Fašizam se ne definira brojem žrtava, nego načinom na koji ubija

U odnosu na devedesete godine, dolaskom Mesića na čelo države na javnu scenu, barem u javnom izričaju, vraća se antifašizam i počinje osuđivati naci-fašizam, odnosno ustaštvo. Međutim, i dalje je bilo sasvim prikladno imati rođaka ustašu ili domobrana, ali više nije bilo baš prijeko potrebno prešućivati rođake partizane. Sada ulazimo u novu fazu u kojoj najveću oporbenu stranku vodi čovjek koji je rekao kako je za njega uvreda ako ga se nazove antifašistom, a koji je – kao ministar unutarnjih poslova – hrvatskoj policiji kao prioritetni zadatak dao istraživanje "komunističkih zločina". A izjednačavanje komunizma i fašizma kao jednakih zala u povijesti čovječanstva postalo je već "opće mjesto" u našem poimanju novije povijesti. I to – činjenicama usprkos

Približavanje dana kada se hrvatska politička nomenklatura ritualno zaklinje u antifašizam, dobra je prilika da se pokuša odgovoriti na pitanje: a kako Hrvatska zapravo stoji s antifašizmom, s odnosom prema antifašizmu i prema onima koji su na svojim plećima iznijeli teret antifašističke borbe u Drugome svjetskom ratu; napokon – i prema onima koji su pali kao žrtve fašizma.

Odgovor je poražavajući: u tek malo više od dva desetljeća svojega postojanja samostalna je Hrvatska gotovo punih deset godina potrošila što potičući, što tolerirajući najgrublji povijesni revizionizam. Drugim riječima, bilo je to vrijeme kada je bilo "profitabilno" imati u obitelji nekog ustašu, ili barem domobrana, dok se pretke ili rođake – partizane pomno skrivalo i prešućivalo.

Pod "firmom" homogeniziranja u obrani od agresije, provedena je tiha, a često i sve prije nego tiha, rehabilitacija ustaške tzv. Nezavisne Države Hrvatske – svim povijesnim činjenicama usprkos. Gotovo kao da su se oni koji su tada određivali što je u Hrvatskoj (bilo) dobro, a što nije, povodili za riječima iz političke oporuke nacističkog ministra propagande Josepha Goebbelsa koji će, netom prije no što će se ubiti, izdiktirati rečenicu: "Sunce će razbiti oblake laži i mi ćemo se uzdignuti iznad svega – čisti i bez i najmanje mane".

Pa su laži u novoj hrvatskoj državi postajale čvrste povijesne činjenice, a pod istinom "prodavale" su se notorne laži, sve do one čuvene rečenice jednoga od predsjednika Hrvatskog državnog sabora (i to je ime prekopirano iz vremena NDH) da se u zloglasnom koncentracijskom logoru Jasenovcu, što ga se sada uobičajilo nazivati "sabirnim", sasvim pristojno živjelo, pa su logoraši – eto – izvodili i operetu Mala Floramy. Bilo je to potpuno na razini davno u Njemačkoj zabranjenih novina "Soldaten und Nationalzeitung", glasila bezočne neonacističke propagande koje je poricalo sve zločine nacista, uključujući Holokaust.

U mnogo čemu uzori su se tražili u vremenu ustaške strahovlade – od imena nacionalne valute, kune, preko naziva činova u hrvatskim Oružanim snagama, pa do "reaktiviranja" riječi, izmišljenih u vrijeme NDH, ili kreiranja novih, po uzoru na njih. Usporedo išao je proces demoniziranja svega što je bilo vezano za antifašističku borbu, uključujući objavljivanje reprinta čuvene ustaške propagandne brošure "Siva knjiga" kojom se, uz pomoć groznih snimki izmasakriranih ljudi (nije nikakva tajna da su ustaše upotrijebili i snimke vlastitih zločina) partizane portretiralo kao krvožedne zločince i zatiratelje "svega hrvatskog".

Gotovo je i suvišno reći, mijenjana su imena ulica i trgova što su podsjećala na vrijeme Narodno-oslobodilačke borbe i protagoniste te borbe, da bi istodobno ustaški ministar Mile Budak (koji je inače bio i književnik) dobio ulice u više hrvatskih gradova. Spomenici i spomen ploče posebna su priča. Prema podacima Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske uništeno ih je više od 3000. U pravilu namjerno, rat je tu bio tek pokriće, počinitelji su – također u pravilu – poznati, odgovarao nije nitko.

A u kontekstu groteskno zamišljene općehrvatske pomirbe, prvi je hrvatski Predsjednik u drugi dom Sabora (u međuvremenu ukinut) imenovao i eminentnog povratnika iz ustaške emigracije, literarnog apologeta"poglavnika" Ante Pavelića (dok se u emigraciji nisu razišli), Vinka Nikolića, te lansirao ideju o zajedničkom groblju žrtava fašizma i fašista, odnosno njihovih pomagača koji su po kratkome postupku smaknuti nakon završetka rata. I to baš u Jasenovcu. Od te se ideje zbog međunarodnog pritiska ipak moralo odustati.

U tome su razdoblju pripadnici vojnih kvislinških postrojbi (domobrani i ustaše) dobili sva prava kao i hrvatski branitelji iz Domovinskog rata, dok su mirovine antifašističkih boraca linearno smanjene, pa je čak i invalidima iz njihovih redova smanjivan i stupanj invaliditeta, kako bi onda i invalidnine bile manje.

Desetljeće drugoga hrvatskog Predsjednika označava povratak na scenu, barem u javnom izričaju, antifašizma i početak osuđivanja naci-fašizma, odnosno ustaštva, te stvaranje klime u kojoj je i dalje, doduše, bilo sasvim prikladno imati rođaka ustašu ili domobrana, dok (više) nije bilo baš prijeko potrebno prešućivati rođake partizane.

No, mada je ta promjena bila očita i mada je pridonijela mijenjanju opće klime u društvu, ona se ipak zadržala uglavnom na razini šefa države. Koliko god Predsjednik osuđivao rušenje spomenika, koliko god pledirao za povijesnu istinu umjesto povijesne laži, koliko god tražio da se borcima Narodno-oslobodilačkog rata vrate oduzeta prava (ne privilegije, nego prava!), izvršna vlast nije išla tim putem. Nije se usuđivala, ili nije htjela – učinak je bio isti. Ni ona koaliciona, na čelu sa socijaldemokratima Ivice Račana, a – naravno – ni ona HDZ-ovska Ive Sanadera i Jadranke Kosor.

Istina je, Mile Budak je izgubio nekoliko ulica, ali ne sve (do dana današnjega!), od više od 3000 porušenih spomenika i spomen obilježja obnovljeno je troškom države samo nekoliko, od svih preimenovanih ulica i trgova Zagreb je nakon gotovo desetgodišnjih demonstracija opet dobio Trg Žrtava fašizma, dok Ulicu 8. svibnja 1945. (dan oslobođenja Zagreba) nikome ne pada na pamet vratiti, a zahtjevi za promjenom imena Trga maršala Tita sve su češći i agresivniji.

Sve manjem broju još živih antifašističkih boraca oduzeta prava i dalje nisu vraćena, ali ih mediji neizostavno navode kao jedan od razloga za velike troškove države (partizanske penzije!). Školske knjige nisu, doduše, više onako otvoreno revizionističke, kao što su bile početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, ali od pune istine o razdoblju Drugoga svjetskog rata još su uvijek prilično daleko.

S druge strane doslovno smo zatrpani knjigama s novim i sve novijim "otkrićima" o zločinima komunista (čitaj: antifašista), te se knjige tiskaju u velikim nakladama i prodaju po niskim cijenama, a da nitko ne pita tko to financira. Katolička crkva i dalje iskazuje maksimalni pijetet prema onima koji su izgubili glavu nakon završetka Drugoga svjetskog rata što je, zato što su odbijali predaju, na području Jugoslavije, i samo tu – u cijeloj Evropi, završio tjedan dana nakon kapitulacija Trećega Reicha.

Na Bleiburg hodočaste kardinali, nadbiskupi i biskupi, za Jasenovac i dalje je dovoljan mjesni župnik, a jedini posjet kardinala sa skupinom visokih crkvenih velikodostojnika mjestu na kojemu je bio zloglasni ustaški logor, završio je neslavno, kada je kardinal "zbog nedostatka vremena" prekinuo put do spomenika Kamenoga cvijeta, okrenuo se i otišao.

Trenutno, Hrvatska prolazi kroz treću fazu odnosa prema antifašizmu, kroz fazu vraćanja priči o antifašistima-komunistima, koji su neprihvatljivi naprosto zato što su bili komunisti (a većina – nisu!), koji su – naravno - zločinci, a njihov vođa – Tito – jedan je od 10 mega ubojica u svjetskoj povijesti 20. stoljeća, priči o partizanima ne kao o borcima protiv okupacije, a za slobodu, nego kao o pobunjenim Srbima-četnicima koji su rušili hrvatsku državu (napokon, i Tuđman je još prije izbora 1990. tvrdio da je NDH bila "odraz i povijesnih težnji hrvatskoga naroda").

U fazi smo u kojoj najveću oporbenu stranku vodi čovjek koji je rekao kako je za njega uvreda ako ga se nazove antifašistom, a koji je – kao ministar unutarnjih poslova – hrvatskoj policiji kao prioritetni zadatak dao istraživanje "komunističkih zločina". A izjednačavanje komunizma i fašizma kao jednakih zala u povijesti čovječanstva postalo je već "opće mjesto" u našem poimanju novije povijesti. I opet – činjenicama usprkos.

U fazi smo, napokon, kada će tzv. hrvatski državni vrh u Brezovici, prigodom obilježavanja početka otpora okupaciji i onima koji su je pomagali, ponoviti ritualne rečenice pozivanja na Ustav Hrvatske u kojemu je antifašizam (i to kao suprotnost NDH!) naveden kao jedan od temelja nove hrvatske države, da bi nakon toga 22. lipnja, Dana antifašističke borbe, sve ostalo kako i jest.

Što znači da smo u fazi kada se za antifašizmom poseže samo u određenim prilikama i u "malim dozama", prigodno i prigodničarski. To nikako ne znači da antifašista nema (pa i mladih), ali su neorganizirani, nepovezani i ne uživaju potrebnu podršku države. A državi u kojoj se upravo na dan proslave njezinoga ulaska u Evropsku uniju može u Splitu održati mega-koncert pjevača pred kojim su se zbog ustašluka zatvarala vrata evropskih metropola, ipak bi trebalo biti stalo do toga kako ju se percipira i u Evropi, i u svijetu. Mada to u svijetu u kojem je antikomunizam evidentno na većoj cijeni od antifašizma, možda i nije nužno potrebno.

Na žalost. Jer, ako je doista tako, ako ostajemo gluhi za poruku s transparenta na nedavnim demonstracijama u Sarajevu: "Fašizam se ne definira brojem žrtava, nego načinom na koji ih ubija", onda je sva prilika da ćemo opet jednom ponavljati nenaučene lekcije iz povijesti.