Borba za solidarnije društvo: Zbog neznanja i neobrazovanosti, trans osobe su stigmatizirane

„Muškarac me pratio po trgovini i vikao: 'Što si ti?!'. Zvao je druge ljude da me dođu vidjet.“ (Zagreb, 26)

„Verbalni okršaj s alkoholiziranim ocem koji je zbog mog rodnog izražavanja pretpostavio i seksualnu orijentaciju i izložio me satima verbalnog nasilja i ponižavanja. Ponižavali su me i učenici koji su pohađali istu srednju školu kao i ja. Poneko dobacivanje uvredama zbog rodnog izražavanja na ulici vrlo rijetko, možda svega dvaput.“ (Rijeka, 26)

„U jesen 2007. šetao sam s prijateljem Ilicom kod Name. Bilo je kasno poslijepodne, radni dan i puno ljudi na ulici. U susret su nam prilazili nepoznati muškarci – desetak njih. Bili su vidno alkoholizirani, jedan od njih je imao vinsku čašu u ruci. Kad su nam se približili nisu nam dopustili da prođemo – pripriječili su nam put i počeli komentirati našu odjeću i kako izgledamo. Ja sam izbjegavao pogled i susret očima misleći da ću izbjeći konflikt. Kad su me dvojica-trojica okružila i počela napucavati, prijatelj je rekao da me puste na miru, no tada je dobio nogom u glavu od čega se složio na pod i izgubio svijest. Obojicu su nas cipelarili na podu. Sjećam se da su neki ljudi vikali. Prijatelj je bio sav krvav. Imao je ogroman hematom na glavi. Stigla je i Hitna pomoć i policija. Ne sjećam se što smo im ispričali. Napadači su pobjegli, ali su neke, dvojicu, prepoznali svjedoci. Za teške tjelesne ozljede dobili su uvjetne zatvorske kazne.“ (Zagreb, 29)

 

Ovo su izjave osoba koje su pretrpjele psihičko i fizičko nasilje na osnovu rodnog izražavanja. Objavljene su u istraživanju o nasilju, diskriminaciji i zločinu iz mržnje protiv LGBTIQ osoba u Hrvatskoj, koje je provela udruga Zagreb Pride 2013. godine. Prema zaključcima istraživanja, čak 73,6 posto ispitanih osoba doživjelo je neki oblik nasilja zbog svoje seksualne orijentacije, spolnog ili rodnog identiteta i rodnog izražavanja. Poražavajući su to podaci, iako se, mnogi će reći, situacija popravlja i sve je manje ovakvih groznih svjedočanstava. I dok se osobe homoseksualne orijentacije još koliko-toliko tolerira (nažalost, ne u cijeloj Hrvatskoj), dojam je da se trans osobe više stigmatizira i manje prihvaća. Razlog je najčešće neobrazovanost i neznanje. 

Razgovarajući s nekolicinom trans osoba shvatili smo kako im život u Hrvatskoj nije jednostavan, ali niti tragičan. Filipa Šalković, djevojka koja se prije deset mjeseci autala i krenula na hormonalnu terapiju, danas radi u frizerskom salonu. „Super mi je na poslu. Imam odličnu šeficu s kojom imam dobar odnos. Ona sve zna i podržava me. Pita me često kako ide hormonalna terapija“, otkriva Filipa. Na prošlom poslu je, kaže, osjetila diskriminaciju, no sada je sve super. „Nemam nikakvih problema niti loša iskustva. Nitko me ne diskriminira, niti mi dobacuju ružne riječi“, objašnjava.

Viktorija Ćurlin, studentica ruskog jezika i antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kaže kako nije žrtva diskriminacije. „Nakon što sam se autala izgubila sam neke prijatelje, a među njima i najbolju prijateljicu, no mnogi su dobro reagirali i prihvatili me takvu kakva jesam. Imam sreće jer sam više dobila na genetičkoj lutriji, a i moj proces fizičkih promjena bio je brži jer sam počela s većim dozama hormona. Već nakon mjesec dana hormona, ljudi su me u tramvaju nazivali curom“, priča Viktorija. Valja reći da Viktorija izgleda stereotipno cisnormativno. Da ju sretnete na cesti, mislili bi da je cis cura. No, neke osobe se svojim izgledom ne uklapaju u te društveno prihvaćene uloge i upravo su one najčešća meta zlih komentara, dobacivanja, diskriminacije. „Nevidljivost trans osoba je problem, ali može biti i blagoslov kad osoba izgleda kako društvo očekuje. Onda najčešće nemaš probleme jer ljudi ne znaju tvoju prošlost. Moja sreća je da izgledam kao svaka 'normalna žena' i do sada nisam imala neugodna iskustva“, govori.

Sve trans osobe ne teže nužno izgledu cis normativne osobe. Neke, naprosto, to ne žele, odnosno zadovoljne su svojim izgledom, dok neke hoće, ali ni uz hormonalnu terapiju ne uspijevaju. Valja naglasiti da je i to sasvim u redu i da bi društvo trebalo stremiti prihvaćanju raznolikosti ljudskih tijela i izgleda, a ne stereotipima. „Stereotipi štete ne samo trans nego i cis osobama. To nametanje rodnih uloga guši ljudsku slobodu. Zašto muškarci ne bi smjeli nositi haljine, zašto se žene ne bi smjele baviti nekim sportom, zašto su naši ideali ljepote takvi kakvi jesu. Žalosno je da se na kraju po njima vode i trans osobe. Ako si trans žena od dva metra i širokih ramena, ispadaš iz paštete jer se ne uklapaš u predodžbu fizičkog izgleda žena. Te osobe su imale i još uvijek imaju velike probleme“, objašnjava Viktorija i prisjeća se priče poznanice kojoj je čovjek gurnuo dvocijevku pod vrat i rekao joj: „Ubit ću te tranzaćo“.

„Ja nisam nikada trpio uvrede na nekoj dubljoj razini, niti me itko fizički napao. Doživio sam pojedine loše reakcije, recimo razredne prijateljice koja me uvrijedila kad je rekla da to njoj nije normalno i da sam za psihijatriju“, priča nam Karlo Milanović. Rastuži ga, kaže, kad mu se ljudi obrate u krivom rodu, što se događalo i događa, no to su, svjestan je i sam, sitnice.  „Generalno gledajući nisam osjetio diskriminaciju. Čekam još da se riješi birokratski dio, da Nacionalno zdravstveno vijeće da pozitivno ili negativno mišljenje o promjeni roda u dokumentima. Kad se to dogodi, mislim da neću imati problema sa zaposlenjem. Barem ne zbog transrodnosti“, tumači Karlo.

Birokracija je, čini se, spora i mnogi bi voljeli brže riješiti promjenu dokumenata. Ime, kažu, nije problem promijeniti. Dovoljno je otići u matični ured sa uvjerenjem suda da se protiv vas ne vodi kazneni postupak, platiti pristojbu i izabrati drugo. Veći je izazov rješavanje zahtjeva za pravno priznanje roda, tj. promjenu oznake spola u osobnim dokumentima. MM, 25-godišnjak iz Zagreba, kaže da od rujna šalje e-mailove i zove ministarstvo kako bi provjerio status svoje dokumentacije, ali za sada bez uspjeha. Smatra da je potrebno donošenje zakonskih protokola i uputa za postupanje s trans osobama službenicima koji rade na šalterima, sindikatima, školama i svim državnim institucijama. „Kod predavanja dokumenata u svrhu zapošljavanja, na rodnom listu te na osobnoj iskaznici i dalje je vidljiva oznaka ženskog spola, što pretpostavljam zbunjuje poslodavce jer nije u skladu s mojim izgledom i imenom“, priznaje MM.

Da bi se diskriminacija svela na nižu razinu, valja što prije uvesti spolni odgoj u škole. U školi, ali i izvan nje, trebalo bi razbijati stereotipe i pustiti osobe da se slobodno razviju u skladu sa sobom a ne prema nametnutim rodnim ulogama, otvoreno progovoriti o rodnom identitetu, rodnom izražavanju, i raznolikosti ljudskih tijela i iskustava. Samo tako moguće je graditi bolje, tolerantnije i solidarnije društvo u kojem će svi imati jednaka prava i prilike i biti poštovani kao jednakovrijedna ljudska bića. 

Tekst je objavljen uz potporu Ministarstva kulture koje je financiralo Program ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima

borba-za-solidarnije-drustvo-zbog-neznanja-i-neobrazovanosti-trans-osobe-su-stigmatizirane-5000-5946.jpg

Sve trans osobe ne teže nužno izgledu cis normativne osobe. Neke, naprosto, to ne žele, odnosno zadovoljne su svojim izgledom, dok neke hoće, ali ni uz hormonalnu terapiju ne uspijevaju
Sve trans osobe ne teže nužno izgledu cis normativne osobe. Neke, naprosto, to ne žele, odnosno zadovoljne su svojim izgledom, dok neke hoće, ali ni uz hormonalnu terapiju ne uspijevaju
Foto: 
Everydayfeminism.com