Skoči na glavni sadržaj

OK, ako Glogovac voli četnike, što ćemo s onima koji vole ustaše?

Emir Imamović Pirke

Književnik, dramatičar, publicist, komentator, novinar, Bosanac, Dalmatinac... Jednom riječju - Pirke

ok-ako-glogovac-voli-cetnike-sto-cemo-s-onima-koji-vole-ustase-2975-3107.jpg

Zbog onoga što je radio, Glogovac je zaslužio da uvijek igra u Dubrovniku, ali zbog onoga što je govorio nije za više od hitnog CT-a glave: veličanje je to Draže, odnosno gluposti garniranih lažima u kojima se mimo činjenica falsificiraju i lik i djelo fašističkog suradnika i ratnog zločinca
Foto: Novosti.rs

Ako je glumac koji je igrao Dražu Mihailović po defaultu četnik, onda je pokojni Boris Dvornik bio frizer, Alma Prica je djecoubojica, dok je Bruno Ganz nacist. Dvornik je, sjećate se, u Velom mistu šišao, Prica je igrala Medeju, a Ganz, bolje nego itko drugi, Hitlera u "Konačnom padu".

Kada se, uz niz drugih hrvatskih medija, Večernji list, komentirajući mogući dolazak srpskog glumca Nebojše Glogovca na Dubrovačke ljetnje igre, pita: "Smije li čovjek koji je glumio Dražu igrati u Dubrovniku?", to zvuči jednako kao pitanje smije li netko tko je igrao Führera zaigrati pred publikom u Tel Avivu. Ne, dakle, kao novinski naslov, nego više kao posljedica gubitka zdravog razuma.

Ipak, najava Glogovčeva dolaska u Dubrovnik, bez obzira na sumanute novinske naslove, ujedno je i početak "afere" po kojoj bi, koliko i po programu, a i to u boljoj varijanti, mogle ostati upamćene ovogodišnje Dubrovačke ljetne igre, festival koji kontinuirano producira (i) skandale.

Kada je, dakle, Mani Gotovac kao pomoćnica intendanta Igara za dramski program objavila dolazak Nebojše Glogovca, reagirao je zagrebački glumac Siniša Ružić kazavši kako se protivi gostovanju srpskoga kolege, ali ne zbog toga što je igrao Čiču, nego zato što se, recimo tako, preigrao, ostajući na krivoj strani povijesti i nakon skidanja kostima.

Kako god se pogleda i pročita, Ružić – kojem, inače, nije drago što srpski glumci igraju u hrvatskim produkcijama, ali mu ne smeta što su neki od hrvatskih glumaca ugledne međunarodne festivale vidjeli igrajući u filmovima iz BiH, od Renea Bitorajca u "Ničijoj zemlji", preko Leona Lučeva u "Grbavici", do Zrinke Cvitešić u "Na putu"... – ima pravo.

Nije, naravno, nimalo sporno to što je Nebojša Glogovac glumio četničkog zločinca, makar i u najdosadnijoj seriji u poznatom dijelu svemira, Ravnoj Gori Radoša Bajića, već što mu se isti mnogo dopao. Prema Glogovčevu tumačenju prošlosti, Mihailović je bio jedna pristojna, obrazovana, topla osoba, domoljub i čestiti vojnik koji je organizirao gerilsku vojsku za borbu protiv fašista. Svjedoče tome, čičoljublju Nebojše Glogovca, a ne, to nikako, Mihailovićevu antifašizmu, izjave srpskoga glumca beogradskom Pressu ili riječkom Novom listu.

Uglavnom, shvatio je Glogovac, sve što se zna o Mihailoviću i njegovim četnicima je propaganda, laž koju su konstruirali pobjednici, Titovi partizani, a ako i ima nešto sporno u Kraljevskoj vojsci u otadžbini, e o tome se ne može govoriti, jer, kao, nema dovoljno podataka.

Zbog onoga što je radio, Nebojša Glogovac je zaslužio da opet i opet igra na Dubrovačkim ljetnjim igrama i to što češće i više. Jednostavno, dobar je to, zbilja dobar glumac, a tko ga nije gledao u kazalištu, eno mu, za početak, "Kenjca" Antonija Nuića ili "Klopke" Srdana Golubovića u kojima on, Glogovac, demonstrira silan talent.

No, zbog onoga što je govorio, Glogovac nije za više od hitnog CT-a glave: red je to gluposti garniranih lažima u kojima se mimo svetih činjenica falsificiraju i lik i djelo fašističkog suradnika i ratnog zločinca.

Principijelnost je kao trudnoća: ne može se biti malo trudan, ni malo principijelan. Tako je barem u teoriji. U praksi i u Hrvatskoj, međutim, nije. Ako se, dakle, princip po kojem je Nebojša Glogovac nepoželjan u Dubrovniku primijeni do kraja, pa se Igre zatvore za sve, ali sve kojima su fakti o Drugom svjetskom ratu tek partizanska propaganda, e onda će i lista persona non grata imati daleko više imena od jednoga. I bit će to šaroliko, multietničko društvo sastavljeno i do onih kojima su ustaše bili kao Nebojši četnici, a Pavelić obrijani Čiča ili žrtva povijesnih okolnosti i komunističke propagande, inače jedan naočiti pravnik, koji je, istina malo nespretno, vodio državu koja je bila "izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda", kako je, uzgred rečeno, o NDH govorio Tuđman.

Ono što sada ne znamo jest hoće li Glogovac zbog verbalnog delikta – inače tekovine suvremene civilizacije, samo pod drugim imenom, lijepog običaja zbog kojeg se, recimo, u Njemačkoj za negiranje Holokausta ide u zatvor – doći na Dubrovačke ljetnje igre. No, ono što se zna i što je izvjesno jest da isti princip neće vrijediti za hrvatsko glumište, onaj njegov dio o kojem, uzgred, postoji i kazališna predstava Olivera Frljića i kojem pripadaju "umjetnici" što su se i bez ulaska u lik, skrivajući se pod maskom boraca protiv totalitarizma, ali samo onoga do 1991., identificirali s Dražinim saveznicima u Drugom svjetskom ratu, ubojicama koji su antifašiste i borce za slobodu gledali preko puščane cijevi ili iza žice koncentracijskog logora.