Država protiv Frljića

drzava-protiv-frljica-5585.jpg

Ministrica Nina Obuljen Koržinek stala je uz one koji, ne od jučer, nasrću na slobodu umjetničkog izražavanja i na slobode i prava čovjeka uopće, uz najrigidniji kler i najrigidniju desnicu
Ministrica Nina Obuljen Koržinek stala je uz one koji, ne od jučer, nasrću na slobodu umjetničkog izražavanja i na slobode i prava čovjeka uopće, uz najrigidniji kler i najrigidniju desnicu
Foto: 
FaH

Mrtva, hladna, ministrica Obuljen Koržinek okrenula je leđa ljudima bez čijeg postojanja ne bi bilo sektora koji vodi i stala uz šoviniste i kler, uz one koji nemaju ama baš nikakve veze s kulturom. Najmanje što se od ministrice očekuje, kad već ne može podići ulaganje u kulturu ni za jedan pišljivi promil, jest da svojim i autoritetom (autoritetom!?) Ministarstva štiti postojeće umjetničke slobode i širi granice tih sloboda. Ili, ako ni to ne može, da šuti. Ili da dade ostavku

Mnogo je sramotnih poteza došlo iz Ministarstva kulture proteklih desetak godina. Pamtimo bespogovorno prihvaćanje PDV-a na knjigu, zatim bespogovorno prihvaćanje stalnog smanjenja proračuna za kulturu (od 1,2 posto u vrijeme ministra Antuna Vujića, proračun se sunovratio na 0,7 posto u vrijeme Bože Biškupića, pa na 0,48 posto u vrijeme Andreje Zlatar i napokon na nekih 0,46 posto, koliko iznosi danas, u mandatu Nine Obuljen Koržinek), potom bezočno uskraćivanje sredstava nepoćudnim časopisima i projektima te neprofitnim medijima, što su bili prvi potezi na sreću kratkotrajnog ministra Zlatka Hasanbegovića, te napokon njegov pokušaj pretvaranja kulturnog sektora u propagandni stroj.

S tim u vezi, u Hasanbegovićevim natuknicama strategije moglo se pročitati kako je zadaća kulture "promoviranje hrvatskog identiteta kroz književnost, likovne umjetnosti, glazbu, kazalište i film". Usput rečeno, zanimljiv je taj totalitarni um. Bio crn ili crven, on kulturu ne shvaća kao autonomni prostor u kojem umjetnička djela nastaju kao izraz dubokih individualnih iskustava, nego kao jeftinu propagandu gdje umjetnici opslužuju zadani identitet, čiji sadržaj i granice određuje neka politička ili vjerska doktrina.  

Uz bok Hasanbegovićevoj natuknici ide i priopćenje Ministarstva kulture od 22. travnja 2017. u vezi s predstavom Olivera Frljića "Naše nasilje i Vaše nasilje", koja se ima odigrati u okviru "Marulićevih dana" u Splitu u ponedjeljak, 24. travnja 2017. Na predstavu su najprije reagirali iz dvaju patuljastih šovenskih stranaka, Hrasta i HSP-a (nitko od njihovih članova, kladim se, nije gledao predstavu i nije odavno, ako je ikad, zavirio u kazalište), a zatim i Splitsko-makarska nadbiskupija. U priopćenju potonje uz ostalo stoji i sljedeći lirski pasaž: "Doista, kako ne biti tužan kada se kultura zaodijeva u ruho nepristojne provokacije, štoviše vrijeđanja osjećaja građana i vjernika našega grada i Hrvatske? Kako ne biti tužan kada se u program uvrštava predstavu, koja iz najnižih pobuda vrijeđa Boga, čovjeka i naciju, iako se zna da je već izazvala osude domaće i međunarodne javnosti zbog svoga blasfemičnog sadržaja?"

To je bio okidač za Ninu Obuljen Koržinek. U neradnu subotu 22. travnja MK stavlja na svoju internetsku stranicu priopćenje kojeg se ne bi postidio ni Hasanbegović. U tom klasiku pilatovskog pranja ruku iz kojeg zaudara strah od Crkve, Ministarstvo koje vodi gospođa Obuljen Koržinek podsjeća da je "na sjednici Vijeća koja se održala 17. veljače 2017. godine izbornik Igor Ružić predstavio program predstojećeg Festivala hrvatske drame 'Marulićevi dani', koji je prihvaćen većinom glasova članova Vijeća".

Nadalje, u priopćenju se napominje, da kler i šoveni ne bi slučajno pomislili da Ministarstvo kulture ima nekakve veze s tim, kako je nositelj Festivala "Marulićevi dani" HNK Split, a da je intendant Goran Golovko ujedno ravnatelj Festivala, a ne netko iz MK. A za najgluplje u kleru i među šovenima, kojima prethodno pranje ruku nije baš najbistrije i koji nisu najbolje shvatili što im iz MK poručuju, u priopćenju stoji i ovo: "Program Festivala hrvatske drame 'Marulićevi dani' tom prilikom nisu podržali Ministarstvo kulture i Splitsko-dalmatinska županija, preko svojih predstavnika pomoćnice ministrice dr. sc. Ive Hraste Sočo i Tomislava Đonlića te v.d. ravnatelja Drame HNK Split, Trpimira Jurkića".

I sad, kad je i najglupljima među tom škvadrom valjda sve jasno, a naročito tko su tu dobri, a tko loši momci, slijedi najmizerniji dio priopćenja, koje dolazi iz istog vrela kao i spomenuta Hasanbegovićeva strategija. Pa kaže: "Poštujući umjetničke slobode i estetska mjerila svakog umjetnika, mišljenja smo kako je potrebno pri stvaranju i izvedbama umjetničkih djela imati na umu vjerske i nacionalne osjećaje, kao i osnovna ljudska prava svakog pojedinca i društvene skupine".

Mrtva, hladna, ministrica Obuljen Koržinek okrenula je leđa ljudima bez čijeg postojanja ne bi bilo sektora koji vodi, kazališnom redatelju, glumcima, kostimografima, scenografima, intendantu, izborniku festivala i konačno zainteresiranoj publici. I stala uz šoviniste i kler, ljude koji nemaju ama baš nikakve veze s kulturom, ni kao autori i izvođači ni kao publika. Najmanje što se od ministrice očekuje, kad već ne može podići ulaganje u kulturu ni za jedan pišljivi promil, jest da svojim i autoritetom (autoritetom!?) Ministarstva štiti postojeće umjetničke slobode i širi granice tih sloboda. Ili, ako ni to ne može, da šuti. Ili da dade ostavku. Gospođa Obuljen Koržinek izabrala je, međutim, najlošiju varijantu. Stala je uz one koji, ne od jučer, nasrću na slobodu umjetničkog izražavanja i na slobode i prava čovjeka uopće, uz najrigidniji kler i najrigidniju desnicu.

A da stvar bude gora, ministrica zna da sud o predstavi mogu i trebaju dati jedino publika i kritika, nikako Crkva, politika ni išta slično, pa je svejedno dala za pravo potonjima.  

Neovisnost umjetnosti je osnovni uvjet njezina postojanja, a mogu je stvarati jedino umjetnici oslobođeni prisila i stega. Oduzimajući umjetnosti neovisnost, zadajemo joj smrtni udarac. Zna to, velim, dobro ministrica kulture, ali se svejedno svrstala među egzekutore. Što, zapravo, ne predstavlja nikakvo iznenađenje, niti je neka naročita novost u ovim krajevima.

Uvijek je u ovim krajevima kultura bila trn u peti moćnicima, uvijek se išlo đonom na umjetnike i njihova djela, a zbog zaštite morala, boga, nacije, religije i sličnih apstrakcija. S tim u vezi podsjetimo na slučaj romana "Čangi" hrvatskog pisca Alojza Majetića objavljenog 1963. u Novom Sadu. Roman je kod ondašnjih crvenih dušobrižnika izazvao sličnu reakciju koju Frljićeva predstava danas izaziva kod crnih dušobrižnika, političkih i vjerskih. Nakon niza bjesomučnih napada, roman je povučen iz prodaje i stvar je završila na sudu. Evo što je Okružni javni tužitelj u Novom Sadu zamjerio romanu: "Rječnik u knjizi je šatrovački, a život omladine kao da se sastoji samo u seksualnom iživljavanju. Pojedini pasusi u knjizi izazivaju osjećaj stida, jer sadrže vulgarne riječi i smisao i zbog toga mogu naročito na mlađeg čitaoca loše odgojno da utječu". Da bi se utvrdilo vrijeđa li "Čangi" moral ili ne, Sudsko vijeće Okružnog suda u Novom Sadu odlučilo je da "prethodno čuje i mišljenje ekipe veštaka u kojoj će biti po jedan književnik, književni kritičar, sociolog, pedagog, psiholog, neuropsihijatar i predstavnik CK Saveza omladine Srbije". Na kraju je piscu naloženo da preradi mjesta koja vrijeđaju moral, nakon čega se roman može pustiti u prodaju. No, sedam godina poslije, 1970. objavljeno je drugo izdanje romana naslovljeno "Čangi off Gottoff" sa svim "inkrimisanim mestima" koja su prije sedam godina vrijeđala moral te s dodatkom u kojem je uz ostalo dokumentiran cijeli pravosudni cirkus.

Stvari, kako vidimo, nisu bitno drukčije ni danas. Samo što su ulogu okružnih partijskih komiteta preuzele okružne nadbiskupije i pripadajuće ultradesničarske stranke te nadležno ministarstvo. No, malo je vjerojatno da će se za sedam godina Crkva i šovinisti prestati petljati u kazalište i kulturu uopće, da će Frljić i slični redatelji moći u miru postavljati svoje predstave. Vjerojatnije je da će, nastavi li se u kulturi niz započet s Hasanbegovićem, Crkva i ekstremni desničari biti glavni arbitri u kulturi. Ministrica će tada samo potpisivati i kačiti na stranicu Ministarstva njihove presude i fetve.

A zar i može biti drukčije u Vladi punoj karijeristā i oportunistā kakva je vlada Andreja Plenkovića. Zanimljivo je da ova vlada, kad je, recimo, u pitanju notorna stvar poput notornog ustaškog pozdrava, nema svoj stav, nego prepušta nekoj komisiji da dade sud o onome o čemu je civilizirani svijet dao pravorijek 1945. godine i o čemu se u uljuđenim zemljama istoka, zapada, sjevera i juga više uopće ne raspravlja. Naime, o fašizmu.  

Tu povlasticu, da o njoj sud donese posebna komisija usporediva s "ekipom veštaka" novosadskog Okružnog suda, nije dobila Frljićeva predstava "Naše nasilje i Vaše nasilje". Ona je prepuštena sudu klera i šovinista, zapravo sudu ulice.