U iščekivanju Uefine kazne za poljudsku svastiku, koja je najavljena za danas, hrvatski stručnjaci upozoravaju da se u domaćoj javnosti previše govori o mogućim posljedicama a premalo stvarnim razlozima kažnjavanja Hrvatskog nogometnog saveza te da se kukasti križ na stadionu ne smije relativizirati.
U Hrvatskoj su 20 godina na nogometnim stadionima pozdravi "za dom spremni", hrvatske zastave iz NDH, i evo svastika, postali uobičajeni dio folklora, piše u svojoj temi Hina, i nažalost malo tko upozorava da se time afirmira ono što je u Europi ultimativno zlo, kaže politolog s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Viktor Koska i dodaje: Ako će nas konačno opametiti to što će nam UEFA opaliti visoku kaznu, pa neka opali!
Svastika, jedan od „najstarijih i najkompleksnijih simbola“, rasprostranjen na svim kontinentima osim Australije, gotovo cijelu povijest imala je pozitivan predznak, jer i sami naziv motiva pripada sanskrtu: su = dobro + asti = postojanje, kaže antropologinja sa zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku Reana Senjković.
Interpretacije značenja toga motiva najčešće se vezuju uz činjenicu njegove prividne rotacije, simboliku sunca, ili simboliku broja četiri, koji se najčešće vezuje uz budizam.
I dok je u radovima iz 1929. i 1930. godine nestor hrvatske etnologije Milovan Gavazzi opširno pisao o porijeklu i značenju motiva kojeg je na uskrsnim pisanicama prepoznao kao svastiku, danas taj motiv živi još samo u muzejima. Značenja koja mu se danas pridaju opterećena su fašističkom upotrebom u tridesetim i četrdesetim godinama 20. stoljeća.
Nije nikakvo čudo što značenja svastike danas vezujemo samo uz nacizam, jer je u nebudističkome dijelu svijeta motiv svastike odavno izgubio značenje. Jednako tako mnogo rjeđe nailazimo na "čisti" oblik, a mnogo češće na oblike koje su znanstvenici kulturno-historijskog usmjerenja nazivali modifikacijama, objašnjava antropologinja Reana Senjković.
Ona upozorava da su za svastikom u novije vrijeme posezale različite supkulturne skupine poput Hell's Angelsa, pankera i skinheadsa. Tumačenje svastike u panku ponudio je 1979. godine britanski teoretičar Dick Hebdidge. Pankeri su svastikom, kako on tvrdi, kanili postići određeni „efekt“, šokirati. Zbog toga je, po njemu, svastika u panku ispražnjena od svakoga značenja.
Ako je svastika izgubila izvorna značenja, pa i ona fašistička, znači li to da su i poljudski crtači više željeli svratiti pažnju na svoj problem koristeći teške i uzbunjujuće znakove?
Policijska istraga do sada nije donijela ploda, premda je policija najprije javila da ima kvalitetne indicije da je svastiku nacrtalo nekoliko osoba mlađe dobi oko kojih se krug sužava, a potom i pokazala snimke jedne od 88 nadzornih kamera na kojoj dvojica mladića preskaču ogradu stadiona.
Koska kaže da u javnosti o tome postoje različite interpretacije. Neki smatraju da je to bunt, gotovo građanski neposluh prema Hrvatskom nogometnom savezu kojim bi se upozorilo na sumnjive radnje u HNS-u. Sad su uhićeni Mamići, za Šukerovo ime se vezuje niz incidenata.
Mogli bismo spekulirati da je i poljudska svastika željela samo šokirati, no mogli bismo pomisliti i na to da je riječ o poruci upućenoj sasvim određenom adresatu, primjerice Nogometnom savezu, dok mi se čini manje vjerojatnim tumačenje da je riječ o otisku političkih uvjerenja onih koji su je „nacrtali“ na travnjaku, odgovara antropologinja Reana Senjković.
Međutim, Koska ističe da se ne smije zaboraviti da je svastika na Poljudu dio folklora u Hrvatskoj u kome se sportsko i političko naslijeđe NDH isprepliću, pri čemu se zamagljuje svijest da je taj režim bio ultimativno zlo pod kojim su stradali mnogi ljudi samo zato što su se rodili u okviru neke etničke skupine.
Poljudsku svastiku, kao i svaku drugu, bez obzira na to što su oni koji su je nacrtali time htjeli postići, valja bezrezervno osuditi, upravo stoga što se taj simbol u kolektivnoj svijesti nedvosmisleno vezuje uz nacizam. Mi možemo samo nagađati o tome što je ona značila svojim autorima, ali smjestiti je na pravo mjesto, možemo samo jasnom osudom čina, zaključila je antropologinja Reana Senjaković.
Taj režim je pod imenom Hrvatske sustavno gazio ljudska prava i njegova je esencija, a ne slučajna posljedica, industrijska likvidacija stanovništva. Hrvatski građani moraju biti svjesni toga i o tome se mora govoriti, ako nikako drukčije, pod pritiskom Uefe, zaključuje Viktor Koska.