Srbi na čekanju

Malo je onih koji su se suprotstavili Jurju Arasu kada je potkraj prošle godine na rodnoj kući Vladana Desnice u Zadru postavio plastičnu spomen-ploču u čast velikom književniku.

Inicijativa kazališnog redatelja pozitivno je odjeknula u javnosti jer je najveći zadarski pisac 20. stoljeća, složit će se gotovo svi stanovnici toga grada, književnim opusom to zaslužio, pa kad ga već gradska vlast ignorira, grešku je ispravio kazalištarac. I ne samo da ga ignorira, nego je HDZ-ov gradonačelnik Božidar Kalmeta zatražio da se ploča ukloni jer da njezino postavljanje nije bilo u skladu s Odlukom o postavljanju i uklanjanju spomenika, spomen-ploča, skulptura i drugih spomen-obilježja.

"Ploča je postavljena prije nekoliko mjeseci i bili smo dovoljno tolerantni, ali nije postavljena sukladno gradskoj Odluci", kazala je glasnogovornica Grada Marina Pajkin za Zadarski.hr, pa onda još izjavila da ne zna imaju li ostale ploče na fasadi zgrade odgovarajuće dozvole. 

Gradska vlast nije dala nikakve naznake da će na rodnoj kući Vladana Desnice opet osvanuti nova, legalno postavljena spomen-ploča. Ili da će na bilo koji način odati priznanje tom zadarskom piscu.

Istodobno u Zadru i dalje stoji ploča u čast Rajku Lozi, imotskom branitelju i "ustaškom sinu" kojem, kako je uklesano u nju, sve nedaće nisu prekinule san – Nezavisnu Državu Hrvatsku. Prije sedam godina tadašnji je gradonačelnik Zvonimir Vrančić odlučio da spomen-ploča koja veliča ustaštvo ostane u gradu jer bi njezino uklanjanje povrijedilo osjećaje obitelji koja ju je postavila.

Mrkli mrak

Rajka Rađenović, predsjednica Vijeća srpske nacionalne manjine Zadarske županije, smatra da odluku Grada o skidanju spomen-ploče Vladanu Desnici, ako njezino postavljanje nije bilo u skladu sa zakonom, treba poštivati.

"Ali se pitam, kao i svaki razuman građanin, da li je do ovog nesporazuma trebalo doći da je Grad Zadar službenu ploču u čast velikom zadarskom i hrvatskom književniku postavio puno ranije. Vladan Desnica na ponos čitave naše zajednice to sigurno zaslužuje", kaže Rađenović, koja nam je skrenula pozornost na samo neke od problema koji tište srpsku manjinu u Zadarskoj županiji.

Dovoljno je prošetati se selima u zadarskom zaleđu koja su naseljena srpskom populacijom kako bismo shvatili da odnos lokalnih vlasti prema povratnicima na simboličkoj razini šalje istu poruku kao i skidanje spomen-ploče zadarskom književniku srpske nacionalnosti – možda ste živjeli i živite ovdje, ali nikad vas u potpunosti nećemo prihvatiti, niti ćete u potpunosti biti jednaki kao mi.

Uzmite, na primjer, Buković, selo svega dva, tri kilometra udaljeno od Benkovca. Iz tog mjesta valja otići prije nego što padne noć. Kad cjelodnevna tišina koja tamo caruje krene odrađivati treću smjenu, u naselju zavlada mrkli mrak. Neuglednu cestu osvjetljava samo pokoje upaljeno svjetlo koje dopire iz jedne od rijetkih kuća.

I stoje tako u mraku, te kuće i cesta, jer javna rasvjeta, u tom dijelu sela u kojem živi srpska populacija, ne postoji. Buković je cestom podijeljen na dva dijela, onaj novi u kojem žive Hrvati, povratnici iz BiH, te onaj u kojem živi srpska manjina. Javne rasvjete ima dokle žive Hrvati, odnosno do dvije kuće na početku srpskog dijela naselja. I tu staje.

Tijekom dana selo je sablasno mirno. U blizini ceste miješaju se razrušene kuće, u koje se nitko ne planira vratiti, s onim novima. Obnovljene, ali izgledom svjetlosnim godinama udaljene od onih u "hrvatskom" dijelu sela.

Tko čeka - dočeka

U mjestu žive uglavnom stariji ljudi koji su tu živjeli i prije rata. Za obnovu kuća i povrat imovine dugo su čekali. Neki više od 19 godina.  

Među takvima je obitelj Anje Kožul, 24-godišnje Benkovčanke koja je većinu života provela u Srbiji. Njezin je djed još 1974. godine za svoju peteročlanu obitelj dobio stan od 90 četvornih metara, a imali su i staru kuću u Bukoviću. Kada se sa ženom 1997. godine vratio u svoj kraj, u stanu je zatekao sadašnjega benkovačkoga gradonačelnika Branka Kutiju, kojem je Zakon o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju iz 1995. godine omogućio useljavanje.   

Kuća u Bukoviću ostala je cijela, sve dok je, onog dana kada su djed i baka otišli na vikend u Split, nisu minirali. Počinitelje nikad nisu pronašli, što je logično, jer ih nikad nisu ni tražili.

Borba za oduzetu imovinu trajala je, eto, 19 godina i tek su prije nekoliko mjeseci dobili rješenje za stan. Sve to vrijeme, kada bi došla s obitelji, Anja Kožul bi spavala kod tetka, koji se nekako uspio izboriti za stambeno rješenje.

"Dolazimo ljeti i obično kemijamo kako ćemo i gdje ‘ko spavati, poredamo se ‘ko srdele, što nam je bilo jako zabavno dok smo bili mlađi. Baba i djed su izgradili jednu prostoriju u Bukoviću kako bi im bilo malo lakše, s tim što su tek prije nekoliko mjeseci ugradili funkcionalnu špinu. Prije se po vodu za piće išlo na vrelo u podnožju sela, a voda za ostale stvari uzimala se iz gusterne. Pa smo tako nedavno, slaveći špinu, dobili i rješenje za stan. Kako kažu, jedno dobro ne dolazi samo, kao ni zlo uostalom", priča Anja Kožul čija je obitelj, nakon nekoliko odbijenih zahtjeva, dobila rješenje za stan u zgradi u Benkovcu koja se tek treba izgraditi u okviru Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja.

Zgrada bez svrhe

Vraćanje oduzete imovine i stambeno zbrinjavanje Srba povratnika teklo je sporo, često i nespretno. One koji su prije živjeli u gradovima, a kojima su tijekom i neposredno nakon rata oduzeti stanovi, država je stambeno zbrinula tako što ih je smjestila u sela s kojima nemaju previše veze.

"Na primjer, u Smilčiću je napravljena zgrada za ljude koji su imali stanove u Benkovcu. Isto tako, onima koji su imali stanove u Zadru, Gospiću i Gračacu ponudili su stanove u Srbu, naselju koje je više od 100 kilometara udaljeno od mjesta gdje su prije živjeli i gdje su uvjeti za život jako loši. Međutim, iako su dobili stanove, problema ne manjka jer kako će, recimo, plaćati stanarinu, struju, vodu, kada za njih nema posla?", priča Rajka Rađenović, pa nastavlja: "Unatoč tome što se govori da nije bitno koje je tko nacionalnosti te da su svi isti, ipak postoji nekakva barijera pri zapošljavanju pripadnika srpske manjine. Na primjer, u mom mjestu (Srbu), koje je uglavnom naseljeno srpskom populacijom, nema ni jednog policajca srpske nacionalnosti, nego svi putuju iz Zadra. Srbi se jako teško, skoro pa nikako zapošljavaju u državnim službama."

Nije teško uočiti - u infrastrukturu većinski srpskih sela slabo se ulaže, a tamošnje stanovništvo najčešće preživljava baveći se samo poljoprivredom. Dovoljno je samo pola sata lagane vožnje da od Bukovića, u smjeru Zadra, dođete do Kašića, Islama Grčkog i Islama Latinskog.

Dopuštenom brzinom moguće je voziti ondje gdje cesta to dopušta, a to je uglavnom kroz sela u kojima žive Hrvati. Vožnja kroz većinski srpska sela, zbog derutnih cesta, malo je veći izazov. Možda je najbolji primjer cesta koja vodi kroz Islam Grčki i Islam Latinski, o čemu je Forum već pisao. Ondje gdje počinje Islam Latinski, počinje i novi asfalt, a sve do "granice" puno je rupa jer cesta godinama nije obnavljana.

Isto tako, cestu koja prolazi kroz centar Kašića nije obnovila lokalna vlast, nego je to na svoju inicijativu i trošak učinio jedan poduzetnik iz Rijeke, koji je podrijetlom iz tog naselja. Iako postoji vodovodni sustav na koji je potrebno samo spojiti cijevi, pitke vode u tim selima nema.

Koji grafit?

Prije rata na tom je području živjelo više od tisuću i pol Srba, a sada ih je samo nekoliko stotina. Muku muče s pronalaskom posla, nedostatkom vode, kao i s prijevozom. Na primjer, nedavno je jedna obitelj iz Islama Grčkoga kontaktirala predstavnicu Rađenović zbog školskog autobusa za Zadar koji bi vozio samo do Islama Latinskog. Njihovo je dijete trebalo hodati dva kilometara do stanice jer vozači ne bi produžili da pokupe školarca iz susjednog sela.

Slično je i u Kuli Atlagić, selu između Benkovca i Karina Gornjeg. Postavljanje asfalta također su financirali sami mještani i baš kao i u Bukoviću, ni ovdje se nije lako oteti dojmu da je rat završio tek nedavno. Da nema nekoliko starijih stanovnika koji obrađuju zemlju, slučajan bi prolaznik pomislio da je Kula Atlagić selo duhova.  

"Iz Srbije sam se vratio prije pet godina, kada je tvornica u kojoj sam radio propala. Od države dobivam 300 kuna mjesečno. Da nemam ovo malo zemlje, ne znam kako bih preživio. Pusto je ovdje. Ima ljudi preko ljeta kada mladi dođu posjetiti svoje bake i djedove. A zašto bi se i vraćali? Da jedva preživljavaju, ovako kao i ja?", pita se Mile Stanić, kojeg smo zatekli u njegovu vrtu okruženom razrušenim kućama.

U slučaju kada diskriminatorno ponašanje vlasti nije dovoljno, tu su lokalni huligani koji i nasiljem znaju pokazati gdje je povratnicima mjesto. Ne tako davni događaj iz Karina Gornjeg to zorno oslikava - vlasniku srpske nacionalnosti Goranu D. nepoznati je počinitelj molotovljevim koktelima devastirao ugostiteljski lokal i time ugrozio život njegovoj obitelji.

"Ne znam što je moj sin ikome loše učinio. Kada sam se udala i došla živjeti ovdje, bilo je drugačije. Sjećam se kad smo pošumljavali ono područje", priča nam vlasnikova majka, dok prstom upire u drveća u Karinu Donjem, "sadili smo drveća, družili se, pjevali i nije bilo važno tko je tko".

Nekoliko desetaka metara od devastiranog lokala, na zidu napuštenog objekta piše "Za dom spremni", s kratkom i jasnom porukom – "Ubi čedu".

A ponekad nije ni potrebno da u mjestu žive Srbi kako bi veliki domoljubi govorom mržnje pokazali da oni nisu dobrodošli. Već godinama je u Škabrnji, većinski hrvatskom selu između Benkovca i Zadra, na jednoj od autobusnih stanica nacrtana svastika, a ispod nje piše "Gazi Srbe". Od načelnika Nediljka Bubnjara pokušali smo doznati koliki problem lokalnoj vlasti predstavlja čisti primjer govora mržnje s kojim se susreću i oni najmlađi dok čekaju autobus za školu.

"Koji grafit?", pita on nas.

"Onaj gdje žive Škare, na autobusnoj stanici. Stoji tamo, kako kažu, više od tri godine."

"Aha. Da. Imam to na umu. Što da vam kažem, planiramo to maknuti u neko skoro vrijeme...", obećao je HDZ-ov načelnik, koji je, eto, već tri godine na svojoj poziciji i čije obećanje zvuči onoliko daleko koliko je komplicirano nabaviti kantu Jupola i taj isti grafit ukloniti.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu