Dragan Čović: Kim Il-sun od Ljutog Doca

„Veoma je važno za organizam ili organizaciju da razumije svoje okruženje, da, ako je moguće, ustanovi neke pravilnosti u ponašanju tog svog okruženja i da mu se prilagodi. U povijesti su se nekoliko puta pojavili takvi primjeri, koji su vodili sudaru s realnošću. Ispostavilo se da nijedan organizam nije dovoljno moćan da kontrolira svoje okruženje. Svako tko je to pokušao, na kraju je propao, od Rimskog carstva do danas. Još je Charles Darwin kao veliko saznanje formulirao: 'U surovoj borbi za opstanak uspijevaju, ne ni najveći ni najjači ni najpametniji, nego oni koji se najbrže prilagođavaju promjenama u svom okruženju'. To je formula uspjeha. Onaj tko misli da je njegovo okruženje samo pozornica na kojoj on definira svoja pravila, izvjesno vrijeme može da živi u toj iluziji. Poslije izvjesnog vremena on se sudara s posljedicama svoje arogancije i na kraju strada“, rekao je, pored ostaloga, pokojni Zoran Đinđić, bivši, kratkotrajni i u atentatu likvidirani premijer Srbije, u svom posljednjem predavanju održanom iste one godine – 2002. - kada je Dragan Čović prvi puta postao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz, kako se to već kaže, reda hrvatskog naroda.

Iako je srpski reformator i njemački doktor filozofije govorio o kolektivitetima, u citiranom bi se dijelu njegova predavanja mogao prepoznati upravo Čović – čovjek koji je prije neki dan, na 13. Saboru Hrvatske demokratske zajednice BiH, još jednom i to kao jedini kandidat, izabran za predsjednika te političke organizacije. Ako je nekome važno, nije dobio sve glasove zastupnika, već „samo“ 481, dok je pet listića bilo nevažeće.

„I oni bi glasali za Dragana“, kazao je jedan duhoviti Hercegovac, „ali nisu dovoljno pismeni da popune formular“.

„To se može vidjeti samo kod nas i u Sjevernoj Koreji. No, nije to problem Dragana Čovića niti prema njemu treba gajiti neke zamjerke. Problem je u ostatku te stranke koji među sobom nisu u stanju naći smjelosti da makar protokolarno kandidiraju neke oponente diktatu. Kao što ta stranka funkcionira interno, taj model su preslikali u društvu, trudeći se svim silama kako bi se i održao. Počevši od imenovanja najviših državnih funkcija, direktorskih i upravnih mjesta, pa do upošljavanja čistačice u nekog područnoj osnovnoj školi, sve je plod diktata i kontrole iz jednog mjesta. Budući da oni redovno pobjeđuju na izborima, taj društveni model su uspješno implementirali u naše živote. Model po kojem je apsolutno nebitna struka, umijeće i znanje. Ono što je bitno jeste koliko ste bliski i koliko se ulizivački uspijevate dodvoriti dragom vođi i njegovim klonovima. Postali smo društvo koje promovira ulizice, a marginalizira hrabre, dobronamjerne i slobodnoumne ljude. Društvo pogrešnih uzora i taoci mentalno komunističkih mediokriteta“, izjavio je Slaven Raguž, predsjednik Hrvatske republikanske stranke i jedan od najglasnijih Čovićevih kritičara na onom području na kojem HDZ vlada od prvih izbora u BiH.

O Draganu Čoviću se nikako ne može govoriti kao o jednom od onih nacionalnih lidera koje je povijest izbacila na površinu postratne bosanskohercegovačke septičke jame, sasvim suprotno: niti je njegovo zanimanje za politiku staro koliko i proces raspada Jugoslavije, niti mu je smrt socijalizma omogućila da javno djeluje onako kako je tajno priželjkivao.

U Mostaru u kojem je Čović rođen 1956. godine, novija se povijest dijeli na dva rata: prvi je brzo završeni protiv JNA i srpskih vojnih formacija u BiH, dok je drugi, na svaki način razorniji, onaj između HVO-a i Armije BiH. Između ta dva sukoba, negdje krajem 1992. godine, Dragan Čović kao ravnatelj tvrtke „Soko“ boravi na Korčuli, kod svog profesora na fakultetu strojarstva i kasnijeg radnog kolege, Roka Markovine. Uz gradele, vino i sitnu djecu – jedan od dvoje je današnji predsjednik Nove ljevice, Dragan Markovina, a drugi poznati glumac Damir – razgovara se o načinima suradnje nekog od dalmatinskih škverova i „Sokola“. Manje od godinu dana kasnije, po nalogu Dragana Čovića, Roku Markovini se oduzima stan u Mostaru jer se, prema tom dokumentu, nalazi na nepoznatoj, najvjerojatnije neprijateljskoj teritoriji.

U tom je trenutku Roko Markovina u Hrvatskoj, ali je i dalje član SDP-a BiH i poslanik u Skupštini Republike BiH, što će ostati do 1996. i biti jedan od rijetkih koji nisu glasali za prihvaćanje Daytonskog mirovnog sporazuma. Čović službeno nije član HDZ-a, ali itekako jeste blizak toj stranci.  

Nedavno je, sada kao neprikosnoveni lider Hrvata u, barem, zapadnom dijelu Hercegovine, čelnik HDZ-a krenuo na turneju po Bosni i Hercegovini. U nekom od malih, gotovo zaboravljenih gradova bogate prošlosti, nikakve sadašnjosti i maglovite budućnosti, tražio je susret s jednim od svojih kritičara. Pozvani je, ne razumijevajući razloge, na kraju pristao i iskoristio priliku da gostu i njegovoj pratnji u lice kaže sve što misli i sve što je ionako napisao o politici HDZ-a BiH, a to nije nimalo lijepo. Hladan kao gemišt od „Žilavke“, Dragan Čović mu je rekao kako se on sa svim izrečenim slaže, ali da je stanje takvo kakvo jeste i - gotovo! Okruženju se, drukčije rečeno, ili prilagođava ili se propada.

Franjo i Mara, ćaća i mater Dragana Čovića, u Mostar su došli iz Ljutog Doca, sela kod Širokog Brijega, odnosno Lištice – kako se mjesto zvalo u SFRJ. Iz, dakle, jednog od onih, zbog Drugog svjetskog rata kažnjenih krajeva u BiH, prešli su u jedan od dva grada – uz Vukovar – s najviše miješanih brakova u Jugoslaviji, u industrijski centar s dvije svetinje: bratstvom i jedinstvom i Nogometnim klubom Velež.

U gradu u kojem je Tito bio Bog, a Velež religija, Čović je prohodao, naučio slova, završio osnovnu i srednju školu. U tim njegovim ranim i kasnijim formativnim godinama, Jugoslavija je bilježila tek nešto manji stupanj razvoja od Japana, desili su se „Hrvatsko proljeće“, smjena srpskih liberala, pokušaj Bugojanske skupine da izazove ustanak protiv režima i Ustav koji će legitimirati prava nekadašnjih republika na samoopredjeljenje. Mostar se u istom tom dobu razvija i bogati, a posebice važna je tvrtka „Soko“ koja je bitan dio namjenske industrije i razvoja zračnih snaga JNA. Bratstvo i jedinstvo cvate kao gospodarstvo, dok Velež u jednoj od sezona gubi titulu prvaka samo zbog slabije gol razlike od prvoplasiranog Hajduka.

Dragan Čović u takvom okružju ne strši, već je savršeno, darwinovski prilagođen. Iako rođen u hrvatskoj i katoličkoj obitelji – nama u Širokom i bližoj okolici drugih – deklarirani je Jugoslaven koji se koristi jednim od dva službena pisma, ćirilicom. Kada ne uči i nije aktivan u Savezu socijalističke omladine, odlazi na kraće navijačke turneje. Na fotografiji snimljenoj sedamdesetih godina prošlog stoljeća, skupina Mostaraca prolazi pored splitskog pazara i ide ka Starom placu: poljudski stadion, naime, još nije postojao. U njoj, na čelu, desno od bubnja kojim se drži ritam navijanja, korača budući student strojarstva, možda već i brucoš, Dragan Čović.

Dok su se njegove manje ambiciozne kolege i vršnjaci bavili kapitalnim pitanjima – što je za ručak, kako je igrao Velež i gdje je najbolji hlad i ima barem malo vjetra s Neretve – Čović se kretao u trokutu u kojem se kovao napredak: fakultet – komitet – Stadion Bijeli Brijeg. Bio je, drukčije rečeno, dobar student, predan društveno-politički omladinac i „Rođeni“, kako su se navijači mostarskog kluba zvali puno prije nego će postati „Red Army“. Prvo dvoje garantiralo je ostvarenje hercegovačkog sna, a treće predstavljalo krajnji oblik uklopljenosti mladića podrijetlom od Širokog Brijega, od tamo gdje se pjevalo: „Oj Dinamo 'ko udari na te, sa Lištice pucaće granate“.

Dragan Čović postaje inženjer strojarstva 1979., da bi se 1980. zaposlio u „Sokolu“, za kojeg ga je skautirao bivši profesor, spomenuti Roko Markovina.

Osamdesete godine prošlog stoljeća najbolje su, ujedno i predapokaliptično desetljeće Bosne i Hercegovine. Njihovu prvu polovicu obilježili su smrt Josipa Broza, Olimpijada i Sarajevski proces u kojem je suđeno takozvanim Mladim muslimanima predvođenim Alijom Izetbegovićem, a drugu slabljenje režima, jačanje studentskog tiska i dolazak novih partijskih lidera poput Nijaza Durakovića ili, uz ostale, kratkotrajnog predsjednika republičkog Izvršnog vijeća, pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Jadranka Prlića.

Mostar je tih godina grad iz kojeg se, kako je jednom prilikom, a sasvim drugim povodom, pričao režiser Bobo Jelčić, nije išlo na more. No ne zbog nedostatka novca, već zato što je u hercegovačkoj prijestolnici bilo toliko dobro da se svaka promjena činila kao promjena na gore. 

Dok se povijest događala u real timeu, Dragan Čović je magistrirao, te počeo pohađati studij menadžmenta, napredujući u „Sokolu“ koji će uredno održavati borbene avione JNA za vrijeme agresije na Hrvatsku, odnosno sve do seljenja rata u BiH.     

„U surovoj borbi za opstanak uspijevaju“ – da se opet podsjetimo na Đinđićevo tumačenje Darwina – „ne ni najveći ni najjači ni najpametniji, nego oni koji se najbrže prilagođavaju promjenama u svom okruženju“. Problem je, međutim, kada se okruženje mijenja nevjerojatnom brzinom, bez nekog vidljivog reda i posljedične mogućnosti predviđanja razvoja događaja. Uoči rata, u periodu u kojem je BiH pod praktičkom okupacijom i pred očitim kolapsom starog sustava čije je uništenje jedino što povezuje triling takozvanih demokratskih snaga, bošnjačku SDA, HDZ i Srpsku demokratsku stranku Radovana Karadžića, Čović je prvi i posljednji puta napravio krivi korak: angažirao se u Udruženju za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI), stranci koju je, pokazat će se brzo, vrijeme pregazilo još dok se formirala. No, već 1992., dvije godine prije nego će i službeno dobiti iskaznicu partije kojom danas predsjedava, a prema nalogu tadašnjeg upravitelja HDZ-a i Hercegovine zapadno od Neretve, Mate Bobana, Dragan Čović postaje prvi čovjek „Sokola“ u čijim pogonima na prisilnom radu i po njegovu zahtjevu, borave i bošnjački zatočenici koncentracijskog logora Heliodrom.

Za predsjednik županijskog i gradskog odbora HDZ-a, te dopredsjednika HDZ-a BiH, Čović je biran od 1996. do 1998., u vrijeme u kojem je Jadranko Prlić ministar vanjskih poslova BiH i netko tko po utjecajnim veleposlanstvima u Sarajevu o svojoj i Čovićevoj stranci govori ono što će se, u nešto izmijenjenom obliku, naći u presudi Tribunala u Haagu kojom je proglašen krivim.

Iako je tri godine – od 1998. do 2001. – bio zamjenik federalnog premijera i ministar financija, Dragan Čović u Predsjedništvo BiH 2002. ulazi kao relativno nepoznat izvan HDZ-ovih krugova i glasačke baze te stranke.

„Čovjeka uopće ne poznajem. Iz medija i privatnih saznanja cijenim da je to školovan tehnokrata i takozvani osviješćeni nacionalist. Uvijek s druge linije, ali moćan i utjecajan“, rekao je tada za Čovića bivši šef SK BiH i osnivač SDP-a u toj zemlji, Nijaz Duraković, dok je SDS-ov zastupnik u Parlamentu BiH, Mirko Banjac, ozbiljno pitao: „Da li je to bivši potpredsjednik Vlade Srbije?“

Tri godine kasnije Čović s, durakovićevski kazano, druge linije prelazi na prvu: iz Predsjedništva BiH je smijenjen odlukom Visokog predstavnika, Paddy Asdowna, ali je zato izabran za predsjednika HDZ-a. Aktualni zastupnik u saboru, Božo Ljubić, bio mu je protukandidat i poslije ga optužio za prevaru zbog koje je i napustio HDZ, te osnovao HDZ 1990.  

Dragan Čović je u dugom braku sa suprugom Bernardicom, s kojom ima dvije kćerke, Danijelu koja radu radi u Centralnoj banci Bosne i Hercegovine, te Sanju – na plaći u Zavodu za zapošljavanje Hercegovačko-neretvanske županije. Obje su udane i muževi su im u javnim tvrtkama. Danijelin Davorin Primorac je ravnatelj Agencije za pružanje usluga u zračnoj plovidbi BiH (BHANSA), a Sanjin Mario Krezić u Elektroprivredi Herceg-Bosne.

Predsjednik HDZ-a BiH vlasnik je i raskošne vile pored Mostara. Sve optužnice protiv njega vezane za različite koruptivne djelatnosti su propale. Sada je veliki navijač Hrvatskog nogometnog kluba Zrinjski. Sve se češće ponaša kao „da je njegovo okruženje samo pozornica na kojoj on definira svoja pravila“, pa tako, iako je deklarirani zagovornik ulaska BiH u NATO, izbjegava službene i važne sastanke na tu temu, što je uredno evidentirano u Veleposlanstvu SAD-a u Sarajevu, te cijenjeno u onom ruskom. Zastupnicima u Saboru HDZ-a BiH to, pokazuju brojke, niti malo ne smeta.  

dragan-covic-kim-il-sun-od-ljutog-doca-7124-9669.jpg

Dragan Čović je prije neki dan, na 13. Saboru HDZ-a BiH, još jednom i to kao jedini kandidat, izabran za predsjednika te političke organizacije. Ako je nekome važno, nije dobio sve glasove zastupnika, već „samo“ 481, dok je pet listića bilo nevažeće. „I oni bi glasali za Dragana“, kazao je jedan duhoviti Hercegovac, „ali nisu dovoljno pismeni da popune formular“
Dragan Čović je prije neki dan, na 13. Saboru HDZ-a BiH, još jednom i to kao jedini kandidat, izabran za predsjednika te političke organizacije. Ako je nekome važno, nije dobio sve glasove zastupnika, već „samo“ 481, dok je pet listića bilo nevažeće. „I oni bi glasali za Dragana“, kazao je jedan duhoviti Hercegovac, „ali nisu dovoljno pismeni da popune formular“
Foto: 
Denis Cerić/FaH