Skoči na glavni sadržaj

„Nekome je ovo sa Šešeljom šala, a meni izaziva PTSP“

nekome-je-ovo-sa-seseljom-sala-meni-izaziva-ptsp-6655-8752.jpg

„Sve je to u konačnici rezultiralo time da su nam 5. augusta 1992. komšije provalile u kuću sa namjerom da nas ubiju, oca mi cipelarili pedeset metara od očiju, mama i ja smo bježali niz ulicu, a samo intervencijom jedne drage porodice (Srbi) koji su nas primili u zaštitu, i kojima su te noći također razbili ogradu i šajbu od auta, ostali smo živi“
Foto: FaH

Viktor Koska, politolog, stručnjak za istraživanje prisilnih migracija i bivši izbjeglica iz Vojvodine, inače znanstvenik koji je na Oxfordu magistrirao na temi Srba izbjeglih iz Hrvatske, objavio je važan status na Facebooku u kojem prepričava osobna iskustva iz Sremske Kamenice iz 1992. godine. Nerado to činimo, svega par puta do sada smo prenijeli FB statuse, ali pravila i postoje zato da se krše, posebno ako se to isplati, kao u ovom slučaju. Status, uz konzervativnu lektoru, prenosimo uz dozvolu autora:

„Nekome je ovo sa Šešeljom šala, a meni izaziva PTSP.

Primjena mjera retorzije primijenila se i na moju obitelj.

I ne, nismo otišli svojom voljom.

Otišli smo nakon što su nam tri godine sistematski svaki dan slali preteće pozive, u vrt bacali zaklane životinje, milicija upadala u stan usred ponoći tražeći oružje kojeg naravno nije bilo, komšije pisale grafite ustaškog U i HDZ po fasadi kuće, dobili više pretećih pisama u kojima je pisalo da će nas pojesti mrak, redovito aranžiranih u omotnice s krvavim tragovima prstiju i sa prilogom slika iz novina na kojima su zaklana djeca uz poneku sliku Šešelja na programu Srpske radikalne stranke, gdje je posebno bila zaokružena tačka programa “primena mera retorzije”, i gde je sve to u konačnici rezultiralo time da su nam 5. augusta 1992. komšije provalile u kuću sa namjerom da nas ubiju, oca mi cipelarili pedeset metara od očiju (imao sam tada 11 i pol godina), mama i ja smo bježali niz ulicu, a samo intervencijom jedne drage porodice (Srbi) koji su nas primili u zaštitu, i kojima su te noći također razbili ogradu i šajbu od auta, ostali smo živi.

Otišli smo u Zagreb jednog jutra s vrećicama, živjeli u napuštenom geomehaničkom laboratoriju kraj Save u kojem smo se kupali tako da smo vodu grijali na štednjaku i ulijevali je u plastične lavore kupljene na pijaci.

Kuću smo zamijenili tek godinu i pol dana poslije, i svaki dan smo bili u strepnji da li će nam se netko u kuću useliti ili nam baciti bombu u istu.

Za miliciju su svi ovi incidenti bili komšijska svađa.

Svi znate s čime sam se profesionalno godinama bavio, možda vam sada bude jasnije zašto. I ako itko od mojih Facebook kontakata ima simpatije prema ratnom zločincu Šešelju ili misli da je moja obitelj sama otišla, da protjerivanja Hrvata iz Vojvodine nije bilo, molim neka me blokira na Facebooku. Sam ću to učiniti sa svim osobama koje će u komentaru na ovaj post relativizirati sranje koje se dogodilo mojoj obitelji i traume od kojih se nikada nisam do kraja oporavio.“