Čuvari vjere u zimskom periodu

cuvari-vjere-u-zimskom-periodu-6452.jpg

Gretta Vosper, kanadska protestantska svećenica, deklarira se kao ateistica. Čudno: kako se to može biti ateistica, a biti svećenica? Važnije je, njen je moto, ono kako živimo od onoga u što vjerujemo. U natprirodne entitete ne vjeruje, ideje o transcendenciji prepoznaje kao naivne, a "Bog" kojem se zavjetovala joj dođe metaforom za prakticiranje dobrote u životu. Dobrote?
Gretta Vosper, kanadska protestantska svećenica, deklarira se kao ateistica. Čudno: kako se to može biti ateistica, a biti svećenica? Važnije je, njen je moto, ono kako živimo od onoga u što vjerujemo. U natprirodne entitete ne vjeruje, ideje o transcendenciji prepoznaje kao naivne, a "Bog" kojem se zavjetovala joj dođe metaforom za prakticiranje dobrote u životu. Dobrote?
Foto: 
Gretta Vosper

Nije sporno da "u Hrvatskoj vjera u katoličkog boga ne implicira nikakav više odnos čovjeka prema bogu kao transcedentnom biću, nego prema nacionalnoj zajednici". Statistika o 86% katolika ne podrazumijeva 86% onih koji su katolici filozofski, ontološki, teološki, već 86% onih koji su katolici u smislu članstva u zajednici svog porijekla, kolektivne identitetske pripadnosti. Kod nas je to baš izrazito prisutno – prakticiranje vjere kao mjera koliko si dobar Hrvat – i često ide do ekstrema: Bog tu "postoji samo još u ustaškom resentimanu, dakle postoji u onoj mjeri u kojoj je ustaša"

Unatoč antiklerikalnom raspoloženju, redovito me nervira način na koji se popovima s ljubavnicama ili nezakonitom djecom običava prigovarati na licemjerju, da ne prakticiraju što propovijedaju. Uvjetni refleks stranputice je u problematiziranju pogrešne strane hipokrizije. Što je to doli malograđanština guranja nosa u tuđe postelje: što vas se tiče tko s kim spava i tko s kim ima djecu? Ama naravno da je licemjeran, ljudi božji, ali strana "grijeha" – znali su to već Heine ili Kraus formulirati – nije ona na kojoj pije vino, već ona na kojoj propovijeda vodu. 

Radi se o vodi pseudo-duhovnosti u vidu jezgrenog puritanizma abrahamskih religija, "asketskog ideala" kao protupojma i osude ljudske prirode, s naglaskom na spolnosti. U ime emancipacije od napasti puti, ne prestaju opsesirati o napasti puti ("bludu"). Kad si filistar praznih izloga, ne raspolažući zrncem duha u svom biću i dnevnim praksama, poželi ipak dati polituru "nečega višeg", prihvati se ontološkog dualizma, koji svu ovostranost (umjesto tek filistarskih praksi, što bi još imalo nekog smisla) ozloglašava kao "svjetovno" s pejorativnim prizvukom, "puko materijalno", dok "duhovnost" premješta u onostranost. Da bi bio percipiran i osjećao se kao "duhovna osoba" ne mora više sam po sebi nikakav kalibar dosezati, komotno može ostati siromah duhom, presudno će postati tek moralno pitanje normativne čistoće u seksualnom životu, uz svrstavanje pod zastavu neke konfesije kao uštekanost u utičnicu svetog elementa s onu stranu "propadljivog svijeta" (prebacujući "duhovnost" iz sebe u vanjski izvor, u neku skupnu, sljedbeničku mistiku, ne kao sam svoj autor nego kao vojnik baštinjene apriorističke istine).

Ali stvar nije tek benigna kompenzacija da bi se siromasi duhom s istovremenom duhovnom pretenzijom osjećali bolje sa samima sobom, nego i sredstvo maltretiranja, tiraniziranja masa, njihove pacifikacije i kontrole preko ugrađene krivnje, s glavnom polugom u krivnji u ženskoj seksualnosti. Referentna povijest počinje prelaskom društvenog procesa na stacionarno-poljoprivredne civilizacije, koje se ustrojavaju na vlasništvu dobara ne više zajedničkom nego individualnom – ovo je moja zemlja, moj posjed, moja sredstva proizvodnje – s prvim javnim bilježnikom u pratnji prve satrapske moći, za ovjeriti prisvajanje kao legitimno pravo.

Od presudne važnosti postaje da tvoj sin bude tvoj sin – i tu postaje nasušan arhetip puritanskog svećenika: za strogo držati ženski element na kratkom lancu, na društveno organiziran način, da ne bi došlo do kaosa oko toga što je čije i tko što nasljeđuje. Mizoginija nije stoga eksces nekog don Stojića ili Raguža, izoliranih redikula među pastirima, nego sama neodvojiva sistemska logika abrahamskog puritanizma. Povrh izravne uzurpacije reproduktivnih prava, zahtjevi za čednošću i čistoćom, kao usađivanje u tjelesnost fundamentalne krivnje, srama i autootpora prema vlastitom biću, instrument su par excellence u službi društvenog cinizma, za držati pastvu pod kontrolom poretka i sabotiranu u bilo kakvim emancipacijskim ambicijama. 

Prorok Hošea je živio s "bludnicom" – obrazlažući da zato što se i Izrael odmetnuo od Jahvea – i samo ga je to donekle i iskupljivalo za patetično prorokovanje kojim se inače bavio. Nije on "zgriješio bludno", otklonom od onoga što prodikuje u ime Božje, već je zgriješio samim karakterom prodikovanog. 

Kako se u tu priču uklapa prosinački, adventski skandal sa župnikom Vrbanićem iz Ivanovca, koji je kupio mercedes od 400.000 kuna? Vrijedi li isti princip? Svakako! Ako za oltarom propovijeda okretanje od tzv. materijalnih ka tzv. duhovnim vrijednostima, nije on ipak u svom licemjerju zabludio pijući vino, prakticirajući materijalno, već propovijedajući vodu pseudo-duhovnog puritanizma. Znači li to da mu opravdavam mercedes? Nipošto! Pitanje je samo kuta zamjerke.

Previše fundamentalan prigovor na posjedovanju materijalnih dobara, kao iznevjerenja duhovnog ideala, je tek reproduciranje flagelantskog puritanizma, koji hoće od nas da se osjećamo kao grešnici time što nas ženska utroba rodila. Pokajnička kostrijet, bič, izgladnjelo tijelo... ne, ne trebamo živjeti kao isposnici da nam se ne bi zamijetilo i zamjerilo neduhovan te grešnički život, to su pobrkane kategorije. Problem sa skupocjenim merdžom nije ovdje u grijehu i izdaji "duhovne" poruke s oltara, već u ekonomskom, socijalnom cinizmu – a koji upravo nije suprotan arhetipu puritanskog svećenika, spada u njegovu bit kerbera statusa quo.

Stanje u Slavoniji nije neki misterij: siromaštvo, iseljavanje, puni autobusi za egzodus. Što kažu podaci o populaciji Ivanovca? Prema Općini Antunovac: ljudi "s osrednjim plaćama ili nikakvima", "dosta zamolbi za isplatom jednokratne pomoći ili socijalne pomoći", hrpa "obitelji koje su socijalni slučaj". Ljudi žive od dječjih doplataka i rada na crno ili na minimalcu. Aha, ali mjesni pop vozi auto za koji bi netko na minimalcu – a gro je Slavonije na minimalcu – trebao raditi preko 10 godina. Samo za auto, ej!

Feudalni odnosi eksploatacije: za razliku od "bluda", kao potpuno apsurdne ideje o nečemu krivom i lošem, voziti guzicu u mercedesu od 400.000 kuna već sadržava brutalne ciničke momente, u smislu vlastele i klera kao krvopija na kmetovima. Stoga bi i linija kritike, umjesto zanovijetanja zbog nedosljednog pomanjkanja velečasnosti u duhovnom životu kao antonima materijalnom, umjesto po liniji Sv. Franje ili Ivana Krstitelja, trebala biti upravo ona materijalistička: da sad zaobiđemo marksiste (koji su nadležni za 19. st. i kapitalizam, što Ivanovcu tek slijedi), ali recimo ona enciklopedista, fiziokrata, klasičnih kritičara feudalizma, Anciene Régimea...  to je jebeno 18. stoljeće u 21.-om!

SELJACI I SELJAČINE

Mjesto radnje: skočimo časkom iz Ivanovca do metropole. Vrijeme radnje: može ostati prosinac komotno, adventsko doba.

Strašno je ovo što Bandić radi – svake adventske sezone krikne zgroženo zabrinuta ekipa sa ZG špice, kad "kućice" nekulturno okruže "Prizemljeno sunce" – mjesto za seljake, s kobasicama, koji uopće ne razumiju značaj urbanih skulptura!

A taman je najbolje počela funkcionirati kao mjesto za seljačine, upisane u šminku, s rolexima i posh vrećicama, koji se preko svake mjere razumiju u značaj urbanih skulptura!

Ne zna što je degradacija kome dotepenec od gradonačelnika nije strogi centar metropole s augmentativa seljačina – što ne vide ništa krivo u silno urbanoj Horvatinčićevoj uzurpaciji, ali zato, gadeći se ruralnosti, imaju silne primjedbe na kobasičarsku uzurpaciju – spustio nazad na običnu vrstu seljaštva.

KLANJE MISE

Lik Fryderyka iz Gombrowiczeve Pornografije opisan je kao "pogrbljen, kržljav, usukan, s cvikerom, s ustima nervčika, s rukama u džepovima – tipičan gradski inteligent u krepkom selu". U gostima je na vlastelinskom imanju, skupa s pripovjedačem, Witoldom, a ide se u crkvu, na misu, jer nedjelja je, pa se ide. Za vožnje kolima je, međutim, tresnula u prsa "prijetvornost te vožnje", jer bili su kao sa stare litografije i to nije izgledalo jako uvjerljivo – Witold nam referira da je "osjećaj koji je prevladavao bila ispraznost". Stvar se pomalo vratila u smisao kad su stupili u polumrak crkve, "u koji su bile utaknute upaljene svijeće, ispunjen zagušljivošću zapomažućeg, šaptavog pjevanja", te nestade izjedajuće relativiziranosti, "kao da je ruka snažnija od nas uspostavila vrhunski red bogoslužja". Svi su bili mirni, pokorni, tihi, skrušeni – sve je ponovo postalo kako i treba biti.

Najednom Fryderyk pade s klupe na koljena, moleći sve u šesnaest. Gesta, uostalom, ne u neskladu s repertoarom očekivanog ponašanja u crkvi, no u datom slučaju je nekako bila pretjerana i nije ostavljala dojam autentičnosti (premda je Witold bio siguran da se ovaj ne pretvara, jer ne želeći prevariti samo druge, nego i sebe): "njegova je molitva bila samo paravan koji je zakrivao beskraj njegove nemolitve... dakle, bio je to izgrednički, 'ekscentričan' čin, koji je vodio van iz te crkve, na bezgranični prostor potpune ne-vjere – negatorski u samom svom korijenu". Dogodilo se obesmišljavanje, gušenje mise, oduzet joj je "cijeli njezin sadržaj, cijeli njezin smisao – i eto svećenik se kretao, klecao, prelazio s jedne strane oltara na drugu, a ministranti su tresli zvončićima i dizao se dim tamjana, ali smisao je istjecao iz toga kao plin iz balona, i misa se skljoka u strašnoj impotenciji... mlohava... nesposobna više za oplodnju!"

To što se zbilo je Witold nazvao "prodiranje do stvarnosti in crudo": "Crkva je prestala biti crkva. Prostranstvo je nahrupilo, ali kozmičko, crno prostranstvo, i to se čak više nije događalo na zemlji, nego se prije Zemlja pretvorila u planet što lebdi svemirom, kozmos je bio prisutan, to se događalo na nekom njegovom mjestu. (...) nismo više bili u crkvi, u tom selu, niti na zemlji, nego – u skladu sa stvarnošću, da, u skladu s istinom – negdje u kozmosu, lebdeći s našim svijećama i našim sjajem, i tamo smo negdje u beskrajima izvodili sve te čudne stvari sa sobom i među sobom, slični majmunu koji bi se kreveljio u zrakopraznosti."

Kad je zazvonilo na dizanje sakramenta, Fryderyk opet pade na koljena, i to je odzvonilo "kao posljednji udarac, kao kad se zakolje kokoš, i misa se nastavi, ali smrtno pogođena i brbljava kao luđak. Ite, missa est."

Ali najvažnije: zašto se misa nije mogla obraniti? Zato što je od frontalnog udara efikasnija i ubojitija peta kolona: "nitko se u stvari u toj crkvi nije opirao misi, čak je i Fryderyk na nju najkorektnije pristajao..."

OTIMAČINA BRANDA

Kažu da je siječanj najdepresivniji mjesec u godini – kao povratak u realnost nakon delirija prosinačkih karnevala, fešta, bakanalija. Snješka Knežević napisala je tako siječanjski tekst – pod nazivom Najvažnija povjesničarka zagrebačkog urbanizma: Što je sve pogrešno s izgledom, stilom i sadržajem Adventa – u kojem kudi neke prosinačke urban(ističk)e delirije. Tekst je gorak, kivan, ljutit: protestira protiv "totalnog ignoriranja parka kao forme i funkcije, spomenika i baštine", pače gaženosti. Osim na brutalan tretman parka Bele IV za potrebe "priče s Griča u stilu šume Striborove", cilja i na zlostavljanje Zrinjevca i Tomislavca radi Adventa općenito i "ledene čarolije" specifično, u opustošenosti "teškom mehanizacijom, strojevima, kamionima, 'kućicama' – kojih navodno ove godine ima petstotinjak, napokon i nogama posjetitelja koji naviru u parkove i nemilice gaze travnjake".

Iza rabota stoje neke privatne agencije, no njima to i jest u opisu privatne agende, a javna odgovornost leži, pokazuje Knežević prstom, na lokalnim konzervatorima i Bandićevim stručnim službama za graditeljstvo te slične i druge poslove, koji stoje iza izdanih dozvola, odnosno ne ulažu prigovor gdje bi im opis radnog mjesta bio da ulažu, kamoli da bi se otvoreno suprotstavili vandalizaciji, ako već ne utilitarizaciji i komercijalizaciji. 

ZG-advent eksploatira povijesno središte grada i grčevito ga se drži, znajući da mu biznis samo o njemu ovisi, da "sve zahvaljuje onome što je ukrao jedinstvenoj slici, uniženoj u kulisu dozlaboga banalnog mobilnog klizališta, kakvih ima u bezbroj europskih, američkih, azijskih i drugih gradova". Marketing se poziva na "romantičnu atmosferu" i to "u samom srcu grada" – što zvuči krasno, samo su, upozorava povjesničarka, "atributi uzurpirani od najljepših i najvažnijih povijesnih parkova, nositelja kulturnog identiteta i urbaniteta Zagreba". Sve te "čarobne" i "bajkovite" kvalitete event uzima od zaštićenog parkovnog okvira, parazitirajući na njemu, vršeći "bezočnu eksploataciju i parazitsku uporabu baštine kao resursa". 

Posrijedi je, da stvar bude bezočnija, i otimačina brand prava: projektanti evenata žure "zgrabiti identitetski najistaknutije mjesto kao zlatnu koku", naime "uoče i zgrabe taj tradicijom posvećen prostor kao mjesto gdje će stvoriti svoj i novi brand – mjesto koje odavno ima karakter organskog brenda, postojanijeg od svakog umjetno stvorenoga". 

ATEIZIRANA VJERSKA KULTURA

Kad Buden o Crkvi ustvrdi da "ta institucija više uopće niti u jednom trenutku ne krije da je to politička institucija" – što je tu poruka? Kritika klerikalizacije društva, u ime sekularnosti? Buden se, međutim, od takve pozicije ograđuje: "Klerikalizam zamišljamo kao prodiranje vjere u prostor koji nije autentično njen, u prostor politike i društva. No ta stara sekularna ideja da je vjera smještena u privatnu sferu društva problematična je." Čekaj, što? Zar on smatra da religije ne bi trebale apstinirati od uzurpiranja javnih politika?

Puna tvrdnja od gore – namjerno sam je prvotno dao skraćenu – glasi da Crkva ne krije kako je "politička institucija kojoj je Bog zadnja rupa na svirali". Problematičnost ideje o vjeri smještenoj u privatnu sferu i kritike njenog prodiranja gdje joj nije mjesto za Budena je, znači, jedna fundamentalnija problematičnost: same egzistencije vjere, da je ona uopće još uvijek među nama. Varira tu misao često. U drugom intervjuu kaže: "Nije riječ o tome da Crkva i Bozanić šire vjeru na cijelo društvo, nego u tome da je nevjera zahvatila i tu Crkvu i Bozanića samog. (...) Nietzscheanski rečeno, u Hrvatskoj bog nikada nije bio mrtviji nego danas." Ili u trećem: "Nije riječ o tome da vjera sada ulazi u društveni i javni prostor i okupira ga, nego je ateizacija – to je i Foucaultova ideja – ušla u najdublje pore institucije zvane Crkva i pretvorila Crkvu u nešto sasvim drugo, što više nema gotovo nikakve veze s esencijalističkom idejom autentične vjere u Boga."

Nije u pravu, utoliko što zapada u lažnu dilemu. Postulat sekularnosti – tražeći da vjerski nauci i kodeksi ne budu iznad građanskih zakona i prava, proizlazećih iz Ustava – ne pita za karakter i kvalitetu tih nauka i kodeksa, pita jedino za njihov društveni status, ma kakvi kvalitativno bili. Te stoga ne postaje problematičnim ako je i pofalilo prave vjere. Može biti posve točno da je nevjera zahvatila Crkvu i Bozanića samog, a da istovremeno jest riječ o tome da Crkva i Bozanić šire svoj nauk na cijelo društvo, okupirajući javni prostor – s jedinom razlikom da je taj nauk sad patvoren, nešto s figom u džepu. Klerikalizam i teokratske pretenzije na djelu su svugdje tamo gdje vjerska pravila i običaji postaju hegemonskima, jačima od države i njenih zakona, neovisno o tome koliko je autentičnosti vjere u njima. 

FRYDERYČANSTVO?

Gretta Vosper, kanadska protestantska svećenica, deklarira se kao ateistica. Čudno: kako se to može biti ateistica, a biti svećenica? Važnije je, njen je moto, ono kako živimo od onoga u što vjerujemo. U natprirodne entitete ne vjeruje, ideje o transcendenciji prepoznaje kao naivne, a "Bog" kojem se zavjetovala joj dođe metaforom za prakticiranje dobrote u životu. Dobrote? 

Je li Vosper – fryderyk? Kolje li ona vlastite mise, srozava li ih u impotenciju? Postoji zajednički nazivnik s Gombrowiczevim Fryderykom: oboje su ateisti u crkvi, dok se istovremeno ističući, istupajući velikom gestom, čineći korak više u slavu mise, crkvenih, dakle vjerskih protokola. No, Fryderyk je misu pridavio – iz pozicije ne napadača ni buntovnika, nego dakle revnog učesnika – prozirnošću da se iza pretjerane ofenzive ponašanja u skladu s proklamiranim idealom (vjerom) krije upravo suprotno (maksimum nevjere, ateizma). Vosper se pak ne odaje u ateizmu, jer ateizam u startu ni ne krije, njene su mise otvoreno svedene na kulturalizacijski segment i vjernici je u svemu tome svjesno slijede. Okupljaju se oko ideje dobrote i vrline, tj. posvećivanja određenog moralnog kodeksa u ovostranom življenju umjesto onostranih spekulacija (i progresivni su: empatija, socijalna pravda, okoliš, žene svećenici, gay je ok, itd.). 

Prijepori počinju s definicijom dobrote i vrline. Moralni kodeksi su relativna kategorija, kulturalizacijsko pitanje. Je li Francesca iz okruga Madison dobra ili loša kad vara muža Richarda s namjernikom Robertom, koji joj je prava ljubav? Razlikovat će se kodeksi prema mišljenju o tome. Libertarijanac neće misliti da se od socijalista razlikuje manjkom vođenosti etikom, već baš viškom etike, samo drugačije – meritokratske, na bazi basne o cvrčku i mravu. Masovna stratišta događaju se također uslijed pucanosti viškom, ne manjkom moralnog kodeksa i bivanja vrlim. A što je dobro i vrlo po mjeri recimo hrvatskog svećenstva? Kako glasi moralni kodeks iz njedara našeg katoličanstva?

Župnik-ustaša iz Ivanovca već je puno uvjerljiviji kao fryderyk, zato što na prvi pogled postoji hipokritski moment: gestom s merdžom, otkrivajući se u bezdanoj nevjeri, prokazuje patvorenost i ispraznost misnih postupaka u slavu Boga, koje koncelebrira za oltarom, glumeći vjeru (varavši samo druge ili i sebe, nevažno), u reduciranosti na njen kulturalizacijski segment. 

Buden je u pravu u samoj konstataciji ateiziranosti Crkve. Nije sporno da "u Hrvatskoj vjera u katoličkog boga ne implicira nikakav više odnos čovjeka prema bogu kao transcedentnom biću, nego prema nacionalnoj zajednici". Statistika o 86% katolika ne podrazumijeva 86% onih koji su katolici filozofski, ontološki, teološki, već 86% onih koji su katolici u smislu članstva u zajednici svog porijekla, kolektivne identitetske pripadnosti (političke, kulturne, folklorne, nacionalne, etničke, konfesijske). Kod nas je to baš izrazito prisutno – prakticiranje vjere kao mjera koliko si dobar Hrvat – i često ide do ekstrema: Bog tu "postoji samo još u ustaškom resentimanu, dakle postoji u onoj mjeri u kojoj je ustaša".

Ivanovački pop je, reklo bi se, peta kolona: kolje vlastito popovanje. Ne biva se više u crkvi, u tom selu, niti na zemlji, nego – u skladu s doslovnom stvarnošću – u zrakopraznosti negdje u kozmosu. "Naravno da je to blasfemično" – kima Buden – "da je hrvatska Katolička crkva institucija najsramotnije blasfemije vjere." Ali zanimljivo je ipak da se ta blasfemija i zbiva jedino na planu ove kategorije odnosa čovjeka prema Bogu ("vjera kao nekakva sfera autentičnosti koja može podržati zahtjev za svojim esencijalnim karakterom, autentičnošću"), dok kulturalizacijskom segmentu nije nimalo naškodila. Mještani nisu ostali sablažnjeni niti svom župniku što zamjerili – što dosta govori i o tome koji im je segment jedino bitan. Na tom planu nema proturječja, pa onda ni blasfemije: ni mercedes ni ustašovanje ne kose se s vjerom kao mjerom hrvatstva i pripadanja zajednici.

Znamo i da nije od klera samo Andrija Vrbanić u zadnjih par mjeseci ukeban u besprizornosti.

Ivana Novaka, župnika u Cirkveni, selu u križevačkom kraju, uhvatili su u dubiozama s crkvenim novcem i življenju na visokoj nozi, dok ekonom Biskupije mještanima-kmetovima (ovaj put pobunjenima, jer je pljačka bila previše transparentna) odbrusuje korporativnim cinizmom "građani ne mogu smijeniti župnika, u crkvi nema demokracije, to je pitanje za biskupa, treba moliti za župnika", a župnik sam u stilu kruhoborca "ja neću ostati na burzi, ima posla za nas svećenike".

Kaptolski ekonom Gabrić dospio je pak u žižu medijske pozornosti – sa svim svojim deveteroznamenkastim mutnim prebendarskim poslovima – tek pri preveslanosti od drugog klana mafije.

Vjeroučitelj Bagarić snimljen je u indoktrinaciji učenika mržnjom, pozivajući na likvidaciju Mesića i Pusić i pogrom Bošnjaka, slaveći ratne zločince, huškajući na ateiste.

Biskup Košić ga je očekivano uzimao u zaštitu, pratio i dizao ulog.

Nadbiskup Puljić pozvao je da se vjernike "zaštiti" od Frljićeve predstave, zatraživši od odgovornih kažnjavanje blasfemije, kao da smo u srednjem vijeku.

Ilčić je, pod ruku s don Stojićem, održao studentima endokrinološko predavanje biblijskog nauka o ženskoj psihofizici.

Dekan KBF-a našao je "korakom natrag" da se nasilje nad ženama izgoni silom međunarodne konvencije, kao da ne bi bila dovoljna i milost kršćanske etike.

Iz svih je (para)klerikalnih bastiona nastavljeno i s generalnom tendencijom "konzervativne revolucije", homofobijom, pro-life moljenjem pred bolnicama, paljbom po Istanbulskoj konvenciji ili uređivanjem HRT-a, itd.

Jesu svi oni fryderici?

To sve ove zime, u zadnjih par mjeseci, ali stvar je u tome što bi se sličan niz skandala mogao izdvojiti u bilo kojih par mjeseci, ne radi se o iznimci nego o pravilu. Feudalni odnosi iz Ivanovca preslikavaju se kao uzorak na čitavu zemlju: narod je siromašan – živi u pobožnoj bijedi – a Crkva bogata i gramziva, pofutrana vatikanskim konkordatima do statusa države u državi, moćna i utjecajna, uzurpirajući svojim regresivnim vrijednostima prostor građanskih, s invazivnošću kao dominantan igrač na tržištu kapitala, ali i u inženjeringu ljudskih duša. S jedne strane propovijedi o Bogu, a s druge očitovanja ateiziranosti, s Bogom kao zadnjom rupom na svirali: grabež, lova, konfesija kao identitarska kulturalizacija u dobrohrvatstvu, klerikalizacija kao teokratske svjetovne politike, s pretenzijom, kako jednom reče jedan marginalan analitičar, da se umjesto katoličke Crkve u Hrvatskoj bude Crkva u katoličkoj Hrvatskoj. (A pravi front ne postoji niti spram trenutnog svjetskog boga "the end of history" korporativne globalizacije. "U hrvatskoj Katoličkoj crkvi", podvlači još Buden, "nema sukoba s neoliberalnom transformacijom društva, s kompradorskim elitama, kriminalnim elitama, nego postoji nekakav zajednički projekt.")

Ako govorimo o internoj blasfemiji i klanju vlastitih misa, onda govorimo o povredi deklarativne teološke vrijednosti. No, što ako autoizdajnički element ni nije tek u njenoj povredi, već i u njoj samoj po sebi? 

Autentičnost vjere kao odnosa čovjeka prema Bogu monoteistički je narativ abrahamskih religija – je li to odvojivo od njihove puritanske jezgre? Kad već potežemo Nietzschea, koji upozorava da je svećenik "sa strogom pedantnošću jednom zauvijek formulirao, sve do velikih i malih poreza koji su mu se morali platiti (– pritom se ne smiju zaboraviti najukusniji komadi mesa, jer svećenik ždere bifteke), što želi imati, 'što je volja Božja'" – ali i ne samo na to, nego i da svećenik ždere bifteke zahvaljujući upravo tome što propovijeda vodu. Zato što je grijeh oružje svećeničke moći, sveti parazit živi od grijeha: natjerati nekoga da se kaje zbog onoga što jest, natjerati ga je, u prijevodu, da se pokorava svom pastiru. A za utjerati u grla i duše puritanski koncept grijeha potrebna je instanca koja ono svjetovno obezvređuje i ozloglašava, uvodeći novo vrednovanje, koje obrće i posvećuje anti-svjetovno: "glupi spasonosni mehanizam krivnje prema Jahvi i kazne, pobožnosti prema Jahvi i nagrade". 

Ideja "Boga" služi, u krajnjem izvodu, tome da bi ekonomi biskupija mogli nastupati korporativnim cinizmom, a ekonomi Kaptola prebendarskim stotinama milijuna, župnici voziti merđe i okupljati zajednice dobrih mizoginih Hrvata, s teokratskim svjetovnim poretkom i pokornim narodom. Samo, kako onda pokazivanje s merđom ili činjenica da je vjera reducirana na kulturalizaciju u kolektivnom identitetu proturječe "Bogu"? Gdje je zapravo blasfemija, gdje fryderyčko prokazanje?

Prava priča ne glasi da se kroz hvatanost u društvenim cinizmima događa prokazanje propovijedane vjere kao iluzije i lažnosti, nego iluzornost uopće ideje da je propovijedana vjera ikad i bila drugo doli instrument društvenih cinizama. Što bi trebao značiti zaključak da je Crkva ateizirana jer bifteci, klerikalizam, identitarizam i mizoginija (tobože nasuprot Bogu), ako znamo da je upravo teizacija (Bog) oduvijek pretekst bifteka, klerikalizma, identitarizma i mizoginije? Nije župnik Vrbanić žderonja, teokrat, ustaša i bigot u vidu izdaje i prokazanja poruke s oltara koju nominalno propovijeda, već baš kroz nju. 

Proturječja uopće nema, ne zato što se stvar ne bi otkrivala u ispraznosti, nego zato što je greška u početnoj pretpostavci o neispraznosti.

TKO PIJE, A TKO PLAĆA?

Smijem li sam načas biti odvratan seksist? Svaki bistriji bariša zna da stvarno komplimentirati pojavi neke žene nije reći da joj neki odjevni artikl dobro stoji, već da ona dobro stoji artiklu – nije, jebiga, isto tko ili što je u svemu taj element ljepote i sjaja, jesmo li joj poručili da tek krpica čini da ona dobro izgleda ili da tek ona čini da krpica dobro izgleda.

U slučaju ZG-adventa imamo pak posla s trapavcima u barenju – uz onu varijaciju kad se običava ići preko dokazivanja vlastite vrijednosti, da joj ti dobro stojiš. I dok barišin retorički obrat može biti i iskren, ili čak govoriti istinu, branding se ovdje događa kao zamjena teza: o tome tko koga iskorištava. "Bez kulise koju čine povijesni gradski ambijenti – trgovi, parkovi, arhitektura, njihova estetska, a nadasve simbolička vrijednost, sve drugo što ZG-advent nudi, bilo bi ništa, pa se u ime brige za baštinu postojano izbacuju floskule o oživljavanju, osuvremenjivanju, animiranju, dodanoj vrijednosti, pa i otkrivanju." Ne samo da jednosmjerno uzimaju od baštine – naime, barem iz perspektive povijesti umjetnosti i urbanizma, frivolna pučka veselica je, jasno, ništa, a povijesni gradski ambijenti, jasno, sve – nego još i, prodavajući se, obrlaćujući djevojku, ali stilom lošeg upucavača, fingiraju jednosmjerno davanje baštini, da tobože ne stoji dobro ona njima, već oni njoj, da tek po adventskim efektima ona danas još i dolazi do izražaja.

Ali struka se nije dala obrlatiti tako traljavim udvaranjem. Zaštitni znak ZG-adventa prepoznala je, uz obavezno iskazivanje prezira spram "zabave i veselice pod populističkom parolom panes et circenses (kobasice i žuja) plus klizanje", kao ništa nego lightshow, gdje se po noći ne vide "derutne fasade okolnih kuća, ni prljavi zakutci, ni snopovi kabela, ni kemijski zahodi: ukratko, ništa utilitarno-tehničko, nego samo idila i poezija, reklo bi se – a zapravo obmana/iluzija i prevara/fikcija". Vandalski se element očituje tek kad cirkus ode iz grada: "uništeni travnjaci, kaljuža, nered koji park pretvaraju u nemjesto: non-lieux, non-place".

Mjesto radnje je "najveći urbanističko-hortikulturni ansambl u Zagrebu i Hrvatskoj", zaštićen kao kulturno dobro najviše kategorije zaštite, s dopuštenim samo zahvatima obnove/restauracije, ali friga se seljacima za to – samo im daj da žderu kobasice i baš ih briga, zimi i ljeti, jer kad se demontira adventska skalamerija, pa nešto malo kao sanira, posadi, usljeđuju senzacije toplog dijela godine i opet teška mehanizacija i iživljavanje nad travom: "Park nikako da uhvati daha: od svih tvorevina parku su nasušno potrebni vrijeme, strpljivost i permanentna njega, da postane ono što se u projektu naslućuje. Ovdje se pak tretira kao teren na kojem se iskušavaju scenografije i smjenjuju rekviziti." 

Ne možemo tako u Europu. Knežević uspoređuje s profiliranijim destinacijama koje su festivalizaciju stavile "u funkciju city-brandinga, prozaičnije: komercijalizacije potencijala svojih povijesnih središta". Što je bitna razlika? Ti su gradovi dovoljno pametni da "bazu eventizacije" njeguju i kultiviraju, uvećavajući joj vrijednost i potencijal. Kao prvo, nećemo u ozbiljnoj Europi u povijesnim parkovima, "na minuciozno kultiviranim dekorativnim parterima", ni pod razno uopće naći klizališta ni kolibe s kobasicama – ne vidi se to doduše noću, dok traje lightshow, "ali danju uži centar Zagreba, prepunjen kolibama, daščarama, brvnarama i bezidejnom scenografijom, djeluje groteskno, doveden do bijede i jada" (a nepohvalno se izrazila i o pretvaranju Zagreba u "neodernek", o ZG-adventu kao ničemu doli street-food festivalu, o vraćanju Zrinjevca u fazu (društvenih običaja) stočnog sajmišta iz kojega je ponikao). Kao drugo, nećemo u ozbiljnoj Europi vidjeti nemar i zapostavljanje, da se povijesnu jezgru zahvaćenu komercijalizacijom "ostavlja u stanju sivila, derutnosti, propadanja, unakaženosti", kao u Zagrebu u kojem se menadžerima eventizacije dodjeljuju samo prava bez obaveza. Pa barem da se pristojan dio profita iskoristi za vraćanje stvari u red! Umjesto što od golemih prihoda "ni centa nije utrošeno na obnovu ili popravak kulise njegovih evenata: kuća i palača, ulica i trgova, a osobito parkova. Dođu li uopće na red, oni će biti prepušteni javnom sektoru i financiranju javnim sredstvima."

ATEIZIRANA KULTURA PROSTORA

Borislav Mikulić je imao svojedobno tezu da "između crkvene materijalne gramzivosti prema društvu i navodno vulgarnog božićnog potrošaštva pastve ne postoji samo odnos konvergencije nego kompeticije". Naime: "Katolička crkva, koja deklarativno kudi ekscesivni konzumerizam i 'materijalizam' svoje pastve, i sama je do grla angažirana na ekscesivnom uvećanju svoga materijalnog prisustva u javnosti, kroz formalizam i ceremonijalizam institucionalnog kršćanstva i svakojaku duhovnu bižuteriju koja ima jednako malo veze s 'istinskim' sadržajem vjere kao i autić na daljinski, ali troši i proždire sav javni prostor. Dok kultur-kritičari priželjkuju više čiste duhovnosti, osobne i obiteljske samorefleksije, crkva umjesto evanđeoske propovijedi bolje budućnosti zasićuje društvo dogmatizmom državne vjere u sadašnjosti."

Ukratko, bezveze je s visokog duhovničkog oltara kenjati po adventskom karnevalu zbog profaniranja i iznevjerivanja vjere iz podteksta događanja, kad Crkva takvo profaniranje onoga u što se zaklinje radi i sama, samo puno radikalnije i malignije, kroz zauzimanje etatističke busije, s pretenzijom na monopol, u paktu s vladajućom klasom, uz sveprisutno nasilje teokratske hegemonije. "Zato, u kritici općeg potrošaštva i profaniranja duhovnosti sekta civilnih duhovnika-kolumnista napada karnevalsku subverziju umjesto hegemonijalne politike crkve, pozivajući se na kulturnu konstrukciju izvornog smisla Božića, kao i sami crkveni ideolozi."

Nametnula mi se tu paralela. Snješka Knežević daje analognu kritiku adventskog karnevala, zbog profaniranja i iznevjerivanja, samo sagledano kroz jednu drugu prizmu: kunsthistoričarsku i urbanističku. Posvećena vrijednost koja biva profanirana, spram koje optužuje nadležnu upravu da se odnosi barbarski (a doista se odnosi) je ona ne sad više "kulturne konstrukcije izvornog smisla Božića", nego kulturne konstrukcije "urbanističko-hortikulturnog ansambla", visokih urbanih i urbanističkih standarda, kao tradicije za koju bi se mislilo da ju je Zagreb, kao grad koji ima određenu povijest urbanog života, i grad koji pretendira biti ozbiljan europski urbanitet, odavno trebao apsolvirati, usvojiti. U konkretnom slučaju govoreći o baštini, no u načelnijem smislu, 'ajmo reći, o kulturi prostora. Koja nam je takva kakva je jer smo i mi sami takvi kakvi jesmo – u prostoru se sve odražava, urbanizam je presjek nekog društva. Zar bi bilo realno u zemlji u kojoj vlada preslikani uzorak feudalnih odnosa iz Ivanovca očekivati u prostoru odraženo nešto drugo?

Nalazi ona i dublji uzrok zašto ZG-advent izgleda kako izgleda i biva mu dopušteno parazitirati na gradskim resursima: da su "njegov izgled i stil, sadržaj i poslovanje odraz karaktera i morala, naobrazbe i kulture njezinih glavnih protagonista: gradonačelnika Milana Bandića i Martine Bienenfeld, direktorice Turističke zajednice Zagreba. Oni raspolažu gradom. Tako će biti dok budu na svojim pozicijama." Imaju svoju računicu. I svaka čast gospođi Knežević, koja je u realnom vremenu bila glasna i oko Horvatinčićeve uzurpacije Varšavske, ali svejedno ne može ne biti postavljeno i to pitanje: ne leži na Bandiću i njegovim službama odgovornost samo za neodernek i seljake na špici, nego i za poduzetnička "vizionarstva" seljačina a la Horvatinčić; koliko ima smisla s visokog stručnog oltara se fiksirati na periodično profaniranje karnevalom, dok svo vrijeme bjesni građevinska mafija kao sistemsko zlo, negirajući istu tu vrijednost, samo puno radikalnije i malignije?

Ali kamo puste sreće da je tek do Bandića. On je metastatska razina, razina biskupije, dok znamo da karcinom neo-feudalizma uvijek počinje sa žarišta svih nadležnih kaptola. Tekst je već dug, a morao bi biti pet puta dulji za upustiti se u opisivanje svih konflikata u prostoru u kojima sprega politike i regresivnog kapitala, izmakla demokratskog nadzoru, radi o glavi društvu, javnom interesu, socijalnoj pravdi. Zauzdavati tu spregu bio bi posao urbanizma. Na djelu je, međutim, zauzdanost urbanizma, i to – po obrascu ateizirane Crkve – iz samog okrilja krovnog kaptola koji bi ga trebao promovirati i ovlašteno zastupati. Tko piše prostornjačke zakone, koji su, nasuprot deklarativnom načelu iz čl. 11. o pojedinačnim interesima koji ne smiju štetiti javnom interesu, integralno planiranje učinili mahom nemoćnim pred skupovima privilegiranih interesa? Može se to dosta precizno reći: deep state struktura predvođena sivoeminencijskim fiškalom Josipom Bienenfeldom, eskalirala do najmrklijeg mraka upravo za ministarskog mandata arhitektice Mrak Taritaš. Pa za njom Kuščević, koji ni ne krijući, hvalivši se javno, traži rupe u zakonu za Baldasarova mutna posla, pa trenutni ministar koji pak što se tiče prostora ne zna ni gdje mu je lijevo i desno, i tako se to valja...

I to mi se čini kao kapitalniji problem: okej, karneval sabotira urbane vrijednosti, ali svih mu zrinjevačkih platana, kako ih tek sabotiraju – gajeći s buldožerskim efektom ZG-adventa odnos ne tek konvergencije, nego i kompeticije – same najviše hrvatske urbanističke institucije!

Ili je greška u početnoj pretpostavci da su ikad i bile autentične vjernice ideala koji nominalno koncelebriraju?