Djetinjstvo i rešetke – Kako pomoći djeci čiji su roditelji u zatvoru?

Dragi tata, jako mi nedostaješ. I htio bi da sam s tobom, da bi radio s tobom, igrao i mazio se. Sad sam s mamom više, ali tebe još volim kao što sam te i prije volio u istoj mjeri. Jako te volim. Želim da primiš ovo pismo. Tata uživaj u ovoj slici. Ovo sam ja i ti, tata moj.

(pismo dječaka čiji je tata u zatvoru, izvor: Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba)

 

Ne postoje službeni podaci o tome koliko djece u Hrvatskoj odrasta bez roditelja zato što su mu mama ili tata u zatvoru. Izostanak službene evidencije dovodi do izostanka sustavne brige institucija o takvim mališanima. Trauma, stigmatizacija okoline i osjećaj krivice, samo su neki od problema s kojima se dječak ili djevojčica suočavaju kada im roditelj živi „tamo negdje“, iza nekih zidova, „na službenom putu“, daleko od njih.

Prema indirektno prikupljenim podacima, u odnosu na broj zatvorenika i zatvorenica, procjena je da oko 2300 djece u Hrvatskoj imaju jednog ili oba roditelja koji su na izdržavanju zatvorske kazne. U nevladinim organizacijama procjenjuju da je taj broj mnogo veći i da premašuje  14.000 djece.

„Koliki god da je njihov broj, da ih imamo i upola manje, opet su ta djeca vrijedna našeg truda i naše pažnje“, kazala je Renata Šoher iz Uprave za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa na nedavnoj konferenciji o pravima djece čiji su roditelji u zatvoru u organizaciji Ureda pravobraniteljice za djecu. 

Viktimizacija djece

Psihologinja Bruna Profaca iz Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba bavi se djecom koja su bila izložena stresnim i traumatskim iskustvima, pa tako i onima koja su primorana odrastati bez roditelja koji se godinama nalaze u zatvoru.

„Djetetu nije lako razumjeti da mu je roditelj u zatvoru. Nijedno dijete nije spremno na ono što mu se zbiva. Djeca čiji su roditelji u zatvoru imaju specifične potrebe , imaju niz rizika i doživljavaju ne samo stres roditeljskog uhićenja nego i gubitak roditelja, prolaze kroz proces tugovanja koji im nije lak“, kaže Profaca.

Prema njezinom iskustvu, sustav se automatski brine o djeci koja su bila žrtve obiteljskog nasilja, a čiji su roditelji upravo zbog toga završili iza rešetaka. Većina djece ipak nije obuhvaćena sustavnom podrškom. Riječ je o djeci čiji su roditelji na izdržavanju zatvorske kazne zbog 'neobiteljskih' razloga (pljačke, ubojstva, prevara i slično), pa se oni i njihova okolina na razne načine nose s tim problemom.

„Viktimizacija te djece je višestruka. To nije jedan događaj, nego cijeli njegov mali život do trenutka u kojem se mora susresti s roditeljem koji nije s njim. Važan je multidisciplinarni pristup prema takvom djetetu, ali i sistemski prema obitelji i okolini, pristup koji je razvojno usmjeren i podržavajući“, upozorava Profaca.

Posebno je bitan istodobni stručni rad i s djetetom i s roditeljima. Vrlo je važno dati podršku roditelju da bude podrška djetetu, i onom roditelju koji ostaje s djetetom i onom roditelju koji je u zatvoru.

„Svako dijete čiji je roditelj u zatvoru očekuje odgovore na pitanja 'Gdje si?', 'Zašto si tamo?', 'Kad se vraćaš kući?', 'Jesi li dobro?'. To su istodobno i jednostavna i teška pitanja. Ispod toga su neizgovorena pitanja djeteta 'Jesam li ja kriv?', 'Voliš li me?'“, slikovito objašnjava Profaca u čemu pomoć stručnjaka može biti dobrodošla.

"Preskup" program

Rad s djecom i njihovim roditeljima koji su u zatvoru, ali i s mamom ili tatom koji ostaju na slobodi, kod nas se provodi tek zadnjih nekoliko godina. Pionirski pokušaj bio je projekt „Odgovorno roditeljstvo“ kroz obiteljske centre nastao 2010. godine kroz suradnju Ministarstva pravosuđa i Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. On, na žalost, nije zaživio.

„Program se sastojao od dva dijela: jedan je bio rad sa zatvorenicima koji su na izdržavanju kazne zatvora,  a roditelji su maloljetne djece, a drugi dio je bio rad s drugim roditeljem i djecom u obiteljskim centrima. Nažalost, zbog političkih odluka, štednje tamo gdje ne treba, obiteljski centri su ukinuti. U zatvorskom sustavu je napravljen novi program, koji je pola od prethodnog, pod nazivom 'Zatvorenik kao roditelj' koji pruža podršku svim zatvorenicima koji imaju maloljetnu djecu, objašnjava Renata Šoher iz Uprave za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa.

Prema njezinim riječima, u taj se program zatvorenici/roditelji uključuju dobrovoljno, pa čak i zatvorenici koji nemaju svoju djecu, ali i djedovi na izdržavanju kazne zatvora. Iako je novi program „osiromašen“ za istodobni stručni tretman s djetetom i drugim roditeljem na slobodi, Šoher i tako okljaštreni projekt, ocjenjuje vrlo korisnim. Roditelje se u zatvoru uči znanjima i vještinama koje mogu primjenjivati u odnosu sa svojom djecom, pomaže im se da preispitaju vlastite stavove i uvjerenja te unaprijede komunikaciju. Prema izvještaju Ministarstva pravosuđa, tijekom 2014. godine, u prvoj godini provođenja projekta, kroz program je prošlo 184 zatvorenika u 11 kaznionica i zatvora.

Ono što sustav ne može ili ne želi pokriti zbog tromosti ili nedostatka novaca, posljednjih godina pokušavaju nadomjestiti nevladine organizacije. Jedna od njih je udruga „Roda“ koja dio svojih aktivnosti provodi upravo kroz rad s roditeljima u zavoru i njihovom djecom. U udruzi su osmislili nekoliko programa koje su uglavnom provodili u ženskoj kaznionici Požega gdje su na izdržavanju kazne zatvora sve žene sa zatvorskom kaznom dužom od 6 mjeseci.

Izbjegavanje posjeta

U „Rodi“ su uočili da veliki broj majki u zatvorima izbjegava posjete svoje djece. Razlozi su višestruki.

„Jedan od razloga je to što mame žele sebe zaštiti, srame se svog čina. Drugi razlog je zato što žele zaštititi dijete. Treći problem je put do Požege, koji je dug, zamoran i skup“, objašnjava Ivana Zanze, izvršna direktorica udruge.

Prema „Rodinom“ istraživanju, preko 50 posto majki njihova maloljetna djeca ne posjećuju u kaznionicama ili zatvorima. Trećina njih ne želi da ih djeca posjećuju dok su na izdržavanju kazne, u 13 posto slučajeva djeca ni ne znaju da su im majke na izdržavanju kazne, a čak 25 posto majki djecu susreću isključivo kada dobiju mogućnost izlaska izvan kruga zatvora.

Da bi potakli kontakte zatvorenica sa svojom djecom, u „Rodi“ su osmislili projekt „Rešetke nisu prepreka“. Uz pomoć studentica dizajna i samih zatvorenica u Požegi kreirali su osam proizvoda koje bi izrađivale same zatvorenice, a novac od prodaje išao bi u fond za pokrivanje troškova puta djece koja žele posjetiti mame u zatvorima. U Hrvatskoj, naime, nema institucionalnog rješenja za pokrivanje troškova puta za posjete zatvorima - centri za socijalnu skrbi to samo malo ili nimalo pokrivaju. U „Rodi“ se nadaju da će u tome uspjeti ostvariti partnerski odnos s Ministarstvom pravosuđa. Dugoročni je plan povećati broj proizvoda te proširiti projekt i na druge zatvore, poput Gline i Lepoglave.

Problem je i prostor u kojem se djeca susreću sa svojim roditeljima koji su u zatvoru. Ivana Zanze kaže da njezino iskustvo s kaznionicama u Požegi i Glini i nije tako loše.

„Postoje odvojene sobe u kojima roditelj može biti sa svojim djetetom. U Glini imaju mali park s toboganom gdje se dijete može poigrati s ocem. Kada dolaze u posjet roditeljima i u Požegu i u Glinu, djeca ne vide zatvorski kompleks, ipak su zaštićeni od slike zatvora. Iako, u skandinavskim zemljama idu u suprotnom smjeru. Kreću s projektima gdje djecu vode u ćelije da vide kako majkama i očevima nije toliko loše, koliko oni to mogu u svojim glavicama zamišljati“, kaže Zanze.

Zastarjela komunikacija

Prema Zakonu o izdržavanju kazne zatvora, dijete može posjetiti roditelja koji je u zatvoru jednom tjednom i za blagdane. Vezu može održavati i paketima, pismima i telefonskim razgovorima. Stručnjaci ocjenjuju da je takav način komunikacije prilično zastario, neprilagođen suvremenim tehnologijama. U mnogim zemljama uobičajena je komunikacija putem Skypa, e-maila ili video veze, što ide u prilog ekonomičnosti i smanjenju troškova, posebno ako dijete živi izvan države u kojoj se roditelj nalazi u zatvoru.

Iskustvo udruge „Roda“ pokazuje da su djeca čiji su roditelji u zatvoru zapravo negdje „između“ – njima se ne bavi centar za socijalnu skrb, škola često ne zna da dijete ima takvu obiteljsku situaciju, a nisu ni u nadležnosti zatvorskog sustava koji bi eventualno mogao osmisliti program rada s roditeljima i djecom.

„Potrebno je povezati te sustave. Potrebno je početi pratiti tu djecu i te obitelji, koje su njihove potrebe. Nemaju sve obitelji iste potrebe. Ima obitelji kod kojih je šira obitelj jako dobro preuzela brigu o djetetu, ali isto tako ima i djece koje nemaju nikog tko će im znati objasniti što se događa na način koji njima treba. Svakom djetetu treba tu priču predstaviti na drukčiji način. Često nemaju osobu koja će im ispričati da nisu oni za to krivi, a djecu to muči. Žele znati što je s mamom, ima li dovoljno hrane, ima li što za obući, da je nitko neće povrijediti, a ne mogu dobiti odgovor...To je veliki problem“, upozorava Zanze.

Prema anketi koju je provela „Roda“, 64 posto majki maloljetne djece koje su u zatvorima navode da su njihova djeca ostala živjeti na istoj adresi nakon što su one otišle na izvršavanje kazne. Za približno dvije trećine njih brinu se očevi, sami ili uz pomoć baka ili rođaka, za petinu djece brigu su preuzeli bake i djedovi, a u 5 posto slučajeva njihova punoljetna braća i sestre. Preostalih 36 posto majki, navodi da su se djeca preselila sa stalne adrese – polovica mališana preselila je kod oca ili su kod bake ili drugog rođaka, a druga polovica smještena je kod udomitelja ili u dječji dom.

Da su i mali koraci vrlo korisni za djecu i roditelje koji se nalaze iza rešetaka pokazuje i promjena koja je zahtijevala samo malo dobre volje zatvorskog sustava. Udruzi „Roda“ požalile su se majke da ne žele da im djeca dolaze u Požegu jer će ih mališani vidjeti u zatvorskim uniformama

„Kada smo to rekli Ministarstvu pravosuđa, promijenili su kućni red u zatvoru i sada svaka zatvorenica čeka svoje dijete u civilu“, ispričala je Ivana Zanze.

Razgovor preko staklene pregrade

Pravobraniteljica za djecu lani je zaprimila 19 prijava koje se odnose na prava djece čiji su roditelji u zatvoru. Najčešće je bila riječ o pritužbama roditelja/zatvorenika koji traže premještaj na izdržavanje kazne u zatvor bliže djetetovom domu ili odgodu upućivanja na izdržavanje kazne te na teškoće prilikom posjeta zbog udaljenosti djeteta koji živi u drugim dijelovima Hrvatske ili u inozemstvu.

„Prijavljivano nam je i dugotrajno čekanje male djece, skraćivanje posjeta zbog gužve, posjeti u neprimjerenim prostorima te zabrane unošenja bočica i duda za malu djecu. Obratila nam se i majka djeteta u dobi od dvije godine sa zamolbom da joj pomognemo da sa sobom na izvršenje zatvorske kazne povede dijete“, stoji u izvještaju pravobraniteljice za djecu Ivane Milas Klarić.

Prema njezinoj ocjeni, hrvatsko zakonodavstvo koje regulira kvalitetu i učestalost kontakata roditelja/zatvorenika i njihove djece znatno je restriktivnije od većine zatvorskih sustava u zapadnoj i sjevernoj Evropi. Stoga pravobraniteljica za djecu predlaže donošenje fleksibilnijih zakonskih rješenja i apelira na poboljšanje postojeće prakse.

Pored zaprimljenih pritužbi, predstavnici Ureda pravobraniteljice za djecu u 2015. godini posjetili su kaznionice u Glini i Valturi te zatvore u Puli i Rijeci gdje su uočili više nepravilnosti. Zapanjujuće je da u zatvorima u Rijeci i Puli, istražni zatvorenici mogu razgovarati s djecom samo preko staklene pregrade.

„Djeca istražnih zatvorenika mlađa od 14 godina s roditeljima komuniciraju preko staklene pregrade i tretira ih se kao odrasle posjetitelje, bez mogućnosti minimalnog fizičkog kontakta (zagrljaj, poljubac) s roditeljem u istražnom zatvoru. Time se krši odredba Pravilnika o kućnom redu u zatvorima za izvršavanje istražnog zatvora, koja za djecu do 14 godina predviđa odvijanje posjeta u posebno opremljenoj prostoriji prikladnoj za boravak djece u kojoj je moguć neposredni kontakt“, upozorava pravobraniteljica za djecu u izvještaju.

Zapuštena kućica

Problem je i skromna uređenost prostorija u kojoj se susreću roditelji i djeca. Tako se u kaznionici u Valturi posjete odvijaju u zapuštenoj staroj kućici koja se zimi grije samo električnom grijalicom.

Pravobraniteljica za djecu smatra  da bi trebalo preispitati i odredbe koje reguliraju boravak majki s djecom u zatvoru. Naime, prema hrvatskim zakonima majka može boraviti s djetetom u zatvoru do djetetove navršene treće godine života, ali ne može doći s djetetom na izdržavanje kazne zatvora ako ga je rodila izvan zatvora. Evropska iskustva su različita: do 18. mjeseca života djeca mogu biti s majkama u zatvoru u Francuskoj, Velikoj Britaniji i Nizozemskoj (zatvor zatvorenog tipa), do treće godine kao u Hrvatskoj, mogu biti i u Belgiji, Danskoj, Poljskoj, Španjolskoj, Finskoj i Italiji, dok najduže – do polaska u školu – djeca mogu s majkama živjeti u zatvoru u Grčkoj, Njemačkoj i Nizozemskoj (zatvor otvorenog tipa).

„Iako nije u interesu svakog malog djeteta da uđe u zatvor s majkom, smatramo da bi zakon trebao ostaviti mogućnost za to u iznimnim slučajevima, kada o djetetu na slobodi nema tko skrbiti ili bi rano odvajanje od majke negativno utjecalo na dijete zbog njegove potrebe za privrženošću i sigurnošću“, upozorava Ivana Milas Klarić.

Po uzoru na sličnu praksu u Italiji, Ured pravobraniteljice za djecu započeo je s inicijativom za potpisivanje Memoranduma o sporazumijevanju između Ministarstva pravosuđa, Pravobraniteljice za djecu i jedne organizacije civilnog društva. Cilj je bolje koordinirati aktivnosti brige o roditeljima/zatvorenicima i njihovoj djeci. Istodobno, prvi puta je u proračunu Ministarstva pravosuđa predviđena stavka za projekte nevladinih organizacija vezanih za zatvorski sustav.

Tekst je nastao u okviru nezavisne novinarske teme "S druge strane ograde" koju financijski podupire Ministarstvo kulture. Članak ne izražava stavove i mišljenja Ministarstva

djetinjstvo-i-resetke-kako-pomoci-djeci-ciji-su-roditelji-u-zatvoru-4545-5367.jpg

„Rodino“ istraživanje kaže da preko 50% majki njihova maloljetna djeca ne posjećuju u zatvorima. Trećina njih ne želi da ih posjećuju, u 13% slučajeva djeca ni ne znaju da su im majke na izdržavanju kazne, a čak 25% majki djecu susreću isključivo izvan zatvora
„Rodino“ istraživanje kaže da preko 50% majki njihova maloljetna djeca ne posjećuju u zatvorima. Trećina njih ne želi da ih posjećuju, u 13% slučajeva djeca ni ne znaju da su im majke na izdržavanju kazne, a čak 25% majki djecu susreću isključivo izvan zatvora
Foto: 
Tip.ba

djetinjstvo-i-resetke-kako-pomoci-djeci-ciji-su-roditelji-u-zatvoru-4545-5368.jpg

„Svako dijete čiji je roditelj u zatvoru očekuje odgovore na pitanja 'Gdje si?', 'Zašto si tamo?', 'Kad se vraćaš kući?', 'Jesi li dobro?'. To su istodobno i jednostavna i teška pitanja. Ispod toga su neizgovorena pitanja djeteta 'Jesam li ja kriv?', 'Voliš li me?'“, slikovito objašnjava psihologinja Bruna Profaca iz Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba
„Svako dijete čiji je roditelj u zatvoru očekuje odgovore na pitanja 'Gdje si?', 'Zašto si tamo?', 'Kad se vraćaš kući?', 'Jesi li dobro?'. To su istodobno i jednostavna i teška pitanja. Ispod toga su neizgovorena pitanja djeteta 'Jesam li ja kriv?', 'Voliš li me?'“, slikovito objašnjava psihologinja Bruna Profaca iz Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba
Foto: 
Eurochlid

djetinjstvo-i-resetke-kako-pomoci-djeci-ciji-su-roditelji-u-zatvoru-4545-5369.jpg

„Jedan od razloga je to što mame žele sebe zaštiti, srame se svog čina. Drugi razlog je zato što žele zaštititi dijete. Treći problem je put do Požege, koji je dug, zamoran i skup“, objašnjava Ivana Zanze, izvršna direktorica udruge „Roda“
„Jedan od razloga je to što mame žele sebe zaštiti, srame se svog čina. Drugi razlog je zato što žele zaštititi dijete. Treći problem je put do Požege, koji je dug, zamoran i skup“, objašnjava Ivana Zanze, izvršna direktorica udruge „Roda“
Foto: 
Dubrovnik.net

djetinjstvo-i-resetke-kako-pomoci-djeci-ciji-su-roditelji-u-zatvoru-4545-5370.jpg

„Koliki god da je njihov broj, da ih imamo i upola manje, opet su ta djeca vrijedna našeg truda i naše pažnje“, kazala je Renata Šoher iz Uprave za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa
„Koliki god da je njihov broj, da ih imamo i upola manje, opet su ta djeca vrijedna našeg truda i naše pažnje“, kazala je Renata Šoher iz Uprave za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa
Foto: 
Sisak.info