Skoči na glavni sadržaj

Nema nekrologa za vječne dječake

nema-nekrologa-za-vjecne-djecake-2958-3090.png

Tamo gdje se suši veš, miriše na dom, na sigurno, na toplinu. Toplina – ako treba Vladu Divljana opisati jednom riječju
Foto: forum.tm

Vest da je umro Vlada Divljan našla se 5. marta u prvim vestima večernjih dnevnika i na Radioteleviziji Srbije i na Hrvatskoj radioteleviziji. Ne znam, meni je to dokaz da u našim glavama i srcima ono nešto još živi. Zovite ga Jugoslavija, region, zajednički kulturni prostor, koga briga kako ćete ga zvati. Ali ono postoji i dokaz je da volimo iste ljude, istu muziku, da govorimo isti jezik. Da se razumemo čak i kada to ne želimo. 

Rođena sam svega nekoliko godina pred raspad Jugoslavije i verovatno nemam mnogo prava da o istoj tupim. Rođena sam u jeku slave Idola, pa sam sve što su radili hvatala naknadno i možda ni o Vladi Divljanu nemam pravo da pišem. Ali. Juče kad je stigla vest da je Vlada otišao, ljudi su plakali. Moja generacija je plakala i stavljala linkove sa njegovim pesmama na svoje Facebook profile. "Ovo je prva pesma koju sam naučio da sviram na gitari", reče jedan moj poznanik, čak mlađi od mene. "Od jutros sam triput plakao, tek sad krećem na posao", poverio mi se prijatelj, iz moje generacije. 

Od '91. Vlada nije živeo u Srbiji, bio je prvo u Australiji, a potom u Beču. Međutim, izgleda da je njegov dobri duh živeo u našim dečjim sobama, na kućnim žurkama i, jebiga, u srcima. 

Imala sam, valjda, pet ili šest godina kad je tata meni i bratu doneo kasetu "Rokenrol za decu". Vlada Divljan i Gile iz Električnog orgazma obradili su najlepše dečje pesme u rokenrol maniru. Brat i ja smo je toliko slušali da se na kraju pokidala traka. Recimo da je za većinu moje generacije to bio prvi susret sa Vladom Divljanom, pa smo onda otkrili i Idole. I saznali za taj bolni raspad. I podelili se na fanove Vlade i Zdenka s jedne i Krleta i Šapera sa druge strane. Ko je u toj podeli ispao bolja ekipa, pokazalo je vreme. Vlada i Zdenko ostali su ono što su bili, dok su se ova dvojica etablirali, ušli u političko-finansijsko-marketinške strukture i... Neću dalje, nije tome mesto ovde. Reći ću samo da i danas kad sam očajna u sebi pevušim onu uspavanku "Jednog zelenog dana, jednog zelenog leta, kada je bela rada odlučila da cveta..." i prizivam u glavi Vladin nežni i topli glas, koji me uvek ubedi da će sve biti OK. 

Otkud mi pravo da pišem o Vladi Divljanu? Godine 2010. na moje insistiranje, Vreme je organizovalo tribinu o uticaju naše (jugoslovenske) pop-kulture na zemlje iza gvozdene zavese. Znate već, turneje Đorđa Marjanovića po Rusiji, Radmila Karaklajić, One i oni... Čuvena turneja Bajage i Instruktora po Rusiji... I naravno, Idoli i Maljčiki... Nisam znala kako da dođem do Vlade, znala sam da ne živi u Srbiji, da naš budžet ne može da mu pokrije putne troškove, itd. Umesto njega, za jednog od učesnika odabrala sam Peru Janjatovića, rok kritičara i sunce od čoveka. A onda mi je jednog prepodneva zazvonio telefon, broj iz inostranstva. "Dobar dan, ovde Vlada Divljan." Malo sam umrla. Čuo je od Pere da pravimo tribinu. Ne, ne može da dođe, sprečavaju ga obaveze, ali, ima jedan čovek, živeo je početkom osamdesetih u Beogradu, a onda se sa roditeljima vratio u rodnu Poljsku. Sa sobom je poneo ljubav prema jugoslovenskom novom talasu i sad producira albume sa obradama Idola, Orgazma, Haustora, Bajage i Instruktora, na poljskom. Pa, ako mogu da nagrebem novac za avionsku kartu, a on će prespavati kod Pere. Naravno da smo uspeli da "nagrebemo" novac za kartu Beograd-Varšava. Gregor Bzožovič došao je i bio apsolutna atrakcija. Desetine tribina sam pre i posle toga uradila, ali ta mi je ostala najdraža. Vlada me je zvao još nekoliko puta u međuvremenu, ispričao mi stvari koje nigde drugo ne bih mogla da saznam i sve u svemu, ničim izazvan, bez ikakvog ličnog interesa, pripremio me za tu tribinu i načinio od mene eksperta za temu. 

Beograd je gadna čaršija. Svakome će nalepiti etiketu i naći nešto što mu se zamera. Vlada je nekako uspeo da umakne toj sudbini. Čuj mene, "nekako". Nije nekako, nego tako što je bio i ostao ono što jeste – dobri, skromni dečak iz komšiluka. Na današnje vreme bahatih, izludelih i frustriranih to je tako mnogo da nema prideva kojim bi se moglo opisati. Da nije bio beogradska urbana šmizla, dokazuje i to što je napisao pravi pravcati narodnjak "Ja je zovem meni da se vrati" za Jahiju Gračanlića, tj. za film "Šest dana juna". Kako god, pesma je postala kafanski hit. Neobično, ali ovih dana mi se motao po glavi taj refren "Moja si, moja, nikome te ne dam", i nikako nisam mogla da se setim ni ko peva ni ko je napisao. Kako je stigla vest o Vladinoj smrti, tako sam se setila. 

Onomad kad je sa Ljetnim kino bendom izbacio pesmu "Samo jednu ljubav imam", pre nego što sam je čula, pomislila sam da se i Vlada bacio na eksperiment sa sevdahom. Valjda mi je naslov pesme zvučao kao "Ah što ćemo ljubav kriti". Kad ono, prava Vladina nežna, lepa, diskretna pop pesma. Prolećna, kao prvi poljubac. Ovih dana mnogi pričaju kako im se prvi poljubac desio baš uz muziku Idola. Moj je bio uz Jelenu Karleušu, jebiga, takvo je vreme bilo. Ali ima u tom spotu za "Samo jednu ljubav imam" nešto zbog čega sam plakala kao kiša iako je cela pesma vedra: prizori raširenog veša na novobeogradskim terasama ("drijemaju jedra od rublja i cvijeća, čekaju jutro da nekuda plove", pevao je Lado Leskovar). Pasionirano skupljam slike raširenog veša. Tamo gde se suši veš, miriše na dom, na sigurno, na toplinu. Toplina – ako treba Vladu Divljana opisati jednom rečju.

Zato ovo nije nekrolog. Ovo je posveta jednoj čistoj duši i pristojnom čoveku. Nema nekrologa za večne dečake. Vlada Divljan rođen je 1958, i nad Beogradom je duvao jugo. Kada je umro, 5. marta, nad Beogradom je duvao severni vetar. Ali, padala je kiša u ritmu tam-tama. I još uvek pada.