Na Markovom trgu beskućnici su prosvjedovali prošli mjesec Foto: Boris Stojanović
Iako postoje prenoćišta u Rakitju i Kosnici, beskućnici nisu imali nikakav prostor u kojem bi mogli boraviti preko dana. Prije dvije godina, kada je udruga Dom nade uzela na sebe osigurati mjesto i dnevne aktivnosti za taj nesretni dio populacije, i oni su dobili tu mogućnost.
Danijel Vuga, predsjednik udruge, poduzima sve kako bi beskućnicima olakšao svakodnevne probleme. Svako malo odvija se neka humanitarna akcija u kojoj sudjeluju članovi udruge i malobrojni volonteri, a na svaki događaj, poput prošlotjednog dijeljenja tenisica, dolazi 30-ak siromašnih i deprivilegiranih građana. Ured udruge radi povremeno zbog manjka sredstava i volontera, ali pomaže, koliko mogućnosti dopuštaju, u bitnim segmentima.
„Pružamo one aktivnosti koje su korisnicima najpotrebnije, dakle mjesto za osobnu higijenu, pranje rublja, šišanje… Također, pokušavamo pomoći u pronalasku posla. Knjižnice grada Zagreba ustupile su kompjutere, Iskon je omogućio pristup internetu, Dukat je donirao neke proizvode, i to puno znači. Od Grada je podrška zasad moralna, ali i to je nešto. Prostor sada unajmljujemo, a Gradu smo podnijeli zahtjev za potporom u tom smislu“, rekao je Vuga.
Beskućnici su posebna socijalna kategorija, često pejorativno nazivana skitnicama i klošarima, a tek su nedavno ušli u zakon. Da bi ih se moglo nekako pratiti, centri za socijalnu skrb dobili su nalog da vode evidenciju o njima, u smislu da kod njih moraju biti prijavljeni, budući da nemaju vlastite adrese. No u praksi se to pokazuje teškim, a centri tvrde da je takvo što nemoguće izvesti.
„Među beskućnicima ima raznih profila ljudi; bivših zatvorenika, sitnih prijestupnika, duševnih bolesnika, ovisnika – bivših i aktivnih, skvotera, itd. Dolaze i iz prihvatilišta u Jukićevoj. Veliki problem je dislociranost prenoćišta, koja su praktički izvan grada. Centri oklijevaju prijavljivati beskućnike, ali poznat je slučaj onaj Mile Mrvalja – on je to uspio istjerati i sad je prijavljen na Britancu“, navodi Vuga, i dodaje: „Skrb za beskućnike u Hrvatskoj je još u povojima. Postoji neformalna gradska mreža oko koje se vrti određen broj volontera, ali malo ih je. Problem je regulative prema kojoj neke europske udruge i agencije zahtijevaju udruge bez članova ili zaposlenih, ovisno i prilici, a u Hrvatskoj je tri člana udruge minimum, premda ne moraju biti zaposleni. Mi u udruzi nismo zaposleni već volontiramo. Međutim, kada je i bilo zaposlenih, bilo je to na minimalcu, tako da to nije toliko važno. Nama je važan poziv i briga za beskućnike, filantropija, ali i struka. Tražimo volontere na području psihologije, teologije i slično“, zaključuje.