Skoči na glavni sadržaj

Crna Gora: Je li Đukanoviću došao kraj?

crna-gora-je-li-dukanovicu-dosao-kraj-3641-4034.jpg crna-gora-je-li-dukanovicu-dosao-kraj-3641-4035.jpg crna-gora-je-li-dukanovicu-dosao-kraj-3641-4036.jpg

U nekim drugim uvjetima 8000 ljudi, koliko se u nedjelju okupilo u Podgorici, bila bi simbolična brojka, ali u državi u kojoj vlast nikad nije promijenjena na izborima i u kojoj isti ljudi već gotovo tri desetljeća mjenjaju ideologije, ali ne i fotelje, ona nije zanemariva
Foto: FaH/EPA

I priča o autocesti od 40 kilometara iz zajma od 800 milijuna eura i financijske posljedice koje trpimo zbog vraćanja kredita aktualni su nepunu godinu, a tome su prethodila desetljeća agonije, korupcije i kriminala svake vrste, besprizorno otimanje i pljačkanje državne imovine, koju su nazvali privatizacijom, urušavanje temeljnih ljudskih i radnih prava, siromaštvo, nezaposlenost, strah, krađa izbora, opustošena državna kasa...
Foto: FaH/EPA

Priča da je Đukanović pobjegao iz zemlje jeftini je populizam čiji je cilj da se ohrabre okupljeni pristalice na Trgu, ali i pokazatelj razine ozbiljnosti lidera prosrpski orijentiranog biračkog tijela, koje je i inače često zasuto izjavama slične vrijednosti
Foto: FaH/EPA

Šizofrena atmosfera u kojoj je Podgorica danima, nakon što je policija u subotu nasilno prekinula višetjedni protest opozicionara ispred Skupštine, ne stišava se. Naprotiv, teorijama urote i sijanjem straha i opozicijske i vladajuće partije pokušavaju politički profitirati i zastrašiti što je moguće veći broj građana. Subota je dan kada će Crna Gora, kako opozicija najavljuje, ili formirati prijelaznu vladu ili će „cijela Crna Gora doći na protest u Podgorici“. Postoje još dvije, izglednije, opcije: da se ne dogodi ništa od onoga što opozicija očekuje ili da policija rasturi najavljeni skup.

Opozicijski Demokratski front, koji, nakon što ga je ljetos s još tri poslanika napustio lider Miodrag Lekić, čini 16 poslanika (od njih 81), na protestima koji su trajali od 27. rujna do protekle subote, 17. listopada, tražio je formiranje prijelazne vlade i organiziranje fer izbora. Ispred Skupštine su građani i poslanici boravili u šatorima, a predvečer su se s bine obraćali građanima kojih je svaku noć bilo po nekoliko tisuća, dok je u šatorima noći provodilo njih oko 50.

Desetog dana protesta organizatori su ostali bez dozvole za okupljanje i Ministarstvo unutarnjih poslova i komunalne službe Podgorice odbile su produžiti im je. Istina je i da oni, iz neznanja ili namjerno, produženje nisu tražili na vrijeme. Od tada se čekalo nasilno uklanjanje okupljenih koji su se nalazili na glavnom gradskom bulevaru, Svetog Petra Cetinjskog, kroz koji je, u dužini od oko 500 metara, promet bio onemogućen. Komunalne službe i policija čekali su “da se stvore uvjeti” za uklanjanje kako bi zajedno “očistili” Bulevar. To se dogodilo u subotu oko pet ujutro: oko 50 građana, među kojima i više poslanika, probuđeni su i nasilno uklonjeni, kao i bina i šatori. Oni koji su se opirali završili su u Urgentnom centru i pritvoru.

Policajci su se čak kasnije pravdali da nisu prepoznali poslanike koje su privodili, a tijekom dana je priopćeno da je sila upotrjebljena zato što su demonstranti pokušali nasilno ući u Skupštinu. Zato što policijska priopćenja jednostavni nisu bila istinita, zbog demonstrirane sile i načina na koji je potpuno miran protest prekinut, opozicijski lideri u subotu uvečer sa svojim su pristalicama ponovo pokušali doći pred Skupštinu, ali je policija batinama i suzavcem to onemogućila.

Crna Gora i nije baš država u kojoj je građanski bunt izražen i koja je poznata po visokoj razini građanske svijesti i hrabrosti. Građani radije šute, spuštaju glavu da ne bi bili primijećeni i glasaju za gospodara, vladajuću partiju i njezine satelite, nego što podižu glas, ali eto, besprizorno nasilje na ulicama jedan je dio i takvih građana natjeralo da u nedjelju navečer izađu i skandiraju „Milo, ubojico!“ i „Gotov je“. Jer, jednostavno nije lijepo gledati kako stotine do zuba naoružanih i maskiranih policajaca tuče poslanike, gura žene, privodi novinare...

U nekim drugim uvjetima 7000 do 8000 ljudi, koliko se u nedjelju navečer okupilo na Trgu Republike, bila bi simbolična brojka, ali treba znati da u državi u kojoj vlast nikad nije promijenjena na izborima i u kojoj isti ljudi već gotovo tri desetljeća mjenjaju ideologije, ali ne i fotelje, to nije zanemariva brojka.

Tijekom te nedjeljne šetnje dogodio se incident, lakše je ozlijeđen policajac, a teže dvojica redara koji su pokušavali onemogućiti mlade huligane da iz mase nasrnu na policiju, koja je ipak ispalila suzavac. Opozicija tvrdi da su im huligani podmetnuti, a vlast da je opozicija planirala državni udar.

Pitanje je kako je opozicija te noći iskoristila podršku građana i ima li šanse da crnogorska Vlada idućih dana padne? Mislim da bi najkraći odgovori bili: loše i nema.

Priča da je Đukanović pobjegao iz zemlje jeftini je populizam čiji je cilj da se ohrabre okupljeni pristalice na Trgu, ali i pokazatelj razine ozbiljnosti lidera prosrpski orijentiranog biračkog tijela, koje je i inače često zasuto izjavama slične vrijednosti. Reći takvo što i pola sata kasnije istom tom odbjeglom Đukanoviću dati sedam cijelih dana da „preda“ vlast i dozvoli im da formiraju prijelaznu Vladu, najblaže je rečeno neozbiljno. Ako pak povjerujemo da Rusija upravlja ovim prosvjedima, mora im se spočitnuti da su to organizirali prilično traljavo.

Od subote do danas internetski je prostor preplavljen teorijama urote. Spinanje pričama da se Rusija (pa čak i Srbija!?) preko Podgorice obračunava s NATO-om prilično je neuvjerljiva, naročito zato što proteste gotovo 20 dana nitko izvan Crne Gore nije ni spominjao. Crnogorski državnici ovih dana redovito napominju kako je odnos službene Srbije „fer i korektan“, tako da ostaje nejasno koja to Srbija pomaže Demokratskom frontu u „nasilnoj smjeni vlasti“. Ona izvanparlamentarna? Tijekom protesta u Srbiji gotovo da nije postojao medij koji je izvještavao o tom događaju. Jedan dio demonstranata koji je naklonjen Srbiji je čak otvoreno negodovao zbog tog ignorantskog stava, a da apsurd bude veći, upravo su predstavnici Demokratskog fronta u Bijelom Polju ljetos pokrenuli peticiju kojom se zahtijevalo da premijer Srbije Aleksandar Vučić postane počasni građanin toga grada na sjeveru države. Ranije je predsjednik Srbije Tomislav Nikolić to zvanje ponio u susjednim Beranama. Srbi u Crnoj Gori očekivali su makar neku zahvalnost.

Uplitanje Rusije, pa, kako se može čuti, čak i osobno Vladimira Putina, krajnje je problematično i vjerojatno se za tim poseglo u svrhu zastrašivanja građana koji još nemaju jasan stav treba li Crna Gora postati članica NATO-a, a inače je podrška za učlanjenje u NATO jako mala. Na ovaj način im se jasno sugerira što je alternativa željama crnogorskih vlasti koje su, na čelu s premijerom Milom Đukanovićem, koji privodi kraju svoj sedmi mandat na tom mjestu, čvrsto odlučili da do kraja godine učine sve što je do njih kako bi Crna Gora dobila pozivnicu za učlanjenje.

Igranje na kartu nacionalne ugroženosti Crnogoraca od Srba ili Albanaca u Crnoj Gori oprobana je metoda koja rijetko kada nije dala rezultate koji su pozitivni isključivo za vladajuću Demokratsku partiju socijalista (DPS) i njezina lidera Đukanovića.

Protesti Demokratskog fronta su od vladajućih struktura i njima odanih medija interpretirani upravo na taj način – ljudi koji prosvjeduju predstavljani su kao šačica srpskih ultradesničara s kokardama i zastavama Srbije koji žele nasilno srušiti stabilnu, demokratski izabranu vlast. Jer koja je vjerojatnost da se narod nakon 27 godina pobuni protiv autokratske vlasti!?

Tačno je da je na protestima bilo radikalnih Srba s kokardama, ali iako su oni najkoloritniji i najprimamljiviji za fotografiranje, oni tamo nisu bili sami, bilo je i građanski orjentiranih ljudi. Građani su naročito došli do izražaja u nedjelju, kada su se nosile samo zastave Crne Gore, jer mora se podvući da nisu samo Srbi oni koji su nezadovoljni trenutnim stanjem u Crnoj Gori. 

Moguće je i da je nasilno razbijanje protesta Demokratski front potajno priželjkivao, jer okupljanja pred Skupštinom nisu davala nikakav rezultat i nisu izvršila očekivani pritisak na Đukanovića. Već su bili zapali u jednoličnost, a da se tek tako povuku, bilo bi previše ponižavajuće. Lideri Fronta se tijekom protesta i nisu baš trudili da na svoju stranu privuku ostale opozicijske partije iako su ih konstantno pozivali da im se pridruže, ali paralelno s tim izgovarali su prilično jake uvrede na račun ljudi čiju podršku očekuju.

Govori na protestima većinom su bili nevjerljivi. Često su raspirivali vjersku mržnju inzistirajući na podjelama između Srpske i Crnogorske pravoslavne crkve. Najveće ovacije doživjeli su govornici koji su govorili o “sramnom priznanju Kosova” koje se dogodilo još 2008. i usprkos svemu što je Đukanovićeva Vlada učinila građanima Crne Gore od tog datuma pa naovamo, za njih se nije dogodilo ništa lošije.

A samo na jednom primjeru može se pokazati kakav je odnos aktualne Vlade prema građanima i resursima Crne Gore: odavno najavljivana gradnja autoceste, koja je ranije trebala voditi od Bara do granice sa Srbijom (mjesto Boljari) počela je, ali u mjestu Smokovac, na izlazu iz Podgorice, i vodit će – u dužini od samo 40 kilometara – do mjesta Mateševo. Od nigdje do nikuda. Ali će u tu dionicu biti uloženo čak 800 milijuna eura, koliko iznosi kredit za koji je država Crna Gora garantirala cijelom svojom imovinom! To znači da ako nešta krene po zlu, Kinezi mogu uzeti čak i zgradu crnogorskog parlamenta i Vlade. Cinici kažu da bi za Crnu Goru ovakva kakva je, to možda bio i najpoželjniji scenarij. No, poželjan ili ne, takav je kreditni aranžman stvarnost iako je potpuno nečuveno da se netko uopće i dosjetio da predloži takvu stavku u ugovoru, a kamoli da se našao netko da pristane staviti potpis na takav ugovor.

I (pogubna) priča o autocesti i financijske posljedice koje trpimo zbog vraćanja kredita aktualni su nepunu godinu, a tome su prethodila desetljeća agonije, korupcije i kriminala svake vrste, besprizorno otimanje i pljačkanje državne imovine, koju su nazvali privatizacijom, urušavanje temeljnih ljudskih i radnih prava, siromaštvo, nezaposlenost, strah, krađa izbora, opustošena državna kasa... Sve su to posljedice konstantne vladavine jednog čovjeka koji je po potrebi igrač Beograda, Moskve ili Bruxellesa.

Može li se zamjeriti građanima kojima je dosta takve vlasti? Pa makar oni po nacionalnosti bili Srbi ili Albanci?