Državljanstvo ti dođe kao robijaška oznaka, ono što te sputava i povlači natrag

Marko Tomaš je nevjerojatan, tvrdi se u jednom njegovom stihu izrijekom, dakle, i doslovno i preneseno. Rođen u Ljubljani, živi i radi – to jest, piše, uređuje i govori – u više-manje postojanom kretanju između Mostara, Sombora, Sarajeva, Splita, Beograda i Zagreba. U Varaždinu će po prvi put nastupiti na Kalibar festivalu, 26. rujna. Predstavljajući se recitalom pomalo, a poviše svoje zadnje dvije knjige „Regata papirnih brodova“ i „Trideset deveti maj“. Prevođen je i nagrađivan, ali što je mnogo važnije čitan i slušan po čitavom društvenom i kulturnom prostoru određenom tim stvarnim i metaforičkim orijentirima. Budući da pjesme Marka Tomaša, kako je to sebi svojstvenom lucidnošću sročio Predrag Lucić, „piše čovjek neprestano zapitan kako je moguće živjeti i što uopće znači biti živ među tolikim smrtima,“ osim prvog (koje je ionako retoričko), ostala je pitanja Marko Tomaš već bio postavio sam sebi, svakako zato jer na njih nema odgovor. Ako za ovu priliku na njih ipak odgovara, to je zato što je jednom u njegovim rukama gitara Tomaža Pengova sama svirala.

Šta ima?

A evo, šta će bit. Vazda isto.

Koliko je (tebe) sadržano u imenu?

MT: Uvijek me je fasciniralo imenovanje stvari i bića. Potreba za označavanjem je jedna od najprimordinalnijih ljudskih potreba. U nekim kulturama postoji vjerovanje da ime koje si dobio po rođenju može biti u neskladu s tvojim karakterom i dovesti do nesreće. Kada neki ljudi „zablude“ preporuča im se da promijene ime kako bi ih svevišnji uzeo u zaštitu i izveo na „pravi“ put. Pitao sam se neko vrijeme, kad netko nekome izgovori moje ime, kako taj netko zamišlja moje obličje. Shvatio sam tako da sam u ovom postojanju označen, imenovan, kao predmet, može me se zamisliti tek na osnovu tog jednog malog označitelja. E, onda, prikačeno nam je i prezime. Na ovim prostorima, pogotovo u malim sredinama, dovoljno je da kažeš prezime pa da ljudi znaju u kakvoj kući živiš, gdje se ta kuća nalazi, tko su ti roditelji itd. To na tebe natovari onaj najteži dio naslijeđa, tuđu prošlost pa se vučeš okolo i izbjegavaš neprijatelje koje si naslijedio.

Koje su velike pjesme (tvog) naroda? I koji je to (tvoj) narod?

Narod i domovinu nasljeđujemo. Nemaš baš nekog izbora. Zatekneš se, naprosto, tu gdje su te izbacili i sad ti vidi što ćeš s tim. Pljusnu pred tebe i neke knjige, puste ti glazbu i kažu da je to sve tvoje, da si od toga sazdan. Jebešga, po tom putu te zapravo programiraju, usade ti kodove, a ti imaš potrebu i sam istražiti svijet, pobuniti se protiv svega toga jer te nitko nije pitao ništa. U toj pobuni stvaraš vlastiti kulturološki kod. Upoznaš onda neke ljude, prepoznate se po kulturološkom kodu koji ste sami izabrali i to onda postaje baš tvoj narod. Dogodi se da je on razbacan po svijetu. I shvatiš da je taj tvoj narod ona tvoja prava, istinska domovina, a ne ovo čije državljanstvo imaš, to ti više dođe kao robijaška oznaka, ono što te sputava i povlači natrag, uglavnom prema dolje. Iz toga je valjda jasno koje su velike pjesme mog naroda.

Je li povijest (tvoje) zemlje bitnija od (tvoje) osobne povijesti?

Dijelom sam na ovo pitanje već odgovorio. Nije, jebiga, ali sam stvarajući vlastitu, malu, osobnu povijest, mali nebitni mit o sebi samom shvatio da to vodi ka sukobu s poviješću moje zemlje koju je većina ljudi uzela kao svjetonazor. Teško se toga otresti. U prolazu ti nabace taj nikome potreban teret. I kad ga streseš onda te psuju. A meni nikada neće biti jasno zašto bi nam bilo teško ako nam može biti lako. Naše su male povijesti pune žrtvi. Vidi me, podmetnuo sam leđa za našu stvar! Oprosti, za moju nisi, nemaš pojma ni koja je moja stvar, ne možeš ni znati, jer još ni ja sam ne znam koja je to moja stvar. Ako si lutalica ti si onda zabludjela izgubljena ovčica. Nitko ne želi prihvatiti niti dati ti pravo da život shvataš i živiš kao avanturu, osobnu potragu i nježnu, neškodljivu pobunu.

Što piše na stećcima?

Ostao sam zapanjen jednom prigodom kad su ljudi nakon potpuno sumanutog izlaganja jednog profesorskog autoriteta bili potpuno zavedeni i oduševljeni. A tip je izvalio jednu ozbiljnu budalaštinu. Kao, imaš one likove na stećcima koji stoje u pozi kao da pozdravljaju namjernike. I, sad, kaže taj šarmer, da se trebamo zapitati zašto su ti likovi predstavljeni baš tako, s onim ogromnim otvorenim dlanom i da njemu nije jasno kako nitko ne vidi da su to izvanzemaljci koji su ostavili stećke kao neku vizit-kartu svoje civilizacije a da je moguće da su ljudi s područja BiH zapravo potomci tih drevnih izvanzemaljaca. Isprva sam mislio kako se profesor dobro zabavlja, a onda sam shvatio da je ozbiljan. Osvrnuo sam se, a svi u publici, uključujući moje prijatelje, bili su potpuno oduševljeni i šarmirani, izgledali su spremni svi skupa otići s profom u krevet. Rekoh, sunce ti poljubim, ovi stvarno jesu izvanzemaljci, a možda su samo budale ili tek očajni ljudi željni bilo kakvog objašnjenja otkud oni na ovom svijetu. Pa sad ti meni reci što piše na stećcima? Ljudi su toliko izluđeni da ćemo im prodati kakvu god ludost izmisliš.

Zašto ne zna(š) tko s(i)/dok ovo piše(š)?

Ne znam nikada. Pisanjem istražujem, učim o sebi. Želim si zadržati pravo da rastem, da se obnavljam, da učim, ludim u raznim pravcima i poslije panično sakupljam djeliće samog sebe ne bih li iznova učio o sebi. A možda sam izvanzemaljac, ali mi to teško prihvatiti. Neću se tako izjasniti dok se ne donese neka povelja o pravima izvanzemaljaca.

Zašto nitko ne želi putovati u Pittsburgh?

A, kao, ne zvuči cool. Nije fora. A bitno je da nešto zvuči dobro. Imaš i tu foru s imenom. Svi imamo neku predstavu o New Yorku, čak i ako nikada nismo bili tamo. O Pittsburghu nemamo. New York je pun značenja i, ako smo bili tamo, onda kao da smo i mi usisali barem djelić sve te bitnosti. Tako ljudi danas doživljavaju sve moguće stvari. Sve je predstava. Bitno je da odigramo rolu kakvu mislimo da će nas legitimirati takvima kakvima se želimo predstaviti. I onda je bitno da skupljamo i uspomene sukladno predstavi o sebi koju želimo prodati drugima.

Što se u čovjeku može probuditi / u gradu uspavanom poput Zagreba? 

Nisam još uvijek istražio sve moguće nijanse te uspavanosti. Kao da je sve negdje krenulo pa je odlučilo da ipak neće danas, nema se volje pa će drugi put.

Učiš li novi jezik?

Ovaj koji komuniciramo nikada neću naučiti dovoljno dobro da ga mogu kvariti onoliko koliko bih to htio.

Kako se zaljubiti posljednji put / kad je toliko molitvi / odaslano na pogrešnu adresu, / ili se vratiše kao eho u velikim hramovima / gdje smo klečeći drhtali od pobožnosti / i suzama priznavali zločine?

Uvijek se čovjek zaljubi na isti način, jedino čovjek koji se zaljubljuje nikada nije isti. To je možda ono što pomjera stvari, čini ih drugačijim i nedokučivima.

(Tko želi) unaprijed optužiti / (neku) pjesmu za fašizam?

Evo, ja ću, svaku pjesmu koju mi gurneš pod nos. Danas sam u svadljivom raspoloženju.

Ako je snijeg san / a san tišina / a tišina tama / a tama sjena koju gazimo / kako je sve tako bijelo / i što sa svim tim mesom?

Pada snijeg i noć je u velikom gradu. Ljudi spavaju. Milijuni snova ih opsjedaju. A nitko o tome ništa ne zna. Ni na kojoj će se strani sna probuditi. I tko se hrani svim tim stvarima? To, također, ne znamo. Znamo tek da se cijelu povijest saplićemo sami o sebe.

Behar je raspršen. (Jesi) li stvarno lud?

Jesam. Katkad se misli rasprše kao taj behar i onda ih ne mogu poloviti pa istinski djelujem poput luđaka. A onda shvatim da jesam to čim si toliko često dozvoljavam da se rasipam u raznim pravcima pa mi je kretanje nepredvidivo za posmatrača što i nije problem. Problem je što je nepredvidivo za mene.

Kakav (si ti) to čovjek?

Kad budem načisto s tim, javit ću ti. Bit će mi drago objaviti to svijetu. Moći ću vam onda reći i gdje me možete naći. Nabavit ću ogromnu fotelju i proglasit se kraljem dnevnog boravaka.

Kako smo ovdje završili?

Nadam se da smo završili jer se čini da bih uskoro počeo umišljati da sam Napoleon. Sumnjiv mi je ovaj monarh iz dnevnog boravka. Treba ga čim prije likvidirati. U začetku.

Što ima s onu stranu ove smrti?

Možda se negdje krije i život.

Pričaj mi, ipak, o vječnosti.

Pokušavam je proizvesti u laboratoriju kad umislim da sam alkemičar, ali uvijek mi sve eksplodira u lice, a zvanični kalendar se otkači sa zida i lupi me po glavi govoreći glasom Avde Sidrana: a, glupa momka!

drzavljanstvo-ti-dode-kao-robijaska-oznaka-ono-sto-te-sputava-i-povlaci-natrag-7274-9821.jpg

Narod i domovinu nasljeđujemo. Nemaš baš nekog izbora. Zatekneš se, naprosto, tu gdje su te izbacili i sad ti vidi što ćeš s tim. Pljusnu pred tebe i neke knjige, puste ti glazbu i kažu da je to sve tvoje, da si od toga sazdan. Jebešga, po tom putu te zapravo programiraju, usade ti kodove, a ti imaš potrebu i sam istražiti svijet, pobuniti se protiv svega toga jer te nitko nije pitao ništa, kaže pjesnik Marko Tomaš
Narod i domovinu nasljeđujemo. Nemaš baš nekog izbora. Zatekneš se, naprosto, tu gdje su te izbacili i sad ti vidi što ćeš s tim. Pljusnu pred tebe i neke knjige, puste ti glazbu i kažu da je to sve tvoje, da si od toga sazdan. Jebešga, po tom putu te zapravo programiraju, usade ti kodove, a ti imaš potrebu i sam istražiti svijet, pobuniti se protiv svega toga jer te nitko nije pitao ništa, kaže pjesnik Marko Tomaš
Foto: 
Anto Magzan

drzavljanstvo-ti-dode-kao-robijaska-oznaka-ono-sto-te-sputava-i-povlaci-natrag-7274-9822.jpg

Pisanjem istražujem, učim o sebi. Želim si zadržati pravo da rastem, da se obnavljam, da učim, ludim u raznim pravcima i poslije panično sakupljam djeliće samog sebe ne bih li iznova učio o sebi. A možda sam izvanzemaljac, ali mi to teško prihvatiti. Neću se tako izjasniti dok se ne donese neka povelja o pravima izvanzemaljaca
Pisanjem istražujem, učim o sebi. Želim si zadržati pravo da rastem, da se obnavljam, da učim, ludim u raznim pravcima i poslije panično sakupljam djeliće samog sebe ne bih li iznova učio o sebi. A možda sam izvanzemaljac, ali mi to teško prihvatiti. Neću se tako izjasniti dok se ne donese neka povelja o pravima izvanzemaljaca
Foto: 
Anto Magzan