Damir Karakaš: Svi smo mi s ovih prostora pomalo mazohisti, inače ne bismo bili ovdje

Rok je prošao ovih dana, definitivno ste odlučili da se ove godine nećete kandidirati na natječaj za Javne potpore za poticanje književnog stvaralaštva koje svake godine dodjeljuje Ministarstvo kulture, iz revolta prema sastavu ovogodišnjeg Povjerenstva koje o njima odlučuje (Dubravka Brezak Stamać, Snježana Šetka, Julijana Matanović, Tanja Belobrajdić, Mate Maras). Naime, članica Povjerenstva Belobrajdić široj je javnosti poznata po kaznenoj prijavi koju je protiv nje podnio Dalmatinski komitet za ljudska prava zbog ratnih zločina protiv zarobljenika u Lori, a članica Povjerenstva Šetka široj javnosti, ni onoj užeknjiževnoj, uopće nije poznata. Povjerenstvo ne dodjeljuje vlastiti novac nego tek raspodjeljuje sredstva iz državnog proračuna, ali vi ste ga se javno (uz Dašu Drndić i Olju Savičević Ivančević) odrekli. Takva odluka nije bila laka...

Kad sam prvi put vidio sastav Povjerenstva pomislio sam da je to neka šala. Ali, onda sam se sjetio u kojoj državi živim, gdje je glavni nacionalni interes use, nase i podase, tko je ministar kulture - a takvih ministara kulture imaš koliko god hoćeš po kafićima u centru Zagreba - pa mi ništa nije bilo čudno. Što se tiče tih samih članova Povjerenstva, Mate Maras je tu jer se isticao podrškom Hasanbegoviću, Tanja Bjelobrajdić, čak i da je ne povezuju s događanjima u Lori ima jednu knjigu, i neke nagradice za koje ona misli da su velike, a Snježanu Šetku znam iz vremena kad sam kao novinar radio u Splitu, i to da je ona u Povjerenstvu više nije niti zajebancija. No, ne zamjeram ljudima koji će se prijaviti na stipendiju, ali ja naprosto ne želim davati legitimitet ovom Povjerenstvu, i neću nikome dozvoliti da me ponižava. 

Ovih dana objavljujete novi roman. Pedantno ga pripremate, jako vodite računa o prijelomu, dizajnu naslovnice, veličini fonta, svakoj sitnici. O čemu ili kome govori roman, što ste u njemu tražili? Jeste li „izašli“ iz Like, ili uopće  nemate takvu namjeru? I naslov romana je ovdje važan.

Kad je općenito riječ o književnosti, uvijek sam imao neku svoju viziju, bez obzira da li se to nekome dopadalo ili ne, pokušavao pisati knjige koje još nisu napisane. Jednom sam u vezi pisanja rekao da pišem teško kako bi se čitalo lako, a izašao je naslov da pišem teško kako bi se čitalo brzo, pa sam se neugodno iznenadio, jer upravo suprotno, mislim da će u ovoj eri fejzbuka i sve te površnosti i brzine, književnost opstati baš zato jer nije u toj brzini. Inače, uz rad na knjizi - a već sam rekao da sam bolji pisac od svake knjige koju sam napisao i da je to ono to što me tjera naprijed; jako mi je bitno kako ta knjiga izgleda. O samom sadržaju knjige nikad ne volim govoriti, mogu samo reći da je to roman o djetinjstvu, a kažu da svaki pisac ima pravo na samo jednu takvu knjigu, pa sam jako dugo čekao taj nazovimo ga pravi trenutak osjećaja, da je napokon realiziram. Naslov Sjećanje šume, smislio mi je za jedne noćne šetnje pjesnik Branko Maleš. A svaka šuma, pogotovo lička, jako je puno toga čula, vidjela, krije puno tajni,ponekad je dovoljno samo leći negdje u šumi, zažmiriti i slušati to što ona priča.

I tako Lika postaje sve frekventniji filmski motiv i toponim: imamo Karakaša, Matanića, oca i sina Šerbedžiju...

Ako aludirate na film Kino Lika, ne znam više što bih oko toga rekao. Osim da je film prikazan i na Hrvatskoj televiziji pa sam zvao roditelje da ga napokon pogledaju, a majka mi je ujutro kad sam je nazvao da je pitam za dojmove samo drhtavim šaptom kazala: Dobro da ti je tata zaspao.  To je bio dobar znak.      

Kako biste opisali, a možda i matoševski usporedili, zagrebački socijalnoklasni imdiž?  I tiče li vas se takva usporedba i pitanje? Stoput ste rekli da vam je gotovo svejedno u kojem gradu živite, jer ste živjeli i u Parizu, Splitu, Bordeauxu ili u Brinju.  Ali pustite vi te priče...

Kad sam sa 14 godina otišao od kuće, puno sam lutao, tražio sebe i mjesta u kojima bih živio, bio sam i po Londonu, Njemačkoj, Kini, a jedno vrijeme mislio sam ostati i u Kairu, jer mi se jako dopalo, ali to je bilo vrijeme prije svih tih revolucija. Sada sam u Zagrebu, na kraju grada jer kao kauboji volim dolaziti u grad, imam troje djece, čitam, pišem, čuvam djecu, živim svoj život. Osim proze, bavim se i kazalištem, pa tako najesen radim s Dinom Mustafićem u Makedoniji, a Boris Liješević će uskoro na kazališne daske postaviti roman Blue Moon. Trenutno pregovaram i oko mog novoga komada Avijatičari. I samo još malo o ovim stanovanjima, Miloš Crnjanski je govorio kako je jedina utjeha za Srbe u daljinama „što dalje od ovog mračnog mjesta“; a ta utjeha vrijedi i za Hrvate, ali svi smo mi s ovih prostora pomalo mazohisti - inače ne bi bili ovdje.       

U kojoj je mjeri bandićizam termin koji je prerastao svoga začetnika? Bez cinizma pitamo.

A što reći o Bandiću, osim da pazim da me negdje iza kakvog ćoška ne zahvati, kako kažu najgora kletva u Zagrebu - dabogda ti Bandić pomogao. Zanimljivo mi je bilo ono kad je završio u zatvoru, on je onda počeo čitati Krležu i Andrića, odmah umislio da je Mandela, tako da je on izašao iz zatvora još jači negoli je ušao, i nije ni čudo da se nakon toga  kandidira za premijera. Ako još koji put završi u zatvoru, po svemu sudeći postat će bog sunca i okolice.        

Uoči izbora, kako primjećujete da se oblikuje novi/stari politički poredak? I kako, pričajući s ljudima onako flanerski, zaključujete o eventualnim mijenama ili političkih stavova?

U većini mjesta u Lici uopće nema onog motanja glasačkih listića, šta ćeš ih motati ako nešto ne kriješ, a ako ih motaš, odmah si sumnjiv, tamo su svi za HDZ. Kad su ono devedesetih bili prvi izbori, bilo je u školi glasovanje,  pitao sam tko je taj koji će ih u tim uzburkanim vremenima voditi, izašao je jedan oduševljeni stari, rekao, on je velika faca, ima crni pojas treći dan i ništa se tu posebno ne mijenja, uostalom kao i na razini države. A kad gledam svu tu plejadu likova iz naše politike, Milanovića, Plenkovića, njihove prazne riječi obrazovanog izgleda; pa tu našu predsjednicu, što priča,  čime se ona bavi, meni se uvijek učini da je to na televiziji serija Alo, alo. Šteta što se ne vrati Džoni Štulić da glasamo za njegovu Stranku golih kuraca.           

Koliko će, po vašoj procjeni, trajati saniranje štete koju je radikalna desnica na čelu s ministrom Hasanbegovićem učinila u kulturi?

Ma bitno je da Hasanbegović ostane samo ružan san. Ali, ruku na srce, nije se oko kulture proslavila ni prijašnja, takozvana lijeva Vlada, koja je dopustila najmanji proračun za kulturu u cijeloj regiji, što je vrhunska svinjarija. Netko tko drži do sebe, a ministrica je kulture u takvoj vladi, trebala bi u takvoj situaciji odmah dati ostavku.   

Što bi, za domaćeg pisca i/ili profesionalca u kulturi, bio prvi najvažniji korak u budućoj kulturnoj politici? Kakav bi trebao biti sljedeći ministar/ca?

Gore od Hasanbegovića fakat ne može, osim ako na mjesto ministra kulture ne izaberu Božidara Alića pa da nam po cesti pali knjige. Meni još uvijek nije jasno da je netko poput Hasanbegovića mogao prihvatiti takvu funkciju, jer elementarna pristojnost bi zahtijevala, ako nemaš pojma o nečemu, da se na tome odmah zahvališ. To je kao da mene telefonom zovu da idem operirati nekog pacijenta u KBC Rebro, a ja počnem kao mahnit trčati prema operacijskoj sali. Ima u Hrvatskoj puno kvalitetnih ljudi iz područja kulture koji bi to mogli sjajno voditi, naravno, ima u našoj kulturi i takvih ljudi da sam se već stoput uvjerio kako je od nepismenog ološa gori još samo pismeni ološ.          

I kako, konačno, kao bivši novinar crne kronike dnevnih novina koji je svojevremeno “prebacio normu” po broju članaka i zaradio pristojnu plaću (što je danas uglavnom nemoguće) procjenjujete status i kondiciju novinarstva? Što je, dakle, najopasnija stvar u novinarstvu, i za tu struku? Rijetki su oni (profesionalci) koji misle da je antiintelektualizam opasna stvar za budućnost novinarstva...

Živimo u vremenima kad čak i Tonči Huljić ljutito zaključuje kako je sve otišlo dođavola, postalo banalno i površno. Smartfoni su postali biblije, studenti književnosti ne čitaju knjige, policajci umjesto lopova love pokemone, a pjesnici moraju opjevati plastične usne. Tako da je i u novinarstvu teška situacija, nepismenost, glupost, kretenizam, jeftini populizam, a imamo čak nevjerojatne slučajeve da umjesto rubrike kulture na nekim portalima sada postoji rubrika Vjera. Teško je sve to oko sebe gledati, i na kraju krajeva živjeti u ovome današnjem svijetu, u kojem je, kako kaže Imre Kertesz, „red u svijetu svakodnevna čarolija zla“. 

damir-karakas-svi-smo-mi-s-ovih-prostora-pomalo-mazohisti-inace-ne-bismo-bili-ovdje-4732-5581.jpg

Ne zamjeram piscima koji će se prijaviti na stipendiju Ministarstva kulture, ali ja naprosto ne želim davati legitimitet ovom Povjerenstvu, i neću nikome dozvoliti da me ponižava
Ne zamjeram piscima koji će se prijaviti na stipendiju Ministarstva kulture, ali ja naprosto ne želim davati legitimitet ovom Povjerenstvu, i neću nikome dozvoliti da me ponižava