Skoči na glavni sadržaj

Balonska pokondirenost nije oprostiva, posebno kad si još i guzonja

balonska-pokondirenost-nije-oprostiva-posebno-kad-si-jos-i-guzonja-5315.png

Lakejska duša ostaje lakej i kad postane foteljaš
Foto: Hrt.hr

PRVA PRIČA: FLIT BENIGNOG UKRUĆENJA

U mrežu svih mreža upecala se prošlog tjedna krupna riba video viralnosti: snimak političkog analitičara kojem usred javljanja uživo za BBC u kućni ured i u TV kadar provaljuje uža obitelj.

Tajnu viralnosti nije teško odgonetnut: video je istovremeno zabavan i interpretacijski provokativan, oko teme koja izaziva dosta snažnih osjećaja, s polarizirajućim efektom.

Ne znam nikoga tko nije osjetio potrebu odrediti se na neki način, a oko nas su i puste polemike. Svi se pritom slažu da očeva reakcija na iznenadni upad podmlatka nije nešto za pohvaliti se, da je mogla biti i bolja, ljudskija prema djetetu, s više topline.

Mišljenja se počinju razilaziti tamo gdje bi se jedni na prizor smijali, a drugi plakali, ovisno o tome jesu li ga doživjeli u tonalitetu težine (uznemirujuć, tužan) ili tonalitetu lakoće (simpatičan, sladak).   

Meni je na um palo nešto treće: tonalitet Štulićevog stiha. – "Osjećaš se probušeno? Mora da si bio balon."

Oni koji su ostali uznemireni čitali su u očevom odgurivanju i majčinom izvlačenju djece nekakvu valjda njegovu patrijarhalnu strahovladu, sa surovom hladnoćom prema djeci i utjeranim strahom u kosti ženi.

Potpuno fulanje: scena uopće ne zrači time, ni na prvi ni na deseti pogled.

Ne dijelim, međutim, ni čitanje da je posrijedi nešto isključivo simpatično i preslatko. Ono o čemu se radi je tek nusprodukt malog pravljenja važnim: "Imate li što reći za BBC?" 

Nespretnost i spetljanost njegove reakcije očitovala se nesvjesnošću kako će pokret odgurivanja djeteta izgledati na televiziji, da će njime samo još pogoršati stvar, jer je dojam lošeg ophođenja s djecom daleko gori i sporniji gaf od bilo kakve djetetove namjere koju je tim pokretom krenuo spriječiti. Nespretnost i spetljanost njezine reakcije očitovala se govorom tijela koji sebe želi poništiti, iz kojega se čita da se postavlja kao da će šteta biti manja ako nje same – premda je bilo jasno da smo joj svi morali registrirati pojavljivanje – u čisto fizičkom smislu bude što manje u kadru, pa sve radnje izvlačenja vrši zgurujući se, izvijajući, postajući kreativna u deformiranju načina na koji se radnje inače izvršava; to su radnje koje sebe žele zataškati istovremeno dok se vrše; kontrolorka štete drži se kao da će ako je manje bude nekako učiniti da smo mi manje primijetili njeno pojavljivanje. 

Takav je izostanak refleksivno svjesne racionalnosti uobičajen za stanja prepasti u trenutku, kad osjetimo imperativ da moramo djelovati prije nego što još stižemo procesuirati sve intrikacije iz kuta onih koji nas u tome promatraju.

Oboje postupaju iracionalno jer su preplavljeni: prelijevaju se u bojama problijedjelosti u trenutku realizacije što se zbiva, te crvenjenja zato što se to zbiva (osjet nelagode blizak senzaciji kad znaš da svi znaju da si upravo pustio vjetar, ma koliko ti bilo poznato da su vjetrovi inače savršeno normalni ili da je savršeno normalno kad se mala djeca uvaljuju u kadar – jer se radi o normalnim pojavama na krivom mjestu, za koje računaš da se od tebe očekuje da ih ne bude).

Reagirali su ljudi naprosto ljudskim refleksima, instinktivno onako kako bi i većina nas na njihovom mjestu. Ali što znači biti na njihovom mjestu, što to sve uključuje? Prepast im ima svoju podlogu i svoje premise. Ako bi mnogi od nas reagirali slično, a uvjeren sam da bi, to jedino znači kako bi mnogi od nas u situaciju ušli pri istim premisama. 

Tonalitet u kojem treba tražiti objašnjenje je onaj pokondirenja. Čovjek se, s velikom brižnošću i pridavanjem značaja TV kući i samome sebi, namontirao za nastup na globalnoj televiziji, u predstavljenosti kao važan ekspert, čak obukavši i poslovno odijelo u vlastitoj kući (pa u silnoj preokupiranosti da sebe dobro predstavi, vjerojatno i s nešto tjeskobe oko toga, zaboravio na elementarnost zatvaranja vrata). Žena je pak panično skupljala djecu ne zato što bi se bojala strašnog tiranina od muža nego zato što je i njoj bilo stalo da se muž dobro predstavi na televiziji, a nekontrolirana djeca u kadru nisu se uklapala u ideju koju su imali o tome kako treba izgledati dobro i profesionalno predstavljanje kad je riječ o davanju ekspertnog političkog komentara.

Ponašanje im je došlo posredstvom viška duha serioznosti, koji im je učinio nemogućim da budu opušteniji o kadru. Uštirkanost odijela preslikava se u određenoj uštirkanosti stanja svijesti s kojom su ušli u situaciju, u načinu na koji su izrazito ozbiljno shvatili njegovo televizijsko poslanje profesorskog profesionalca u odgovarajućem odijelu. Dopustili su da im previše imponira BBC u kući, odnosno sami sebi na BBC-u, laskava vizija kako će člana obitelji gledati pola svijeta u bivanju učenim i ekspertnim. Iracionalnost svih reaktivnih gesti, hladnoće odgurivanja i panike sklanjanja, u ukočenoj problijedjelosti i pocrvenjelosti, produkt je prepasti, ali prepast je produkt apriorne ukrućenosti u podlozi, a ukrućenost je funkcija napuhanosti kojoj imponira vlastiti zadatak, u mješavini gordosti i tjeskobe kako će proći.

Nije to specijalan grijeh; nešto je najobičnije ljudsko. Uvijek su smiješna stroga upiranja prstom u smjeru nečijeg ega, taštine i sl. na ovom sasvim ljudskom stupnju – nalikuju onim poslanicama kojima proroci pomahnitalog konzervativizma opominju omladinu pred bludnošću samodiranja.

Tko ne masturbira?

S obzirom na to da svi živi masturbiraju, što bi značilo ići nekoga prokazivati uhvaćenošću u masturbiranju? To je rabota dokonih popova, kad pokrste sve jariće, a isto stoji i s previše revnim prokazivanjem uhvaćenosti u egu i njegovoj napuhanosti, kad se strogost etikete koju bi se bilo kome moglo nalijepiti na leđa, a da uvijek u nekom smislu odgovara, koristi za diskvalifikaciju pojedine osobe.

U svima nama drma ego, a u onima koji se posebno ponose time da u njima ne drma (ili ne toliko puno kao u eno onom tamo balonu), ili da se sami sebe čak nešto ni ne dopadaju – znak moralne superiornosti koja ih legitimira za vađenje tog truna iz očiju drugih – u njima drma još i najviše, kao što se čita i iz same konstrukcije rečenice.

Stalo mi je da se shvati kako kad razlažem način na koji iza postupaka iz videa stoji pokondireni ego, ne istupam poput specijaliziranih skromnika za vađenje trunja neskromnosti, ne iznosim to kao optužbu pojedinaca, nego kao deskripciju mehanizma. Ma koliko bilo tek ljudsko i vrlo ljudsko, ne prestaje time biti inkubator ranjivosti, zaziv flita i crvenila u obrazima – nije zgorega razumjeti taj mehanizam.

Ovdje treba biti blag. Nije na mjestu zgražanje i uznemirenost (kao da bi se u pozadini stvarno radilo o nekakvoj atmosferi grubosti i zlostavljanja), ali ni frktanje nosom zbog nečije napuhanosti na koju se okliznuo u smiješnost.

Neka prvi baci kamen tko pristiže direktno iz nirvane i blaženo je lišen pojma o sebi, kome se nikad nije dogodilo da nasjedne na samovažnost u situaciji kad mu je se izvana mamuza. Naprijed, neka dobro ošine tko je siguran da bi ostao savršeno ravnodušan u neukrućenosti na poziv da kaže koju pametnu za BBC.

DRUGA PRIČA: FLIT MALIGNOG UKRUĆENJA

Kad ne bih davao prednost kriteriju gradacije zloćudnosti, valjalo bi reći da se zapravo radi o prvoj priči, budući da se ova kronološki prije pojavila u medijima, pretprošloga tjedna. Predsjednica države dolazila je u posjet Kaznenom zavodu u Požegi, u krugu kojega se nalazi i tvornica Orljava. Da bi se došlo do uprave Kaznenog zavoda, mora se proći pored pogona tvornice. U javnost tada dospijevaju vijesti o tome kako je uprava Orljave poduzela potrebne mjere, metodom zaključavanja kmetskog staleža, da ne dođe do bliskog susreta treće vrste između predsjednice i radnica, koje se nisu smjele naći u vidokrugu Kolindinog puta do zatvora.

Predsjednik Uprave, izvjesni Luka Balenović, takve navode s indignacijom demantira tako što ih potvrđuje. – "To su gluposti i izmišljotine. U vrijeme kada je predsjednica trebala proći, mi imamo gablec, pa žene izlaze van na bočna vrata zapaliti cigarete jer tamo imaju klupe i pepeljare. Rekli smo da ćemo to zabraviti da žene ne izlaze na tu stranu, da ne bude sijelo dok predsjednica prolazi, te da radnice koje žele zapaliti izađu na drugu stranu."

Pa što bi bilo da je bilo sijelo, boktemazo? Kolinda bi se morala ranjeno proderati: – "Jao, moje oči!?" Ili: – „Ništa više u zemlji i svijetu neće biti isto, vidjela sam sijelo!“ Ili čak: – "Bilo je strašno! Zamislite, idem ja, a ono neke plave kute s parizerom među zubima!"

Jer lakejska duša ostaje lakej i kad postane foteljaš.

Kad osjete žalac užasnutosti zbog toga kako će izmaknuli turbo limač show izgledati na BBC-u, s podrazumijevanjem o nepriličnosti i neprofesionalnosti, sa žurbom da brzo pometu tragove puerilnog elementa gdje ga nije trebalo biti i naivnim refleksom da treba pokušati zataškati neželjeni incident, ima u roditeljima iz viralnog videa dosta nečega od svih onih salona u koje se nikada ne ide, koji, kao u Pamukovim uspomenama iz djetinjstva, "nisu izloženi radi života nego radi smrti", sa stalno zaključanim vitrinama s blagom, s policama ispunjenima fino posloženim bijesnim knjigama, ali pokrivenima prašinom, koje služe za to da se može reći kako ih ima u salonu, s klavirima koji ne sviraju nego izlažu uokvirene fotografije, sa svečanim escajzima s kojima se ne jede nego ih se čuva za posebne prilike, ako slučajno bude dolazila engleska kraljica; od Nušićeve Feme koja neće da joj Vasilije usmrđuje sobu ili bezočno inzistira na činjenici kako je opančareva žena kad je ona sada nobles; od pokondirenog urbanizma svih izdanja novog i velebnog Trnja, čija je glavna briga praviti se da ne postoji nešto takvo kao neugledno staro Trnje (u oku), sakriti ga tako da ga ne vide oni kojima se urbanistički pokazujemo; od svake vrste potemkinovske psihologije i malograđanskog teatra pometanja pod tepih percipirano nereprezentativnih dijelova, koja se ne uklapaju u fasadni marketing. Rekli bi anglosaksonci, idiomatskom neprevodivošću: keeping up appearances. 

Kad sam na početku istakao kako video, ne nalazeći nikakvih elemenata za zgražanje, ne vidim ni isključivo simpatičnim i slatkim, imao sam na umu da sadržava taj supstrat osjećaja probušenosti, što ne završi uvijek ugodno ni simpatično za onoga tko je bio balon, ali i to da će isti refleks u nekim drugim, malignije krutim agregatnim stanjima, rezultirati strašnim sramotama u vidu šupačkog ponašanja balona prema okolini.

Nigdje se svijet pokondirenosti ne ukazuje s tako ružnim, odbojnim licem kao tamo gdje vlada razvijen osjećaj za nepriličnost u ovisnosti o statusnoj visini nečije nazočnosti, prema gradaciji službene položajne hijerarhije.

Što nam je u redu da vidi vol, činit će nam se jedino normalnim – i još dobrim protokolarnim odgojem! – da skrivamo pred Jupiterovim očima. Onaj mentalni hendikep kojem je nešto nesvakidašnje i značajno kad dolazi kakav princ Charles, pa mi silno brinemo što ćemo mu pokazati.

Stvarno, što bi tek bilo da je dolazila engleska kraljica u Požegu? Uprava bi i samu sebe zabravila s pristupne strane zatvoru?

Kad mi se nametnula paralela, došla mi je i zapitanost zašto točno scena iz Požege ima tako razdražujući učinak, a scena iz Južne Koreje ne.

Shvatio sam: u potonjem slučaju krutost oko prezentacije dolazi u obliku anksiozne, gotovo posramljene gladi ega, koja traži svoju potvrdu, ili još točnije prolaz, što se može shvaćati i kao dirljivo.

Sklanjajući djecu iz kadra htjeli su samo da se ne osramote u situaciji u kojoj su se pasivno našli, a koja im je narušavala koncept onoga kako su se htjeli predstaviti.

U Požegi se, s druge strane, zbilo prometanje pokondirene krutosti u aktivnu bahatost, s ugrađenim faktorom klasne segregacije – posredno i spolne (klasno neuglednija zanimanja kao namrijeta naročito ženama). U ovoj krutosti oko prezentacije nemamo više posla s običnom ljudskom gladi ega, prema čijoj potrebi za hranom valja biti blag, koja u krajnjoj liniji pokreće svijet, nego s egom na steroidima, anabolički prepariranom gladi oholosti koja se već donekle uzdigla i jako drži do toga. Mogli bismo to nazvati direktorskim sindromom: i on imponira sam sebi što je diša (ili predsjednik uprave, što već) i bez inhibicija prigrljuje proizlazeću vlastitu važnost, ali nadovezuje se proaktivna lakejska servilnost prema višima po statusu, koja se u svom naličju očituje osionim tretiranjem nižih kao parija za stražnje dvorište, nedostojnih fasade.

Savjetovao bih strogu zluradost pri svakoj probušenosti. Balonska pokondirenost nije oprostiva onda kad si k tome još i guzonja.