Državna revizija i kultura: nepodnošljiva lakoća mišljenja

drzavna-revizija-i-kultura-nepodnosljiva-lakoca-misljenja-5137.jpg

"Nedopustivo je da se novcem poreznih obveznika stvara klijentelističko-interesna mreža koja nikome ne odgovara za svoje postupke", rekao je Zlatko Hasanbegović. Stoga ga pitamo hoće li ta čvrsta načela, na koje je tako ponosna njegova sljedba, primijeniti ravnopravno na sve ili će se pravedničko-osvetnička praksa odnositi isključivo na one koji nisu svrstani u taj moćni političko-interesni zdrug?
"Nedopustivo je da se novcem poreznih obveznika stvara klijentelističko-interesna mreža koja nikome ne odgovara za svoje postupke", rekao je Zlatko Hasanbegović. Stoga ga pitamo hoće li ta čvrsta načela, na koje je tako ponosna njegova sljedba, primijeniti ravnopravno na sve ili će se pravedničko-osvetnička praksa odnositi isključivo na one koji nisu svrstani u taj moćni političko-interesni zdrug?
Foto: 
FaH

Javna kazališta ne haju previše za zakone, propise i slične trice, a njegovim čelnim ljudima za nestašluke koji nerijetko spadaju u kontinuirane kriminogene radnje na rubu fantastike i prema kojima su Hribarovi „krimeni“ tek smiješni previdi, ne padne ni dlaka s glave, dapače – bivaju nagrađeni za svoj nerad, neodgovornost, bezobraštinu i bahatost

Pojedine braniteljske udruge na čelu sa Zlatkom Hasanbegovićem uspjele su napokon u hajci na hrvatski film. Godinu dana dug pritisak nekih braniteljskih udruga na HAVC (Hrvatski audiovizualni centar) završio je sasvim očekivano – negativnim nalazom Državne revizije te potom i ostavkom Hrvoja Hribara, čelnoga čovjeka te ustanove. Utvrđene nepravilnosti iz 2015. koje su utjecale na izrazito strogo, nepovoljno mišljenje Revizije većinom su računovodstvene i posljedica su našega nedovoljno učinkovitog sustava kontrole. U lavini napisa koji su slijedili, mediji su iz Nalaza izvukli štošta pa evo ovom prigodom i tih deset najvećih "krimena". Dakle, pojednostavljeni do koske, po naciju zastrašujući kosturi iz ormara Hrvoja Hribara izgledaju ovako:

1. Financijski plan nije sastavljen u skladu sa zakonom što znači da nije javno objavljen, usvojen od Vijeća HAVC-a te razmotren od Upravnog odbora (Hribar tvrdi da to nije istina, no hajmo to zanemariti i uzdati se u istinitost navoda iz Nalaza).
2. Ravnatelj samostalno raspolaže s previše novca bez odluka Upravnog vijeća i osnivača (Ministarstvo kulture).
3. Popis imovine, obveza i potraživanja nije cjelovito sastavljen.
4. Utvrđene su računovodstvene nepreciznosti (u bilanci, financijskom izvještaju za 2015., pogrešno su obračunati jedna plaća i četiri dodatka na plaću).
5. Svi koeficijenti na plaće i povišice nisu u skladu s važećim propisima (u međuvremenu su promijenjeni, stručne službe to nisu uočile).
6. Plaćanje telefona vanjskim suradnicima i (preveliki) honorari za njih 49.
7. Nije donesen plan nabave za 2015.
8. Nije donesen Nacionalni program za razdoblje 2015. – 2019.
9. Neprecizno su sastavljeni javni pozivi, natječaji, ugovori i sl.
10. Plaća se uludo (nekoliko tisuća kuna) parkirno mjesto (preuzeto od prethodne uprave), a Centar nema automobila.

Tvrdi se još da bi to s parkingom bilo opravdano da su nabavili službeno vozilo. Hribar pak razložno tvrdi da nije htio trošiti novac na vozila te da se djelatnici, gosti i međunarodni partneri HAVC-a voze vlastitim vozilima koja tamo parkiraju.

U svemu, kad se zbroje financijske štete iz ovoga Nalaza, radi se o materijalnoj vrijednosti manjoj od cca promila ukupnoga godišnjeg prometa HAVC-a. Ustanova koja je u pet proteklih godina zaradila 400 milijuna kuna od čega je hrvatska država zaradila stotinjak, dakle uprihodila je dvostruko više nego je dala, a dala je 24% manje nego prije deset godina. Pojedinačno, projekti prikupe više sredstava no što dobiju, ostalo dolazi s međunarodnog tržišta. Po tome zaključujemo da je film za državu pojeftinio. Usto, ukupna hrvatska produkcija više je od dvaput veća nego u prethodnom razdoblju.

Za ovu analizu važan je još jedan podatak – onaj da hrvatski porezni obveznici godišnje daju hrvatskoj kinematografiji za program 30 milijuna kuna, čak deset puta manje nego za kazališnu djelatnost bez zagrebačkoga HNK i primjerice samo dvaput i koju tisuću  više nego za program istoga kazališta.

Pritom, javna kazališta ne haju previše za zakone, propise i slične trice, a njegovim čelnim ljudima za nestašluke koji nerijetko spadaju u kontinuirane kriminogene radnje na rubu fantastike (i prema kojima su Hribarovi "krimeni" tek smiješni previdi) ne padne ni dlaka s glave, dapače – bivaju nagrađeni za svoj nerad, neodgovornost, bezobraštinu i bahatost.

Sve navedeno lako je dokazivo čim se baci oko na istovrsne dokumente – nalaze Državne revizije iz 2015. kada su objavljeni rezultati nadzora nad poslovanjem 64 naše ustanove u kulturi za 2013. godinu, među kojima se, gle čuda – našlo i 17 kazališta. O njihovim financijskim izvještajima i poslovanju za 2013. izraženo je 31 bezuvjetno, 32 uvjetna i tek jedno nepovoljno mišljenje (Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka). Kako bi analiza svih 17 kazališta nalaza zauzela previše mjesta, ovdje ćemo se detaljnije, uz riječko (intendantica Nada Matošević), baviti samo zagrebačkima, ujedno najvećim korisnicima proračuna i njihovim osebujnim (tadašnjim) ravnateljima: Gavellom (Darko Stazić), Kerempuhom (Duško Ljuština), Komedijom (Niko Pavlović), Zagrebačkim kazalištem mladih (Dubravka Vrgoč) i Hrvatskim narodnim kazalištem (intendantica Ana Lederer).

Revizijom su baš kod svih utvrđene nepravilnosti u području koje je pokopalo Hribara: planiranju, računovodstvenom poslovanju, prihodima i rashodima, imovini te javnoj nabavi. Nijedno zagrebačko kazalište nije dobilo bezuvjetno mišljenje Državne revizije, što znači da su u poslovanju utvrđene brojne nepravilnosti.

Navedimo samo najveće kazališne hitove tih sezona, i to u skladu s deset navedenih inkriminiranih Hribarovih točaka:

1. Financijski plan nije sastavljen u skladu sa zakonom

Baš nijedno hrvatsko kazalište obuhvaćeno nadzorom iz 2015. nije imalo valjan financijski plan. Vrhunac je ipak umjeteonstvo Bandićeva kuma Nike Pavlovića koji je premašio u planiranju (dopušten postotak između planiranog i ostvarenog je između 7% i 10%) za deset puta! Slijedom toga, dug koji se nakupio iznosio je pet milijuna kuna. Plan za sanaciju duga nije napravljen do danas i kazalište je već više od godine dana obezglavljeno. Nikom ništa.

2. Ravnatelj samostalno raspolaže s previše novca bez odluka Upravnog vijeća i osnivača (MK)

Omiljena je to zabava naših kazališnih ravnatelja, a omiljeni su im i autorski ugovori sa samima sobom. Šampionka u ovoj disciplini bila je naravno Ana Lederer pa sasvim nestvarno zvuči podatak da je u devet mjeseci sebi osobno na plaću od 20 tisuća kuna bruto, isplatila i dodatak od 71 tisuću kuna – autorskog honorara za poslove na kojima su uposleni (primaju plaću) drugi, barem deset njih. Pri tom se radi o samo 5 (pet) ugovora po čemu ispada da si je po ugovoru isplaćivala prosječno 14.298,00 kuna što je više od bruto mjesečne plaće bilo kojega zaposlenika koji je osposobljen za tu vrstu poslova. Na čelu Kazališnoga vijeća i dalje je svemoćni Duško Ljuština. Nikom ništa.

3. Popis imovine, obveza i potraživanja nije cjelovito sastavljen

Taj posao ne voli raditi baš nijedan od naših kazališnih "lidera", to je valjda tako dosadni i šebik posel. Pa zna se valjda da je sve to njihovo. Nikom ništa.

4. Računovodstvene nepreciznosti u bilanci, financijskom izvještaju itd.

U ovoj kategoriji pala su na ispitu sva kazališta, no šampion u knjiženju nevjerodostojnih računa bio je naš ponajbolji menadžer Duško Ljuština i njegov Kerempuh. Od siječnja do rujna 2013. godine Ured za kulturu isplaćivao mu je plaću za osobu koja ondje uopće nije bila zaposlena, i to u iznosu od 126.550,00 kuna.
Kerempuh je, navodi revizija, Uredu za kulturu svakog mjeseca slao popis imena osoba koje trebaju dobiti plaću, Ured je slao (naš) novac, a jedna osoba s popisa uopće u Kerempuhu nije trebala biti. I tako devet mjeseci. Gdje je danas tih 126 tisuća kuna i tko je taj nezaposleni dobro plaćeni fantom – ne zna se ni danas. I nije to sve – isplaćeno je u Kerempuhu još i 1.488.346,00 kuna stimulacije, nek' im se nađe, sve to bez valjane odluke.
Revizija je analizirala 2013. godinu, godinu u kojoj Ljuština, premda stječe uvjete za starosnu mirovinu, dobiva od svog poslodavca (zbog odličnog rada, dakako) još jedan (i to nezakonit) mandat. Nikom ništa.

5. Koeficijenti na plaće i povišice nisu u skladu s važećim propisima

Primjerice, iz Nalaza zagrebačkoga HNK-a saznajemo da HNK nema 502 zaposlenika, kako je pisalo u prethodnoj natječajnoj dokumentaciji za izbor intendanta u travnju 2012. godine nego njih 517! Dakle, zaposlilo se nezakonito u nepunih godinu dana dodatnih 15 zaposlenika – u razdoblju u kojem je zabranjeno zapošljavanje. U devet mjeseci 2012. godine za autorske je honorare isplaćeno milijun eura, i to na 415 autora od čega je čak 105 zaposlenika HNK-a. Slično je i u ostalima. Npr. kazalište Gavella je čak 170 tisuća honorara isplatilo – nenamjenski. Nikom ništa.

6. Nenamjensko plaćanje troškova vanjskih suradnika

Da, poznata i popularna kategorija, ali ima i obratno: već spomenuta Komedija imala je rashode za intelektualne usluge veće za 72,6 % od planiranih. Zbog nagomilanog duga (vidi pod 1.) jednostavno prestaju plaćati honorare vanjskim umjetnicima, ali ne i sebi stimulacije, i to u pojedinačnim iznosima većim i od 123 tisuće kuna bruto (53.307,00 kuna neto). Za honorarce – novca nije bilo, za stimulacije onima koji su već dobili plaću – ima koliko ti duša želi. Da ne bi beg Pavlović ispao cicija i ostao bez podrške svojih zaposlenika, među njima su bili i neki koji su u kazalištu tijekom godine radili nula (0) puta. Ravnatelj je ostao na svome mjestu još godinu dana. Isto je u ZKM-u, posluh se plaćao stimulacijama na plaće zaposlenika u visini od skoro 400 tisuća kuna, bez valjane odluke. Nikom ništa.

7. Nije donesen plan nabave

Nije pošteno donesen ni u jednom kazalištu, a ZKM je bio naročito lepršav glede toga dokumenta, naime, mimo javne nabave kupljeno je avionskih karata te isplaćeno usluga za marketing (iako kazalište ima zaposlene za taj posao) skoro pola milijuna kuna, a revizija je ustanovila i manjak od preko milijun kuna. Nikom ništa.

8. Neprecizno sastavljeni javni pozivi, natječaji, ugovori i sl.

E, tu je tek raspašoj! Primjerice, najzabavniji je primjer bivše poslovne ravnateljice HNK-a, (inače bivše kozmetičarke) Stele Stazić kojoj je prija Lederer isplatila autorskih honorara u iznosu od preko 88 tisuća kuna. Nezakonito barem kao dvostruki krimen jer se nekome tko nije autor ne može potpisivati autorski ugovor, a čak i da su kozmetičarke u međuvremenu postale umjetnice, ne mogu obavljati poslove koje obavljaju po sistematizaciji drugi zaposlenici (što su oni radili za svoju plaću?). Stazićka je i dalje na plaći u HNK-u, kao što je i Duško Ljuština, da ponovimo, tadašnji predsjednik Kazališnoga vijeća i dalje na istoj funkciji, usto još uvijek i ravnatelj Kerempuha, kao da je njegov privatni. Nikom ništa.

9. Nije donesen Nacionalni program za razdoblje 2015. – 2019.

Nema ga nijedna javna kazališna ustanova u kulturi. Šta će im kad voze u leru posluha, sprege i ispodprosječnosti. Nikom ništa.

10. Troši se uludo na nepotrebne trice

Šampion je u ovoj kategoriji – bez konkurencije – riječki HNK i njegova intendantica Nada Matošević koja je, uz dug od 4 milijuna kuna i brojne nepodopštine, od nepotizma do mobinga, ne samo nezakonito angažirala i plaćala ravnatelja Opere Ozrena Prohića, nego je zatajila i cijelo jedno vozilo nabavne vrijednosti od 200 tisuća kuna, a svim se službenim vozilima koristila za “loko vožnju”, bez evidencije o putnim troškovima. No iz kazališta je, nakon odštete od raskošnih 100 tisuća kuna, otpuštena iz posve drugih razloga. Kod kazalištaraca vrijedi i obratno – ne samo da se uludo rasipa novac poreznih obveznika već se ni potraživanja ne naplaćuju: tako je bilo u Gavelli koje je oprostilo najamninu zakupniku kafića (15 tisuća kuna) i u ZKM-u koji nije naplatio potraživanja od gazde kafića u vlasništvu kazališta u iznosu od čak 95 tisuća kuna. Kako bi i mogli, pa rečeni je Bandićev jaran, tko bi se tu usudio miješati?! Vrgoč sigurno ne. Nikom ništa.

I tako… mogli bismo tako nabrajati unedogled… najluđe je da to redovito i dosadno "nikom ništa" proizlazi iz činjenice da su i osnivači svih kazališta, Grad Zagreb i Ministarstvo kulture, dobili za istu tu 2013. godinu – uvjetno mišljenje. U poslovanju Grada nađeno je više nepravilnosti, a mnoge od njih navedene su već u Nalazu iz prethodne, 2012. godine, ali ih gradonačelnik kao odgovorna osoba nije ispravio prema preporukama Revizije, na što se bio obvezao. Najživopisniji redak: za preko tri milijuna potrošenih kuna koje je dijelio on sam, Bandić – nema izvještaja. Nikome ništa!

Ipak, da se maknemo malo iz Zagreba - "najslađi" je primjer Hasanbegovićeva najvjernijega kazališnog kadra, intendanta Božidara Šnajdera, koji ga je onomad kao ministra dočekao s najiskrenijim oduševljenjem, kao vladiku: njegov HNK u Osijeku također je dobio uvjetno mišljenje: manjak prihoda koji je ostavio za sobom u prethodnom mandatu iznosio je čak 3,9 milijuna kuna i nije (baš kao ni ostali mu kolege spomenuti gubitaši) ni mrdnuo da napravi plan kako ga sanirati. Usto su npr. troškovi reprezentacije u iznosu od 39 tisuća ostali neevidentirani, 29 umjetnika radilo je izvan kuće bez zakonom propisane dopusnice, a javna nabava, jasno, nije provedena prema zakonu. Usto, trebam li ponoviti, Šnajder kao odgovorna osoba nije ispravio pogreške iz 2008. koje mu je Državna revizija naložila da mora ispraviti. Nikom ništa.

Dogodilo se obratno: za nagradu je Božidar Šnajder ponovno imenovan intendantom. Nastavimo niz. Umjesto da su odletjeli iz svojih uhljebljenja isti čas, svi su zapravo nagrađeni: Darko Stazić je za nagradu postao viši stručni savjetnik u istom kazalištu koje je tako blistavo vodio; Ana Lederer koja je na posve je osebujan način krčmila po HNK-u, za nagradu je postala zamjenica istom tipu koji sada progoni nepodobne te je i kao takva nastavila s bezakonjem; Dubravka Vrgoč, koja je ZKM vodila neobveznim kraul-stilom samohvale, nagrađena je intendanturom u najvećemu hrvatskom nacionalnom kazalištu, Nada Matošević završila je s urnebesno visokom pozitivom u džepu, a njezin nezakonito postavljeni i isto tako nezakonito plaćani ravnatelj Opere Ozren Prohić sad je umjetnički ravnatelj u varaždinskom teatru. O Dušku Ljuštini neću više, već sam navela najvažnije. Nikom ništa.

Pa tko je, dakle, osim Hribara, stradao za puste nestašluke u upravljanju javnim dobrom?

Hm. Pa njegova ministrica i dugogodišnja prijateljica Andrea Zlatar Violić, koja je zbog sedam (7) nepravilnosti iz uvjetnog mišljenja nalaza Državne revizije Ministarstva kulture morala napustiti ministarsko mjesto, ali tek više mjeseci nakon što je dokument Državne revizije postao dostupan javnosti. Naime, nastala je panika tek kad je se odrekla politika i stranka. U Saboru je naime preko HDZ-a «pušteno» pitanje o nezakonitom trošenju novca u Ministarstvu kulture preko službenih kreditnih kartica i nerealiziranih putnih naloga.
I tako, ona je dobila nogu, no njezin zamjenik Berislav Šipuš, također jedan od ključnih protagonista nezakonita poslovanja u reviziji, postao je za nagradu ministar!

Dakle, dvoje. I usto, jasno, nas nekolicina koji smo o svemu tome pisali. Dakle, maksimalno petero.

Kill the messenger, vrišti hrvatska politika kojoj revizija služi samo kad se želi nekoga riješiti. Kao npr. u slučaju Vitomire Lončar, koja je prva, detaljno, u više nastavaka svoga bloga u Večernjaku Slamka spasa detaljno i vjerodostojno pisala o spomenutim nalazima. I što se dogodilo? Pa ništa, nikom ništa, svi opisani ostali su uglavnom i dalje ondje ili u blizini „mjesta zločina“ gdje su griješili, ona je morala napustiti Hrvatsku jer joj s njezinim kazalištem Mala scena, na koje su nakvačili sve navedene grijehe našega kazališnog svijeta, ovdje više nije bilo mjesta. Zbog pisanja. O istini. O kriminogenim tipovima u kostimima kazališnih ravnatelja i ravnateljica i njihovih zaštitnika pod krinkama političara. Stoga vrijedi za kraj citirati upravo jednoga od njih:

"Nedopustivo je da se novcem poreznih obveznika stvara klijentelističko-interesna mreža koja nikome ne odgovara za svoje postupke."

Zlatko Hasanbegoviću, autoru gornje rečenice (s kojom se slažem), hoćete li ta čvrsta načela, na koje je tako ponosna Vaša sljedba, primijeniti ravnopravno na sve ili će se Vaša pravedničko-osvetnička praksa odnositi isključivo na one koji nisu svrstani u Vaš moćni političko-interesni zdrug? 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu