Amerikanci ne žive od nekretnina ili dionica, nego isključivo kroz plaću i penziju. A u ovom trenutku čak 64 posto ljudi ovdje živi od plaće do plaće. To znači da ih tek jedna uplata dijeli od financijske provalije Foto: EPA/DAVID BECKER
Zašto američki demokrati ulaze sa strahom u izbornu godinu i zašto je njihov strah realan? Bez obzira na činjenicu da većina ovdje ne vidi Trumpov povratak u Bijelu kuću kao dobar scenarij. Štoviše!
Odgovor je jednostavniji nego što ga mnogi – pogotovu odlično plaćeni demokratski konzultanti i polsteri – definiraju. Bidenova administracija nije u stanju uvjeriti američke glasače da im je dobro ili bolje, nego što im je bilo ispod Trumpa. (Ovo nije igra riječi ili metafora. Nacije vole biti ispod ili pod, ne iznad vlasti, što, naravno, negira ideju o demokraciji kao bilo čijem prioritetu. Što bi rekao maloventni, zločesti milijarder Peter Thiel: “Ja vise ne vjerujem da su sloboda i demokracija kombatibilni”).
Marketing – a o tome je riječ – koji Oxford rječnik opisuje kao “aktivnost promocije ili prodaje proizvoda ili usluga” nije jaka strana Bidenovog tima. Zapravo, demokratski marketing rijetko je bio rezultat uspješne promišljene strategije. Obama i Bill Clinton nisu uopće efektno prodavani na političkom tržištu (Clinton tek nešto bolje od Obame). Ali su imali karizmu, magnetizam i mladost. Biden nema ni jednu od ovih kvaliteta.
Republikanci, pak, znaju prodati i veoma loš politički proizvod. Sjetite se samo Georgea W. Busha, crne ovce vlastite familije, koji je glatko i pošteno dobio drugi mandat (za razliku od prvog koji je oteo), kada su baš svi znali njegove ogromne, tragi-komične limite. Trump se odlično i jeftino prodaje sam.
Bidenov glavni argument da uvjeri glasače da im je dobro ili bolje nego prije četiri godine je bruto domaći proizvod (indikator koji pokazuje vrijednost svih dobara i usluga proizvedenih u zemlji), koji je u trećem kvartalu porastao 4.9 posto. Za usporedbu, Europska unija je imala -0.1 posto u istom intervalu. Zvuči dobro? Da, plus sto je točno. Ali je argument katastrofalno pogrešan i promašen.
Koga je briga za BDP, čak ako i znaju što ovaj ekonomski parameter uopće znači kada 1 posto super-imućnih posjeduje 31.4 posto ukupnog bogatstva? Što je više nego kombinirana vrijednost 90 posto Amerikanaca na dnu piramide. To više nije piramida, nego svjetionik. Onih preostali 9 posto predstavljaju, valjda, nestajuću srednju klasu.
Karen Petrou, autorica odlične i opominjujuće knjige “Mašina nejednakosti”, točno piše da Amerikanci (i ne samo oni) doživljavaju ekonomski prosperitet ne kroz BDP, tržište dionica pa čak ni vlastite nekretnine, nego isključivo kroz plaću i penziju. A u ovom trenutku cak 64 posto ljudi ovdje živi od plaće do plaće. To znači da ih tek jedna uplata dijeli od financijske provalije.
Postotak BDP-a je, zato, mala maca u odnosu na prostu kalkulaciju koju većina glasača svakodnevno prakticira u supermarketima naoružana tek stagnirajućim plaćama i mirovinama u borbi protiv visokih cijena. Biden je zaustavio rast inflacije, ali mlijeko, meso i kruh nisu pojeftinili.
Petrou navodi jos jednu znakovitu statistiku: između 1975. i 2018. godine plaća Amerikanca u srednjem platnom razredu porasla je za manje od jedne trećine u odnosu na rast BDP-a u istom periodu, dok su prihodi najbogatijih bili dvostruko veći od rasta BDP-ja.
Jednostavno: bogati su bogatiji a siromašni siromašniji, od Reagana do danas. Razlika je, međutim, u tome, kaže dalje Petrou, što su nejednakosti sve izraženije, i, najvažnije, što su ljudi izgubili nadu da će budućnost biti bolja.
To je glavni Bidenov problem. I to puno više, mislim, nego njegove godine. Osim ako glasači ne stavljaju znak jednakosti između ove dvije kategorije. Duboka starost i optimizam nisu kongruetni.
Bidenov tim otišao je i korak dalje nazivajući njegovu ekonomsku agendu Bidenomics. To je, također, auto-gol. Stavljajući svoje ime na ekonomiju, Biden je postao vlasnik kolektivnog nezadovoljstva. Time je otvoren prostor Trumpu da pretvori izbore u referendum protiv Bidenomicsa, sto je jako loša strategija za Bidena koji žudi za obrnutim - izbori kao referendum protiv Trumpa. Tako je, konačno, pobijedio 2020. godine.
Inzistiranje na BDP-u kao marketinškom asu iz rukava bolno i plastično pokazuje i raskorak između moderne Demokratske partije i američkog proletarijata. Bez obzira što Biden drži Bernieja Sandersa blizu sebi, i što ga je stavio u moćne odbore Senata, počevši sa budžetskim, ova administracija nikada nije organski razumjela ili prihvatila Bernijev populizam (koji u ekonomskom smislu nije tako daleko od Trumpovog).
Drugim riječima, Bidenova Bijela kuća ima puno Kardelja, ali ni jednog Aliju Sirotanovića. Da bi uvjerio ljude da im je bolje nego pod Trumpom, Bidenov marketing mora premostiti jaz između obrazovane elite i proletarijata. Prvi imaju sve, a drugi gotovo ništa, uključujući i nadu.
Nastavi li s BDP strategijom i ostatkom nespretnog, otuđenog i uvredljivog Bidenomics maretinga, Biden će proleterijat poslatirRepublikancima i Trumpu. To je, naravno, pogrešna adresa. Neće, pak, biti prvi put da ljudi glasaju protiv vlastitog interesa.