Elemental: putovanje u srce njihovog sna

Kao što je novinarstvo profesija koja je u posljednjih dvadesetak godina doživjela sve vrline i platila mane tehnološkog napretka, tako je i glazbena industrija, zahvaljujući čudima znanosti i tehnike, umjesto da profitira – kolabirala.

Od nekadašnjeg procesa prerade talenta u novac i klasičnog puta što je započinjao u nečijoj dječjoj sobi ili očevoj garaži, nastavljao se demo nastupima i snimcima, širio se izdavanjem albuma i snimanjem spotova, te kulminirao dugim, naravno dobro posjećenim turnejama, nije ostalo gotovo ništa.

Naklade CD-ova su kao tiraži knjiga, spotovi se snimaju za Youtube, a tamo, znamo, spot može glumiti i fotografija omotnice albuma, dok nastupi, barem kada je riječ o nečemu što se može podvesti pod rock and roll, služe kao vrsta psiho terapije i hobija za one kojima je pravi posao u općini, Fini, marketinškoj agenciji, na lokalnom radiju ili vrtiću.

E kada u takvom okviru neki band odluči objaviti knjigu o sebi i povodom dvadesete godine postojanja, onda je prvo, neizbježno pitanje: shvaćaju li, zaboga, ti ljudi sebe previše ozbiljno ili ostatak svijeta krajnje neozbiljno?

Drugo, jednako neizbježno je: zar zaista slavljenici misle kako još nekoga osim njihovih fanova, dakle onih koji već sve znaju ili misle da znaju, zbilja zanima još jedna priča o hip-hoperskom „hrvatskom snu“ u zemlji u kojoj stadione puni Marko Perković, a velike sportske dvorane Boban Rajović?

Naručene i obljetničke biografije glazbenika, glumaca, umjetnika iz raznih domena, nerijetko su, i ne samo kod nas, na rubu self-help literature. U njima se na dvije stotine i više novinskih kartica, ilustriranih fotografijama snimanim na crno-bijelom, zatim color filmu, onda digitalnim kamerama i na kraju onima u pametnim telefonima, zapravo dokazuje budalaština prema kojoj samo treba dovoljno dugo vjerovati u nešto, uporno ponavljati istu radnju bez obzira na ishod, pa će se to i dogoditi. U to nešto, znamo, ne spada osvajanje Eurojackpota, iako ama baš svaki igrač vjeruje u njega i uporno ponavlja jednu te istu radnju sa istim ishodom, što je,  prema Einstenu, definicija gluposti.

Zagrebački hip-hop band Elemental prošle je godine obilježio dvadeset godina postojanja i odlučili su da tim povodom i o njima nastane knjiga pod naslovom „Elemental: sve, samo ne Romantika“.

Grupa koja je poodavno i s razlogom izašla iz mračnih, polupraznih i zadimljenih klubova – kako se u nas često i pretenciozno nazivaju omanje birtije čije gazde preziru masovan glazbeni ukus – za taj je posao angažirala šibenskog novinara Marka Podruga, gotovo pa kroničara i, što je nagovještavalo promašaj, prijatelja banda.

Sve je, dakle, bilo postavljeno tako da na police knjižara dođe ukoričeni hvalospjev o skupini ljudi koji su, je li, krenuli iz nečije dječje sobe ili očeve garaže, objavili nekoliko albuma i pokazali da se ono u što su čvrsto vjerovali, na čemu su uporno radili i, naravno, nikada nisu odustajali od svog sna, konačno i dogodilo.

No, takva knjiga nije napisana: autoru nije bila na pameti izrada spomenika od slova, a u Elementalu su se pokazali dovoljno zrelim da ne traže revidiranu povijest banda nastalog još dok se vjerovalo kako nada nije umrla posljednji puta,  tamo one 1998. godine – malo iza rata i na početku mira kao njegovog nastavka drugim sredstvima.

Podrug, za početak, uopće nije pokušao biti objektivan, sasvim suprotno, personaliziranim pristupom u kojem je jednako ciničan prema bandu i prema sebi, demistificirao je obje strane: onu koja, kao, razotkriva tuđe tajne, ali i onu o čijim tajnama piše. Pisac već na početku, nabrajajući pravila koja je sebi postavio, ističe kako nije želio napisati knjigu za fanove, jer oni su spremni kupiti knjigu o onim koje slušaju od non do stop, pa makar bila i na hebrejskom. Autor zatim navodi da ga suhoparno, kronološko nabrajanje godina, albuma, hitova i turneja ne zanima, baš kao ni taksativno navođenje izmjena članova i članica banda. No, kako se ništa od toga ne može izbjeći, jer bi biografija bila gotovo pa fikcijska, Podrug je tražio i nalazio poveznicu između prijelomnih trenutaka za Elemental i njihovih posljedica na, prije svega, međusobne odnose u bandu. Time što je uspio, jednu je biografiju sa ruba self-helpa preveo na granicu književnosti.

Svaka generacija ima svoju glazbu, a osnivačima Elementala bio je to hip-hop. Život s njim i u njemu činio im se, u onim godinama kada se iz adolescencije prelazi u punoljetstvo, kako bi to Mile Kekin rekao, kao švedski stol. Te 1998. kolektivno se vjerovalo da i najgore ima kraj i da je, ukoliko već nije nastupio, vrlo blizu. Postkonfliktno društvo, podivljala tranzicija, suočavanje sa slobodom koja, ipak, ne umije da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj, ma sva ta davna stvarnost bila je paralelni svijet generaciji koja je počinjala sazrijevati u svom, novom zvuku i sa ostacima jednog starog svijeta. Diskografija je, stvarno, još postojala, televizija je imala glazbene emisije u kojima nije sve izgledalo i zvučalo isto, od pjevača do spotova, od pjevačica do stihova, za internet se čulo, Youtube nije značio ništa i silna je energija čekala mjesto na kojem će probiti. Kandidata za taj posao nije nedostajalo: Elemental je, međutim, imao opaku konkurenciju, danas nestvarnu. I sve tako do famoznog, prvog velikog hita, pjesme „Romantika“ o kojoj će neupućeni u Podrugovoj knjizi otkriti da nije ni prva u karijeri, niti je izašla na debitantskom albumu, ali jeste trajno promijenila poziciju banda. Elementalu je „Romantika“ bila ono što je Edi Maajki i cijeloj sceni predstavljao njegov album „Slušaj mater“: karta za prelazak u gotovo pa mainstream.

Od tada do evo ove godine i sada već američkog punoljetstva, iz Elementala su izlazili migranti sa londonskom adresom, katolički aktivisti, obiteljski ljudi, muškarci i žene sa pristojnim, običnim građanskim poslovima u kojima se zna red, početak i kraj radnog vremena, ima tekući račun i dozvoljeni minus.

Sve to vrijeme je i vrijeme prelaska iz euforije u razočarenje i nazad, ali prije i više od svega, vrijeme rada koji je zabavan samo u dvije faze: onoj ranoj kada se sve čini dobrom i izvedivom idejom i onoj zadnjoj kada je posao zapravo gotovo, ali se čeka formalni istek roka.

U svijetu glazbenika taj kraj jednog roka početak je dugog puta po gradovima, dvoranama i klubovima, nomadskog života i dolaska publici na noge, jer se, zapravo, od toga živi. Od prodaje albuma se obično pokrivaju troškovi njihove proizvodnje.

Rad začinjen prijateljstvom i uokviren hrvatskom, koliko sumornom toliko i inspirativnom stvarnošću, rađa i uspjeh i traume. Dovodi, dakle, do prekida suradnje i svođenja druženja na hladni režim, rađa ljubavi i pokreće raskide, izaziva dijametralne doživljaje istih, zajednički provedenih trenutaka...

O svemu tome, dakle i o dvadeset godina karijere Elementala, uz puno osobnih priča od kojih su mnoge potentne za čistu literaturu, Marko Podrug je napisao knjigu kojoj bi, da već nema dobar naslov, pristajao i onaj jednog od rijetkih prikaza ove biografije: sve, samo ne patetika.   

elemental-putovanje-u-srce-njihovog-sna-7114-9659.jpg

Grupa koja je poodavno i s razlogom izašla iz mračnih, polupraznih i zadimljenih klubova – kako se u nas često i pretenciozno nazivaju omanje birtije čije gazde preziru masovan glazbeni ukus – za posao pisanja biografije angažirala šibenskog novinara Marka Podruga, gotovo pa kroničara i, što je nagovještavalo promašaj, prijatelja banda. Međutim, dogodilo se nešto potpuno suprotno
Grupa koja je poodavno i s razlogom izašla iz mračnih, polupraznih i zadimljenih klubova – kako se u nas često i pretenciozno nazivaju omanje birtije čije gazde preziru masovan glazbeni ukus – za posao pisanja biografije angažirala šibenskog novinara Marka Podruga, gotovo pa kroničara i, što je nagovještavalo promašaj, prijatelja banda. Međutim, dogodilo se nešto potpuno suprotno