u košuljicu, a „tebra“ zamenili sa „molim Vas“ - krenulo je uzima maha među isfrustriranom omladinom, koja je čamila u senci jedan klizajući period godina.

Miša Vacić, pak, je tipičan primer neuspešnog pokušaja da pronađe svoje mjesto pod mesečinom, jer je brzo uhvaćen na nož i žarač svakolike javnosti, ali je zato „srbska“ ekipa dobila jednog poprilično umivenog jurišnika, Boška Obradovića, koji danas sedi u Skupištini sa svojom družbom pod nazivom „Dveri“.

Samo desetak godina ranije, obožavam taj primer da ponavljam, taj isti Boško je prekidao tribinu „Peščanika“ u Pančevu, u sred priče pokojnog advokata Srđe Popovića, ustaje On sa svojim pajtašima - koji su i tada bili pripadnici Dveri, samo što je ta grupa bila dosta sirovija - i prekida ga, tako što, narednih 20 i kusur minuta, opseda čitavu salu, ne dozvoljavajući da se diskusija nastavi.

Inicijativa mladih je tako nešto slično uradila u Bešci – kada je htela da iskaže nezadovoljstvo što osuđeni ratni zločinac ima prostor da ispriča svoje, ma šta god to bilo - ali je posle samo par sekundi „prekida“ bila, doslovno, išutirana napolje.

A ondak, nekoliko meseci kasnije, virtuelni kosmos Fejsbuka iznenadio je event o promociji nove knjige Veselina Šljivančanina. Svakako da je bilo očekivano da se opet dogodi neki „fašistički ispad“, ali do toga nije došlo, kako Anita Mitić, direktorka Inicijative mladih za ljudska prava, navodi u dnevnom listu Danas, da su imali saznanje da ih „očekuju“.

Prvobitno, tribina je trebalo da se održi u zgradi opštine Savski Venac, inače je to, maltene, centar Beograda, ali je usled „prevelike zainteresovanosti“ premeštena u kuću Kralja Petra I, što je malo širi deo.

„Ja kada sam hteo da idem na vašu Merditu, vi me niste pustili“, izgvorio je jedan od Alternativaca, dok smo se na početku raspravljali da li ja mogu da budem na žurezi čika Šljive.

Naime, sada ozbiljno, krajnje je besmisleno, ali i poprilično opasno, zamenjivati teze koje remete čitavu suštinu problema. Svim nacionalističkim hordama je zajedničko da izmanipulišu, izvrnu i naopačke okrenu čitavu istinu. Njima je isto, da 40 do 50 istetoviranih, sa kačketima i kapuljačama na glavama, buzdovana i balvana, dođe da poremeti neki događaj, i da 7 devojaka i 2 muškarca dunu u pištaljku. Tu dolazi upravo do razdora u kojem bi država trebalo da igra odlučujuću ulogu, ali, u nizu poslednjih poražavajućih krahova, sve državne institucije su ostale neme.

„Alternativa“ - galopirajući regrutni centar šizofrene omladine - koji je ujedno „obezbeđivao“ Šljivančaninovu tribinu, je, inače, bio i uvaženi gost kod ministra kulture Vladana Vukosavljevića, kada mu je uručio 3500 potpisa studenata iz Srbije kao validnu podršku za borbu opstanka ćirilice.

Sve u svemu, odsutnost primedbe, osude, podrške – ma bilo čega – od strane bilo kojih značajnijih faktora u zemlji Srbiji - usled naglog povampirenja bljutave zaraze nacionalističkog kancera, koji, ruku na srce, nikada nije ni bio stišan, već imao drugačije oblike - počinje toliko da zjapi, da će u jednom trenutku postati jezivo zabrinjavajuće.

Da se razumemo, Veselin Šljivančanin je izgovorio možda više od pet složenijih rečenica tokom svoje tribine, stoga njegova uloga kao pomirljivog mesije je toliko beznačajna, da jedva može i da se primeti da on uopće postoji kao ličnost više.

Ono što je u Srbiji ušlo u pretposlednju brzinu su dobrano organizirane, oformljene i učvršćene raznorazne družbe sa svakojakih strana rodoljubnog, patriotskog i nacionalističkog bloka. „Alternativa“ je ovim činom samo pokazala da i njih takođe ne zanima šta Šljivančanin priča, jer su zajedno sa mnom vrteli se napolju; niti da je njima uopšte do bilo kakvog dežuranja na tribinama, već im je cilj u demonstriranju sile, prkosa i inata.

"Nema ovih, a?", prilazi na kraju policajac u civilu nekoj devojci.

"Ma nema ništa!"

"Dobro je", odahnuo je.

Ista ta „Alternativa“ sada postaje pretorijanska garda, sa legitimnom podrškom, užarenog nacionalizma koji se očigledno budi iz nekog tamnog vilajeta srpskog ludila. Verovatno ćemo i za nekog od njih sutradan imati priliku da vidimo u skupštinskoj dvorani.