Približavanje Europskoj Uniji povećalo je formalna prava seksualnih manjina u Hrvatskoj i Srbiji te ih stavilo u središte interesa briselske administracije, ali je i izazvalo nacionalističke snage na veću otpornost tim pravima, piše međunarodni znanstveni časopis.
Članak u novom broju časopisa „Women's Studies International Forum“, istodobno kritizira proces zbog dvosmislenosti „europeizacije“ „istočnih“ zemalja. Naime, proces daje pravo „starim“ zemljama članicama da se ponašaju kao učitelji demokracije „homofobnih“ zemalja, piše Katja Kahlina, gostujuća predavačica na Odsjeku rodnih studija na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti.
Problem je u samom odnosu između „starih“ i „novih“ članica koji nije ravnopravan i to ne samo u kulturnom smislu nego i u političkom i ekonomskom smislu, a prava seksualnih manjina su se našla „uhvaćena“ u tu hijerarhiju i često služe za legitimizaciju neravnopravnosti, kazala je Kahlina za Hinu pojašnjavajući smisao članka.
Ključni dio teksta analizira borbu za prava seksualnih manjina koja se podjednako, i u Hrvatskoj i u Srbiji, vodi na terenu tradicionalnih tema i nacionalnog identiteta, na kome su seksualne manjine izložene stigmatizaciji i pokušajima izopćavanja iz društva.
Autorica teksta, međutim, ističe da je porast javne stigmatizacije seksualnih manjina u Hrvatskoj izazivao pojavu šire solidarnosti s njima, a da je u Srbiji slična solidarnost uglavnom izostala.
I dalje po heteronormativnom ključu
Velike promjene građanskih prava seksualnih manjina u post-jugoslavenskim državama pod utjecajem Europske Unije, u najvećoj se mjeri tiču zakonskih određenja njihova statusa, kao i otvaranja prostora za mobilizaciju aktivizma seksualnih prava, piše Katja Kahlina u časopisu čije se tiskano izdanje tek očekuje u javnosti.
Domaće političke snage u većini slučajeva te promjene pravdaju obvezama usklađivanja zakonodavstva s pravnom stečevinom EU-a, a ne stvarnim ispunjenjem rečenih prava, čime prebacuju odgovornosti na EU, odnosno „eksternaliziraju odgovornost“. To pak dovodi do povezivanja nacionalističkih, heteronormativnih, i antieuropskih pristupa protiv transformacije „seksualnog državljanstva“.
Heteronormativnost se temelji na svjetonazoru koji smatra da jedini ispravni seksualni i bračni odnosi jesu odnosi između osoba različitog spola, te se zna manifestirati kroz mržnju i diskriminaciju seksualnih manjina.
Pojam „seksualno državljanstvo“ (sexual citizenship) nastao je u znanstvenoj literaturi i nema adekvatno značenje na hrvatskom jeziku. Katja Kahlina ga objašnjava kao odnos između pojedinca/-ke i države uvjetovan seksualnošću, te sugerira da koristimo alternativne izraze poput „društvenog položaja seksualnih manjina“.
Tako, stvarne promjene ostaju djelomične i vrlo selektivne jer su seksualne manjine i dalje stigmatizirane, a heteroseksualne obitelji i dalje postoje kao temeljni princip organizacije i raspodjele građanskih prava i beneficija, ističe K. Kahlina.
Razlika Hrvatska : Srbija
Razlike između Hrvatske i Srbije u velikoj su mjeri povezane s različitim retorikama političkih elita u vezi s pristupanjem Europskoj uniji. U Hrvatskoj postoji veća raznolikost retoričkih strategija, dok je u Srbiji eksternalizacija odgovornosti prema EU daleko najdominantnija strategija, piše Katja Kahlina.
Različiti učinci eksternalizacije odgovornosti u te dvije države imaju veze s ostavštinama devedesetih i različitim viđenjima odnosa nacija – Europska Unija, naglašava ona.
Dok je Hrvatska smatrala da je prijem u EU vraćanje Hrvatske u Europu kojoj pripada, što je imalo široki politički konsenzus, u Srbiji je negativan odnos prema Zapadu s početka devedesetih pojačan NATO bombardiranjima 1999. kao i politikom EU prema Kosovu.
Bivša zagrebačka studentica Kahlina posebno analizira odnos dvaju država prema povećanju javne vidljivosti prava seksualnih manjina, za što su osobito prikladne povorke ponosa.
Naime, povorke su se počele smatrati jednim od najvidljivijih pokazatelja „istočno-europske razlike“, odnosno pokazatelj su da te države nisu dovoljno „europske“. U suprotnosti s „homofobnom“ Istočnom Europom, Zapadna Europa smatra se prostorom prava i sigurnosti seksualnih manjina, te služi kao uzor liberalnog pluralizma i demokracije koju Istočna Europa treba slijediti.
U Hrvatskoj, država je zaštitila sudionike povorki ponosa unatoč nepopularnosti u široj javnosti. Povećana prisutnost seksualne jednakosti u javnosti dovela je i do nasilja i stigmatizacije seksualnih manjina u dijelu javnosti, osobito u vezi s Povorkom ponosa u Splitu 2011., što je pak dovelo do šire solidarnosti prema seksualnih manjina u Hrvatskoj, ističe K. Kahlina.
U Srbiji su povorka ponosa izazvale suprotne učinke. Vlast je pokazala nevoljkost da zaštiti sudionike povorki i kazni napadače, što je pridonijelo konsolidaciji „anti-gay“ snaga.
Jedna od okosnice protuzapadnog diskursa u Srbiji je pad nataliteta, odnosno takozvana bijela kuga, koja navodno prijeti „gašenjem srpske nacije“. Stoga nacionalisti proglašavaju seksualne manjine opasnošću te pozivaju na zaštitu od „zapadnog nemorala“ i „dekadencije“.
U procesima pregovaranja Hrvatske i Srbije diskriminacije seksualnih manjina postale su redoviti dio izvješćivanja Europske komisije o napretku, a povorke ponosa došle su pod posebnu pažnju službenika koji su nadgledali postupak proširenja EU.
Primjerice, EU je snažno osudila Srbiju zbog kontinuirane zabrane povorki ponosa u Beogradu, koje su državne vlasti otkazivale zbog navodnih sigurnosnih razloga.
Nedovoljna policijska zaštita Povorke ponosa u Splitu 2011. godine izazvala je slične reakcije EU dužnosnika. Propust državnih institucija da zaštite sudionike smatrao se u neskladu s „europskim vrijednostima“ i mogući znak nedovoljnog napretka procesa pristupanja Hrvatske EU, podsjeća Katja Kahlina u članku koji je dio tematske cjeline „Transformacija roda, seksualnosti i građanstva/državljanstva u Jugoistočnoj Europi'.
Od nacionalne reproduktivnosti, preko homonacionalizma do „seksualnog državljanstva“
Povijesno gledano, seksualna prava najprije su počivala na nacionalističkoj logici koja stavlja reproduktivnu heteroseksualnost na čelo nacionalnog opstanka, a žensku reproduktivnost proglašavala nositeljem nacionalnog jedinstva i opstanka. Istovremeno, ne-heteroseksualne osobe smatrane su „nemoralnima“ i „strancima“.
U međuigri seksualnosti i nacionalizma, potom se pojavljuje pojam „gay tolerancije“ u nacionalnom identitetu, a potom nastaje pojam „homonacionalizma“. On propagira toleranciju prema seksualnim manjinama ugrađenu u nacionalni imaginarij kao pokazatelj navodne progresivnosti, tolerancije i moderniteta nacije. Na taj način stvorena je prostorna i vremenska granica prema „homofobnim drugima“, onima koji još nisu prihvatili zapadni stil „civilizacije“ i „modernosti“.
U zemljama EU, u početku, taj se pristup najprije očitovao kroz hijerarhijsku dvojnost između „tolerantnih progresivnih nas“ i „homofobičnih imigrantskih drugih“, odnosno između „tolerantnog“ Zapada i „homofobnog“ Istoka unutar nadnacionalne Europske unije.
Diskriminacija nad seksualnim manjinama prvi put je u EU postala dio zakonodavstva nedavno, 2000. godine, nakon donošenja Povelje o temeljnim pravima Europske unije i primijenjene tih načela u Okvirnoj Direktivi 2000/78.
Sve tadašnje i buduće članice dobile su potom tri godine da primijene mjere koje se odnose na diskriminaciju na temelju seksualnih prava u svojim zakonima. Istodobno, pravne odredbe o obitelji, braku, i civilnom društvu ostale su i dalje domeni nacionalnog zakonodavstva.
Zapadna Europa u kontekstu proširenja EU-a u Srednjoj i Istočnoj Europi postavlja niz uvjeta koje svaka zemlja mora ispuniti kako bi postala članica EU-a, unutar kojih postupno ulaze LGBT prava, ističe članak.
Takav okvir omogućuje „starim“ zapadnoeuropskim članicama da se pozicioniraju kao obrazovane učiteljice demokracije, liberalizma i tolerancije, a zemlje Srednje i Istočne Europe kao „trajno post-komunističke“, „zemlje u tranziciji“ i „homofobne“, primjećuju stručnjaci.
Analiza primjera Hrvatske i Srbije odražava dvosmislenost „europeizacije“, smatra Katja Kahlina i objašnjava za Hinu: Proces europeizacije stvara hijerarhiju istok-zapad preko nametanja određenih standarda zemljama koje pristupaju, i kao takav može imati različite efekte i biva na različite načine prilagođen lokalnim uvjetima.
Pitanje koje moj članak postavlja je što da mi koji želimo pozivne promjene vezane za položaj seksualnih manjina radimo s činjenicom da se u naše ime reproducira ta hijerarhija unutar Europe između Istoka i Zapada. Drugim riječima, kako iskoristiti činjenicu da postoje dobre prakse na Zapadu, bez da i sami pridonosimo stvaranju te hijerarhije, zaključila je Katja Kahlina. (Ivo Lučić)