Addio Pola

addio-pola-6869.jpg

Ova država postoji isključivo kao infrastruktura za organiziranu krađu njene zemlje, u kojoj je Uljanik možda i zadnji slastan zalogaj, i svatko tko voli ovu zemlju mora se sramiti njene države
Ova država postoji isključivo kao infrastruktura za organiziranu krađu njene zemlje, u kojoj je Uljanik možda i zadnji slastan zalogaj, i svatko tko voli ovu zemlju mora se sramiti njene države
Foto: 
Regional Express

Smrt Uljanika bit će, jasno, smrt i ovog grada. Grada u kojem sam u sjeni Arene odrastao koliko i sred tisuća plavih terliša koji bi se, svakog radnog dana, u rane jutarnje, a onda opet popodnevne sate, razmiljeli po cijelom gradu, da nahrane još puno više tisuća usta. Svi će oni svoj kruh potražiti morati drugdje. Možda i u "istom" gradu, ali onda u jedinoj djelatnosti koju ova kolonizirana parodija države još priznaje: modernom turizmu, toj najsramotnijoj od svih sramotnih rabota

Pred ne toliko mnogo godina smijali smo se Francijevoj točki u kojoj je projicirao budućnost pulske luke kao totalne turističke marine, a u toj projekciji i samog sebe vidio kao usputnu žrtvu kakvog pohotnog jahtaša koji ga usnimi i kratko procijedi: "A sad bih naguzio onog s repom." Naravno, reponja mu bude odmah poslužen. I zato što smo mu se tada smijali, sada nam se to događa. Ono, međutim, čime nas prvi vitez dične Lige za boj protiv turizma ni tad ni nikad prije ili poslije nije "zabavio" jest antiutopijska vizija grada bez njegovog brodogradilišta. Pretpostavljam da je to i za njegovu fantaziju bilo prefantastično. Ali afera između propadanja brodogradnje i takozvanog procvata takozvanog turizma vrlo je intimna, i upravo ljubavna.

Nisam ekonomist, nisam istraživački novinar i ovo nije članak takve vrste. Ja samo pjevam pjesme, pričam priče, pa onda o umjetnosti riječi još i pišem pametne znanstvene članke, a kao profesor pokušavam probuditi ljubav prema toj umjetnosti u studentima kojima, sred ovog vremena, ona znači sve manje. Ali sve me to našim brodograditeljima čini samo bližim od novinara i ekonomista: u današnjem svijetu mi smo podjednako beskorisni. Povezuje me i to što, premda nikad nisam radio u Uljaniku, svi ostali iz moje obitelji jesu. Povezuje me i to što sam Puljanin, uz to još i Poležan, i što volim grad u kojem sam rođen, odrastao i u kojem ne prestajem živjeti, pričati, pjevati. Povezuje me, konačno, što sam i ja čovjek, kojeg duboko pogađa ovo što se događa tisućama meni bliskih, ma koliko nepoznatih ljudi.

Tim ljudima neće pomoći gradska vlast: ona voli vlast, ne grad. Tim ljudima neće pomoći nekakav poduzetnik koji u utopljenikovu ruku polaže srebrne škude samo da bi se pred kamerama on od utapanja ogradio, samo da bi utopljenik od tih škuda dodatno otežao, da ga istovremeno lakše potopi nogom. Neće im pomoći ni nekakva vlada kojoj je, čak i da nije marionetska, do svakodnevnog kruha njenih građana stalo koliko do toga što će žitna snijet jesti na pokošenom polju (osim ako ti građani ne rade za jatački Agrokor), i koja, još i puno važnije, od samog početka ovog državoida orkestrira propadanje svih velikih tvrtki. A pogotovo im neće pomoći briselski činovnici, koji samo uredno provode svoj nezaustavljiv plan, upravo suprotan ideji bilo kakve pomoći. Za to čovjek ne mora biti ekonomist ili istraživački novinar. Naravno, neće vam, Uljanikovci, pomoći ni ovaj članak. Ma koliko solidaran i iskren, ma koliko nekom možda i ublažio bol na duši, on je ipak samo labuđi pjev pjesnika jednog grada koji nestaje.

Jer smrt Uljanika bit će, jasno, smrt i ovog grada. Grada u kojem sam u sjeni Arene odrastao koliko i sred tisuća plavih terliša koji bi se, svakog radnog dana, u rane jutarnje, a onda opet popodnevne sate, razmiljeli po cijelom gradu, da nahrane još puno više tisuća usta. Svi će oni svoj kruh potražiti morati drugdje. Možda i u "istom" gradu, ali onda u jedinoj djelatnosti koju ova kolonizirana parodija države još priznaje: modernom turizmu, toj najsramotnijoj od svih sramotnih rabota, koja neviđeno ponižava kako uslugodavca tako uslugoprimca, a na ovim prostorima novopečene grabeži uslugodavca još pretvara i u moralnu nakazu koncentriranu u jednu jedinu osobinu: pohlepu.

Da se razumijemo, gradova općenito više nema, a njihovi ostaci nalikuju kao jaje jajetu. Ostale su samo gomile parkirane i pokretne limarije, znakovi, upozorenja i kontejneri, a što nije trgovački megacentar, to su nužne međumegareklame i međuputokazi koji vode od jednog megacentra do drugog, ili pak kuće koje izgledaju kao krematoriji.

Ali u ovoj zemlji, ovom gradu, još je gore. Ovdje se ultramoderne stambene zgrade mogu podizati unutar same stare jezgre, čija se stara pročelja, pak, odranjaju naočigled građana. Ne smeta čak ni što se odranjaju naočigled turista. Ovdje se ski lift može instalirati među kupače i školjke periske. Ovdje se zadnju preživjelu tradicionalnu ošteriju u gradu može opominjati jer nema high profile turistički look, a ne hvaliti je zbog autentičnosti. Ovdje se može sustavno, korak po korak, raditi na smrti prve i zadnje gradske industrije, brodogradilišta koje postoji preko jednog i pol stoljeća, koje je ovaj grad i učinilo gradom kakav znamo i koje je otad preživjelo svaki režim, i lijevi i desni, da bi ga suvišnim – da, baš kao i poeziju i priče – učinio tek postliberalni kapitalizam, ta najvulgarnija, najprimitivnija, najbljutavija "ideologija" svih vremena, čija je jedina "ideja", novac, toliko banalna da sama po sebi i nije nikakva vrijednost. Ovdje se čitav opseg gradske luke, zbog njenih osobina znalački izabrane za glavnu ratnu luku jednog tad još moćnog carstva, uz samo nekoliko nevidljivih stisaka ruku može skroz prepustiti jednom jedinom čovjeku, za osobne, ne zajedničke interese, a da se od preostalih građana onda očekuje da na tome još i zahvaljuju jer, eto, sad će ih moći guziti još puno više adrenaliziranih aveti koje se iz dosade i obijesti potucaju meridijanima i paralelama ovog vrlog novog svijeta.

Uljanik je simbol Pule koliko i Arena, samo što je on i njena ljudska duša. Antičke bi Pule bilo i bez Arene, i po svoj prilici funkcionirala bi bila manje-više isto. Ali ono što je Pulu od nevažnog ribarskog naselja u odnosu na koje je Vodnjan bio pravo urbano središte učinilo modernim gradom bili su isključivo Uljanik i ratna luka. U Pulu su se tada slili građani iz svih zemalja Carstva, da zarađuju kruh svoj svagdašnji, ali i da počnu oblikovati onaj kozmopolitski duh koji je Puli pridao nezamjenjivu draž i širinu. To su one zemlje jedne nazadne države u koje će sad krenuti Uljanikovci, građani jedne napredne države, i opet u potrazi za uvijek istim kruhom, ali u svijetu u kojem je kozmopolitizam postao prokletstvo, a ne blagoslov. Mnogi će sigurno za sobom povući i svoju obitelj. Ostali će ostati, da dovrše posao, dok na svakoj svakcatoj kući konačno uz kućni broj ne osvane i plava tablica s dvije, tri, četiri žute zvjezdice. Apartmansko naselje Pula živjet će tada i sâmo onih četiri-pet mjeseci jagme, krkljanca i arlauka koliko traje imitacija života poznata kao turistička sezona. Isto toliko radit će u godini i bolnica koja se otvara već trideset godina, a u kojoj će sad liječiti isključivo veterinari. Naši liječnici bit će već svi u "naprednom" inozemstvu, a bivši grad moći će se među svojim kuriozitetima podičiti i medicinskim fakultetom, koji će obučavati buduće liječnike, sve da bi nakon sedam-osam godina mogli iseliti i oni, kako se ono isto inozemstvo ne bi moralo izlagati troškovima vlastite obuke.

Ne vidim tko bi mogao spasiti Uljanik. A ne može nitko jer to nitko ne želi. Prva i zadnja odluka donosi se u Bruxellesu, ne u Zagrebu ili Puli, i moramo biti spremni na to da će se u budućnosti sve više odluka donositi na sve užem mjestu, da će je donositi sve manje ljudi, sve nepoznatijih i bezimenijih. Europska unija samo je prijelazni oblik fašistoidnog ustroja i uredbi prije potpune centralizacije i totalizacije moći u usporedbi s kojom će povijesni fašizam izgledati prostački primitivan, sirovo direktan i nespretno iskren. Nevažan ostatak manevarskog prostora može se onda prepustiti Zagrebu, radi privida suvereniteta, čija vlada onda može zasjedati i donositi odluke, radi privida odlučivanja. Ali sve već jest odlučeno. Ova država postoji isključivo kao infrastruktura za organiziranu krađu njene zemlje, u kojoj je Uljanik možda i zadnji slastan zalogaj, i svatko tko voli ovu zemlju mora se sramiti njene države. To je još jedino zakonito domoljublje. Na začelju će pak ostati vječni gradonačelnik – u budućnosti vjerojatno tek načelnik općine – koji će se u svom apartmanskom naselju i dalje veseliti i radovati, ali sad ne više zbog novih uspjeha trikotaže Arene ili brodogradilišta, nego zbog više noćenja no u istom periodu prethodne godine. Njemu je ionako svejedno što ga veseli.

Prozor moje kuhinje gleda na Uljanik. U ljetne dane vječno otvorenih prozora nerijetko bih zamahnuo šakom prema njegovim sirenama, rezanjima, bušenjima, zveketima, kloparanjima, svrdlanjima i protisnuo poneku riječ koju ovdje radije ne bih reproducirao. A onda sam jednog jutra ustao u tišinu. Ne bi bilo puno sretnijih ljudi od mene, da nisam znao što je stvara. Sve od tog prvog štrajkaškog jutra s knedlom u grlu stajem pred tišinu nezdravu, koja moj stan, umjesto da ga prozračuje, kuži. To je tišina groblja. Kad se spusti večer, zagledam se u njegove dizalice, te dinosaure mog djetinjstva, koje će, vjerujem, tu i ostati: svijetleća atrakcija, taman da turistima upotpuni inače nesnosnu šetnju rivom od Arene do kapelice Marije Formoze. Mi, građani drugog reda u vlastitome gradu, prepoznavat ćemo ih međutim kao nadgrobne spomenike.

Novinama iz te bliske budućnosti sve će manje toga smetati da još puno više prostora posvete stvarnim vijestima dana kao što su nove golišave fotografije pevaljke jedne nacije na izdisaju i fizičkom. A što se moje Pule tiče... Svojedobno me se nemalo dojmilo što ime moga grada znači na rumunjskom muški spolni organ. Himnička pjesma Daniela Načinovića i Francija Winnetoua, iz naslova ovog teksta, nastavlja se pak u refrenu imenom Cosulich Patrizia. Bila je ona jedna od prostitutki neke već davne, sretnije Pule.

I sad mi se sve razjašnjava. Prostitutki u Puli budućnosti više neće biti. Ostat će jedna jedina kurva, i zvat će se Pula.