Skoči na glavni sadržaj

Pogled iz Beograda: Jasenovac i dalje radi, ispada da nikad nije ni ugašen

pogled-iz-beograda-jasenovac-i-dalje-radi-ispada-da-nikad-nije-ni-ugasen-5724-7138.jpg pogled-iz-beograda-jasenovac-i-dalje-radi-ispada-da-nikad-nije-ni-ugasen-5724-7139.jpg pogled-iz-beograda-jasenovac-i-dalje-radi-ispada-da-nikad-nije-ni-ugasen-5724-7140.jpg pogled-iz-beograda-jasenovac-i-dalje-radi-ispada-da-nikad-nije-ni-ugasen-5724-7141.jpg pogled-iz-beograda-jasenovac-i-dalje-radi-ispada-da-nikad-nije-ni-ugasen-5724-7142.jpg pogled-iz-beograda-jasenovac-i-dalje-radi-ispada-da-nikad-nije-ni-ugasen-5724-7143.jpg pogled-iz-beograda-jasenovac-i-dalje-radi-ispada-da-nikad-nije-ni-ugasen-5724-7144.jpg pogled-iz-beograda-jasenovac-i-dalje-radi-ispada-da-nikad-nije-ni-ugasen-5724-7145.jpg pogled-iz-beograda-jasenovac-i-dalje-radi-ispada-da-nikad-nije-ni-ugasen-5724-7146.jpg

Žice, krv, nož, tamnice, vješanje, davljenje, silovanje i klanje djece, starih, žena, samo su dio jezivo nacrtanih razglednica iz jasenovačkih noćnih mora sa zlosretne izložbe dječjih crteža u Donjoj Gradini koja može samo indoktrinarati djecu širom Republike Srpske
Foto: Nikola Krstić


Foto: Nikola Krstić


Foto: Nikola Krstić


Foto: Nikola Krstić


Foto: Nikola Krstić


Foto: Nikola Krstić


Foto: Nikola Krstić

Najbolji rad na natječaju učenika iz osnovnih škola na temu Jasenovac izložen u Donjoj Gradini u Republici Srpskoj
Foto: Nikola Krstić


Foto: Nikola Krstić

„Najbolji period je bio dok je Hrvatska ulazila u Evropsku uniju. Tada je sve moglo i tada nisu ništa smeli da rade kao sada. Dok je danas EU nemoćna pred udarcima neoustaštva“, rekao je poznanik iz Zagreba. „To čeka i Srbiju, videćeš, samo da uđete u zajednicu. Ima da radite šta hoćete, jer više nećete imati cilj“.

Kroz sunovrat raspada, bivše nam SFRJ – kroz deceniju inficiranosti nabujalog nacionalizma i kroz buru najgoreg poprišta još od Drugog svetskog rata na evropskom tlu – brojke žrtava su bila najslađa tema za prepucavanje ovdašnjih politikanata u post-tuđmansko-miloševićevskom periodu.

Pošto živim u Beogradu, znam da već decenijama u glavama srbijanskih generacija, kada se ubrizga reč „Jasenovac“,  to područje nekadašnjeg inferna na Balkanu, kreće da se peni, puši, beče oči, preti kažiprstom, lupa o sto, da čovek pomisli, bože dragi, da su ovi u stanju da golim rukama krenu prema današnjoj Hrvatskoj. To se, manje-više, i desilo te 1991. godine, kada je to Dnevnik na RTB to uspešno radio.

Elem, gledajući Aleksandra Vučića – premijera Srbije, sada već budućeg predsednika te Republike – kako u Donjoj Gradini, prošle godine, tapka o mikrofonski pult, maše rukom i crveni pred opštenarodnom gungulom koja je došla da oda „počast“ otvaranju (!) koncetracionog logora, odnosno u tom slučaju Donje Gradine, koja se danas nalazi na teritoriji Republike Srpske, šesto čulo me je štrecalo kako se opet oseća ratnohuškački trulež u državi Danskoj. Njegove gromoglasne reči koje su podsećale na one zapaljive iz devedesetih godina, o tome da „Srbin više neće u jamu“, odzvanjale su Srbijom i Srpskom prethodne godine.

Na malim ekranima, tih dana se vrtela ona bela tabla na kojoj volšebno crnomastilja brojka od, okruglo i ravno, ukupno 700.000 mrtvih, što ubijenih, što nestalih, što preminulih. Onda se ta brojka školski, i dalje ravno i okruglo, razdeljuje na 500.000 mrtvih Srba, pa 40.000 Roma, pa 33.000 Jevreja, pa 20.000 đece, ili djece, iliti dece, a onda 127.000 antifašista, što daje tu neku okruglu brojčetinu, nešto manju od milion. Ali, da ne budem ciničan, ono što one skrivaju, dok se pritajeno nagomilavaju u godinama što stižu, je mnogo dublje zlo, toliko sluzavo, ljigavo i lepljivo, da mu se jedva i može normalno prići, a da se osoba slučajno ne ozledi, ne otruje ili zauvek u toj gubi ne izgubi.



Highway to Hell



U putešestviju u Hrvatskoj, u projektu u kojem sam učestvovao, bilo je uključeno i posećivanje Jasenovcu i Donjoj Gradini. Ukratko za neupućene: sve je to nekada bio veliki koncetracioni logor Jasenovac, koji je, nažalost - kada tako moram da kažem - delovao od 1941. do 1945. Donja Gradina je bila samo jedan od tih delova kompleksa, pa sada dio ostataka iscepkanog logora pripada Republici Hrvatskoj, dok drugi Republici Srpskoj.

Prvi put u životu, za ovih 23 godine, kročio sam na tlo o kojem sam toliko puta slušao, preslušavao, gledao dokumentarce, slušao vesti, razne zapaljive retorike o tome, pa čak i sam istraživao, kao, o tom okultnom mjestu na kojem je običan čovek bio demonizovani neprijatelj Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Od malena je srbijanskoj mladeži usađivano u glavu, na sve moguće zaobilazne načine, kako današnja Hrvatska ima ustaško nasleđe; kako se tamo ništa nije promenilo; kako Hrvati i dalje ubijaju srpsku nejač i kako „mi“ tamo nemamo šta da tražimo.

Ispred memorijalnog centra Jasenovac, sačekao nas je jedan od kustosa koji nas je kroz sat vremena sproveo, uzduž i popreko, zelenom poljanom, gde se nekada nalazila ta đavolska tamnica.

Već odavno odgurnut od nacionalističkih manipulacija – kojih sam, priznajem, veliki dio bio – pokušavao sam da procenim da li je naš vodič još jedan pokušaj u ovom izopačenom talasu povijesne revizije.

„Da li je stanovništvo na području NDH znalo šta se dešava u ovim logorima?“, ispipavao sam ga između redova.

„Ma kako nije znalo, samo nitko ništa nije smeo da uradi. Samo reč protiv, i oni bi bili doterani ovde. Primera radi, ustaše uzmu i zalete se u jedno obližnje selo i pobiju par stotina ljudi. Tako da, sve se znalo, samo se ćutalo“, rekao je.

Na pitanje koliko je zvanično mrtvih utvrđeno na području kampa, odgovorio je da brojka dostiže do nekih 84.000. Na samom sajtu memorijalnog centra Jasenovac, može se naći broj od 83.145, koji je poslednji put ažuriran u ožujku 2013. godine.

„Ne verujem da će ikada taj broj žrtava biti konačan, jer su već mnogi pomrli, neki, što su još živi, su bili tada mali i skoro da se uopšte ne sećaju, ali smatramo da je oko 100.000, ali ne bih želeo da se igram sa takvim ciframa“, istakao je kustos.

U nastavku obilaska, na jedvite jade, iscrpno je pokušavao da odgovori mlađanim studentima oko sebe zašto se već drugu godinu Jasenovac obilježava u tri kolone, zašto imamo čudovišne revizije, relativizacije i revitalizacije NDH i da li postoje još neki povjesničari koji će stati na put toj šizofrenoj stihiji ustaštva.

„Godišnje nas poseti možda oko 12.000 posetilaca, možda ni toliko, a što se tiče škola, bilo je prošle, mislim, 12 razreda. I to je to. Na nivou čitave Hrvatske“, podsetio se.

Na njegovom licu videlo se da čovek više ne zna šta da kaže. Verovatno bi zavapio da može.

Dok smo razgovarali, uz reč po reč, rekao mi je: „Ovom ludilu bi se trebalo stati na kraj. Jednom ćemo doista morat da povučemo crtu preko koje ne smemo preći. Cela ta revizionistička ekipa, uključujući onog što je snimio 'Jasenovac – Istina', i bivšeg ministra kulture, i ostale, ako bude nastavila ovako, moraćemo da im kažemo: 'U redu, vi tvrdite da nije bilo žrtava. Onda ćemo mi da stavimo onu cifru od 700.000, pošto 84.000 očigledno vam nije dovoljno', pa ćemo da vidimo šta će da urade, jer sve što čine je da pronađu naše greške, a do sada oni nijedan argument i dokaz nisu izneli“, kaže, pa nastavi, „Znaš kako je neko rekao: 'Došli su po komuniste, ja nisam bio komunista. Došli su po socijaldemokrate, ja nisam bio socijaldemokrata. Došli su po Židove, ja nisam bio Židov. A onda su došli po mene.

Čitavim je putem pokušavao da na jedan racionalan način, koliko god on mogao biti, objasni kako je ovaj logor funkcionirao.

„Ovde je 5000 ustaša primalo plaću. I svi oni su bežali, kada je bilo vreme da se trči. Mislite li da je neko od njih pohvatan? Sva ona sirotinja i običan narod koji su terali pored sebe, kao živi zid, je stradao gore kod Blajburga, na koji se oni toliko zdušno pozivaju. Svi su se oni razbežali po belom svetu, a sada pokušavaju da nam, što bi Tuđman to nazvao, 'pomešaju kosti'. E, pa ne može! Nije ista žrtva iz Jasenovca i Blajburga, i nikada neće ni biti“, vidno iznerviran je završio svoj monolog.

U obilasku memorijalnog muzeja, u knjizi utisaka se mogu uočiti različita mišljenja.

„Ovo je sramota kako je prikazan najveći logor smrti. Nedovoljno prikaza šta se ovde zaista dešavalo“, pisalo je, dok je već drugi komentar bio: „Prestanite blatiti Hrvatsku i njen narod ovakvim odvratnim neistinama i lažima. Ne postoje dokazi za bilo šta od toga što se ovdje tvrdi“.

Bilo je vreme za Donju Gradinu.  



Nightmare in Republika Srpska Street

 

Da sam samo desetak godina mlađi, da sam stoprocentno luđi, da sam odsečen od čitavog planetarijuma i da dolazim iz pičke lepe materine, gde se još uvodi voda i struja, pa i da kažem da je ono što je u Donjoj Gradini izloženo normalno, ali doista ne mogu.

Trudio sam se da skužim one slike koje sam na beličastim zidovima vidio.

Iskreno sam želeo da shvatim koji gebelsovski um moraš bit', da bi maloletno dete terao i gonio da crta bilo šta odurno na temu „Jasenovac“.

Zamišljam kako profesorica likovnog ulazi u razred gde kaže da je današnja tema „Jasenovac“ i da će najbolji radovi biti poslati na konkurs.

A onda dečica sva ishitrena trče ka svojim roditeljima, koji to očekuju sa spremnom kreativnošću, da prionu na iscrtvanje apstraktnih, nadrealnih, baroknih i svih drugih mogućih pravaca o zamislima kako izgleda hell on earth.

O čemu se radi? Nakon kraće vožnje, prelaska bošnjačko-srpsko-hrvatske granice, na krivini levo zaputili smo se ka prekosavskom delu, gde su ustaše vodile zatočenike u šumu, ubijale, klale, davile, iživljavale se i na kraju zakopavale. I tu nas, dabome, sačekuje još jedan kustos koji nam se obraća, kratko predstavlja gde se nalazimo i šta se tu, u stvari, izdešavalo.

Nakon kraće govorancije, upadamo u jednu omanju kućicu, koja bi trebalo da bude nešto kao muzejčić, s obzirom da su unutra izložene slike po zidovima, a na sredini te prostorije su razni arhivski podaci i informacije o zločinačkoj državi i njenom logoru, ubrzo smo se razmileli istraživajući još jedan deo inferna.

Žice, krv, nož, tamnice, bešenje, davljenje, silovanje i klanje dece, starih, žena, samo su nešto od izuzetno i fascinantno jezivo nacrtanih razglednica iz jasenovačkih noćnih mora.

Naš, drugi po redu, kustos je sve vreme ćutao, dok smo mi brzopleto razgledali. Na stolu, odmah pored vrata gde smo ušli, nalazila se knjižurina utisaka. Prelistavao sam stranice, i nigde nisam vidio nijedan komentar, pokudu, pohvalu, kritiku, kao što je bilo u prekorečnom delu, već samo pobrojena imena kojekakve dece pored kojih su bila upisani razredi škole. Iskra šestog čula opet je tumarala hodnicima svesti.

Istog trena, vratio sam pogled na slike koje su visile na zidu, i ustremio oči prema jedva vidljivim papirićima na kojima su se nalazila imena autora. A odmah pored njih, pisalo je koji je stvaralac razred i u koju osnovnu školu ide.

„Čekajte, ovo su deca iz osnovne škole?“, upitao sam.

„Da, to su osnovci“, odgovorio je.

„Je l’ ovo neki konkurs bio?“, zblanuto sam nastavljao.

„Pa da, to svake godine ima“, odgovori on.

„Ima li možda neki najbolji rad?“, bledoironično sam pitao.

„Da, da, baš taj ispred koga stojite“, pokaza prstom.

Zaleđen od ništavila koje se ukazalo pred mojim očima, samo sam koračao pored mnoštva tih slika, ne gledajući u njih, već u imena i prezimena te dece koja su na svojim časovima likovnog, ili kod kuće, sa roditeljima iznad glave koji su im sigurno pomagali u slikovitom pravljenju konstrukcije kako su im babe, đedovi i ostala rodbina stradala od ustaškog noža.

„Ali, postoji li neki viši cilj svemu ovome?“, upitao sam.

„Postoji – kultura sećanja“, zacementirao me je.

Izlaskom iz te „fabrike sećanja“, uputili smo se ka šumi u kojoj su se sva ta zlodela odigravala. Na putu ka tamo, prozborio sam par reči sa ženom iz francuske ambasade u Hrvatskoj, koja je bila sve vreme sa nama.

„Da nije ono malo previše?“, reče mi na engleskom.

„Ne znam šta da vam kažem“, tužno se osmehnuh.

Ispred nas, usred te šumetine, ukazale su se one bele table, sa televizije, sa onim još crnjim brojevima. Svi toliko veliki, toliko okrugli i toliko puni svega i svačega. Posedali smo u krug oko našeg kustosa koji je počinjao svoj ustaljeni govor za svakoga koji dođe.

„A ko su ovih 128.000 antifašista?“, prekinuo sam ga.

„Pa to su druge etničke manjine“

„Hrvati?“

„Pa nisu samo Hrvati, tu su i Slovenci, Makedonci, Crnogorci, ali niko od njih nije nastradao kao što su Srbi“

„Znači, većinski su Hrvati?“, uporan sam bio:

„Hm, nisu samo oni, ima tu i Makedonaca, i Slovenaca...“, ponavljao je kao pokvarena ploča.

Posle kraće pričice o „koljačkom poduhvatu“ kustos je prvo odgovorio da postoji spisak za svih 700.000 pobijenih, ali, onda, samo što, maltene, nije rekao „da ostane među nama“, kada smo ga malčice više pritisli, da ta brojka, koja se nalazi na tabli, uopće nije točna.

„U Beogradu postoji zvaničan podatak od oko 84.000 ubijenih, verovatno ta brojka prelazi 100.000, ali to ne smem da tvrdim“, bojažljivo je šapnuo svima.

„A što onda stoji ova tabla?“, upita već neko, na šta je on samo slegnuo ramenima i očajnički zavrteo glavom.

„Ne znam šta da vam kažem“, kiselkasto se nasmejao.



Back in Black



Čim sam se vraćao nazad za Zagreb, u glavi mi je tumarala sijaličica sumnje u taj pakao koji sam tamo osetio.

Sa hrvatske strane, muzej je bio iscrpno praznjikav, stidljiv i zavijen u beličasto-diplomatske rukavice. Činjenica je da je to stalna izložba još od 2006. godine, ali ono što se nije dalo primetiti, to je kako uopšte taj zločinac izgleda. Takvom mestu je potreban direktan okvir zla, ili će se ono, kao što se uveliko radi, raspršiti i preći u drugačije oblike. Pa tako danas Hrvatska, kao i Srbija, imaju umivene zločince, krvnike i dželate, samo da bi jedna drugoj u tome svemu terala neki inat, dok žrtva na kraju najviše ispašta.

Pak, srpski dio „Donja Gradina“ niti upozorava, niti nameće, niti uočava, niti uokvirava, već na jedan strastveno mazohistički način upražnjava zlo koje se tu, nažalost, zadesilo. Zlosretna izložba koja visi na zidovima one skomne kućice neće proizvesti nikakvu normalnu kulturu sećanja. Naprotiv, ona je jedna sistematizovana indoktrinacija dece širom Republike Srpske koja neće videti jasnu razliku između NDH i današnje Hrvatske. A ono što tu najviše štrči je primitivni sistem osvetničkog karaktera.

Međutim, toj izložbi je prethodio čitav niz odluka. Bukvalno napisano: prvo je to bila ideja, pa prihvatanje ideje od strane državnih insititucija, pa nalaženje sredstava za tako nešto, pa raspisivanje konkursa, pa datum do kada bi trebalo rad predati, pa gomila dece koja sve stvara, pa oformljivanje komisije, pa komisijsko razmatranje, pa uzimanje najboljih radova, pa otvaranje te izložbe, pa organizovane ekskurzije te izložbe, pa...Čitava jedna grana do poslednjeg konca usavršena.

U krajnjem slučaju, šta očekivati od ljudi koji umesto da obeležavaju oslobođenje, oni obeležavaju otvaranje Jasenovca?

I upravo je to ono čemu „izložba sećanja“ služi. Da stvori mržnju i da zanavek baci anatemu u očima svoje dece na čitav jedan narod, koji, uzgred, živi u susednoj državi. Tu je i problem od onih navodnih 128.000 antifašista, jer – ako je to točna brojka, u to ne ulazim, ima valjda tko je nadležan – su to većinski Hrvati i Muslimani, a to, bože moj, nije politički korektno da se kaže.

Kakvi crni Slovenci i Makedonci?

I baš zato, nažalost, Jasenovac i dalje radi. Jer se konstantno „kolju“ novi ljudi, a stvaraju novi monstrumi.

Sa jedne strane Save to vražija crna rupa budi ustaške aveti i akrepe, dok sa druge, stvara krvoločne osvetnike. Ispade da on nikada nije ni bio ugašen.