Skoči na glavni sadržaj

Europski sud: Arbitražni sudovi o zaštiti ulaganja su protivni europskom pravu

europski-sud-arbitrazni-sudovi-o-zastiti-ulaganja-su-protivni-europskom-pravu-6484-8409.jpg

Europski sud pravde će odlučivati i o legalnosti arbitražnog mehanizma koji je dio trgovinskog sporazuma između Kanade i EU
Foto: Zelena akcija

Europski sud pravde u utorak je presudio da su bilateralni sporazumi o zaštiti ulaganja između zemalja članica EU-a, koji predviđaju arbitražu kao način rješavanja sporova između članica, protivni ugovorima EU-a.Time je u pitanje doveden mehanizam ISDS - kontroverzni mehanizam  za rješavanje sporova između investitora i države koji je predviđen trgovinskim sporazumom između EU i Kanade (CETA).Taj sporazum predviđa osnivanje takozvanog investicijski sudski sustav (ICS) koji će preko stalnog arbitražnog suda suditi o sporovima između investitora i država. Belgijska vlada već je uputila ECJ-u zahtjev da presudi je li ICS kompatibilan europskim ugovorima. Brojne nevladine organizacije upozoravale su da taj sustav da je mogućnost velikim multinacionalnim kompanijama da tuže države članice pred međunarodnim arbitražnim sudovima kada vlade donesu odluke u korist interesa javnosti, a na štetu tih kompanija. Na taj način, te kompanije mogu zaobići nacionalne sudove. Primjerice, duhanska kompanija Philipu Morris tako je tužio urugvajsku vladu da mu oduzima očekivanu dobit jer je predložola zakone za suzbijanje pušenja u interesu javnog zdravlja.

Odluka koja je u utorak  donesena u slučaju tužbe nizozemskog osiguravajućeg društva Achmea protiv Slovačke, govori da bi ICS mogao biti stavljen izvan snage.

Bivša Čehoslovačka i Nizozemska su 1991. sklopile ugovor o poticanju i zaštiti ulaganja (BIT), u kojem je određeno da sporove između države ugovornice i ulagatelja iz druge države ugovornice treba rješavati sporazumno ili, ako to nije moguće, pred arbitražnim sudom.

Nakon raspada Čehoslovačke 1993. godine, Slovačka je naslijedila prava i obveze te države koje proizlaze iz BIT-a. Godine 2004. Slovačka je privatnim ulagateljima otvorila svoje tržište zdravstvenog osiguranja. Društvo Achmea tada je u Slovačkoj osnovalo društvo kći kako bi u toj zemlji nudilo usluge privatnog zdravstvenog osiguranja.

Međutim, Slovačka je 2006. djelomično izmijenila odluku o liberalizaciji tržišta privatnog zdravstvenog osiguranja te je, među ostalim, zabranila raspodjelu dobiti od djelatnosti privatnog zdravstvenog osiguranja.

Društvo Achmea je 2008. protiv Slovačke pokrenulo arbitražni postupak na temelju BIT-a, obrazlažući to tvrdnjom da je prethodna zabrana bila protivna tom ugovoru te da mu je tom mjerom nanesena novčana šteta. Arbitražni sud je 2012. utvrdio da je Slovačka doista povrijedila BIT te joj je naložio da društvu Achmea plati naknadu štete u iznosu od oko 22,1 milijun eura.

Slovačka se zatim žalila njemački sudovima i tražila poništenje odluke arbitražnog suda, tvrdeći da je arbitražna klauzula iz BIT-a bila je u suprotnosti s nekoliko odredaba Ugovora o funkcioniranju Unije.

Njemački Savezni vrhovni sud, kojemu je u predmetu podnesena žalba, zatražio je u vezi s tim pitanjem pravorijek Suda EU-a.

Sud EU-a je zaključio da je BIT "uspostavio mehanizam za rješavanje sporova kojim se ne može osigurati da će sporove rješavati sud koji je dio pravosudnog sustava Unije, pri čemu samo takav sud može zajamčiti punu učinkovitost prava Unije".

"U tim okolnostima arbitražna klauzula iz BIT-a utječe na autonomiju prava Unije te, prema tome, nije u skladu s tim pravom", kaže se u priopćenju Suda EU-a.

Sud je time potvrdio stajalište Europske komisije koja je to stalno isticala.

To pitanje bilo je aktuano 2016. godine u Hrvatskoj kada je UniCredit, vlasnik Zagrebačke banke, najavio pokretanje tužbe protiv Hrvatske pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu zbog konverzije CHF kredita, pozivajući se na bilateralni ugovor između Austrije, gdje UniCredit ima sjedište, i Hrvatske.  

Europska komisija još je u lipnju 2015. pokrenula postupak zbog povrede prava EU-a protiv pet država članica, zahtijevajući od njih da raskinu međusobne bilateralne ugovore o ulaganju unutar EU-a.